Jako prekasno, dva dana prije nego će i sam završiti u izolaciji, a zatim i s potvrđenom zarazom, premijer Andrej Plenković napokon je izašao pred javnost tražeći potporu u borbi s koronom. Učinio je ono što prvi ljudi izvršne vlasti po europskim zemljama uobičajeno rade. Uoči stupanja na snagu oštrijeg epidemiološkog režima u televizijskom je obraćanju naciji kratko objasnio razloge njegova donošenja, obećao pomoć pogođenim dijelovima gospodarstva i najavio kažnjavanje prekršitelja. Djelovao je ukočeno i suho. Bez emocija, kao da referira o stanju proračuna. Na njegovim se riječima nitko nije mogao ogrijati.

Ali se barem dalo vidjeti da komandni most nije prazan. Hrvatska ipak nije obezglavljena, kako se to u posljednje vrijeme moglo činiti. Premijer se u dramatičnom ratu za zdravlje i živote ljudi možda ne snalazi najbolje, ali je još u cipelama. Istine radi mora se priznati da mu nipošto nije lako. Našao se u krizi u kakvoj država nije bila od ratnih devedesetih. Hrvatskoj bi danas – baš kao i onda – trebalo snažno vodstvo. Treba joj jak premijer prije svega. Andrej Plenković u svojim je rukama koncentrirao ogromnu vlast, ali mu je premijerski autoritet slabašan. Pokušava ga bildati na posve pogrešan način. Za borbu s koronom nužna potpora građana dosad mu je bila deveta rupa na svirali. Kao da je s osvajanjem izbora završio posao i zauvijek kupio povjerenje javnosti. Recentno obraćanje naciji i naglašavanje da ishod epidemiološke ofenzive zavisi od svakog pojedinca mogao bi predstavljati prekretnicu. „Uspjeh u borbi protiv koronavirusa u rukama je svih nas”, kaže, prvi put otvarajući mogućnost da eventualne uspjehe podijeli s drugima. Što može značiti samo to da uspjesi uopće nisu na vidiku. Ali, više ne govori: Pobijedio sam koronu!, nego: Pobijedit ćemo svi zajedno! Možda. Jednoga dana. U međuvremenu dijelit će se odgovornost. Ali ne na jednake komade, kako bi to u vlasti, izgleda, htjeli.

Europski vrh

U svojoj poruci Hrvatskoj premijer Plenković borbu protiv korone prebacuje uglavnom na leđa građana. Odgovornost pojedinaca naglašava, o odgovornosti svoje Vlade ni riječ da bi rekao. Sam sebe potpuno eskulpira od tragične činjenice da je Hrvatska trenutno po raširenosti zaraze u vrhu Europe i da, kako upozoravaju epidemiolozi koji nisu pod njegovom kontrolom, najteže tek dolazi. Zapravo nije pozvao narod da sudjeluje u podjeli zasluga, nego u podjeli neuspjeha. Ne bi mu pala kruna s glave, nego bi sigurno dobio na uvjerljivosti da je samokritički spomenuo vlastite greške. Da je barem natuknuo nešto o svom kasnom paljenju. Možda se zakašnjelo reagiranje na dramatično pogoršavanje epidemiološke situacije može objasniti poltronskim ponašanjem njegovih stranački uvezanih doktora u Kriznom stožeru koji mu plasiraju poželjne, a netočne, lažnim optimizmom nabijene prognoze.

Da je imao snage priznati kako je odluka o Koloni sjećanja u Vukovaru bila pogrešna, premijer ne bi oslabio, nego bi osnažio vlastiti autoritet. Ali on svojim adlatusima u bijelim mantilima prepušta da se pravdajući njegove odluke rugaju zdravom razumu, pa činjenicu da je na Dan sjećanja u Vukovarskoj županiji bilo 40 novooboljelih, a deset dana kasnije čak 226, uporno odbijaju povezati s onih pet ili deset tisuća ljudi koji su u mimohodu, uglavnom ne držeći se epidemioloških mjera, prošli Vukovarom, nego će za eksploziju zaraze okriviti kirbaje i svinjokolje. Bilo bi smiješno da nije tragično! Kako nakon takvih objašnjenja računati na povjerenje javnosti?

Premijerovim pozivima na odgovornost građana i striktnu primjenu novih epidemioloških mjera ne može pomoći, nego će sigurno odmoći i činjenica da ih je među prvima prekršio jedan od državnih tajnika svojim divljanjem po Vukovaru. Stjepan Sučić, jedan od ključnih ljudi u Ministarstvu branitelja, nije samo navodno u pijanom stanju u sitne sate u noći s petka na subotu zatečen u jednom vukovarskom kafiću koji je po novom režimu u to vrijeme morao biti zatvoren, nego se nasilnički opirao policijskoj intervenciji, razbijajući sve oko sebe čak i u policijskoj postaji. Njegova je smjena najmanje što je premijer promptno morao napraviti. Sučićevom se ostavkom, kao manevrom kontrole štete, vrlo vjerojatno kane zatvoriti i neugodne informacije da se cijeli slučaj pokušao zataškati s višeg mjesta iz Zagreba, kako iz sindikata policije tvrde.

Nagrižen legitimitet

Andrej Plenković zanemaruje kobni utjecaj takvih i sličnih ispada i afera na vlastiti rejting. Umjesto da širi, on sužava i ruinira krug potpore, potpuno ignorirajući ozbiljan hendikep da je legitimitet njegove vlasti vrlo tanak. Ne treba zaboraviti da je HDZ na izborima dobio samo oko 17 posto ukupnog biračkog tijela, ali raspolaže apsolutnom, stopostotnom vlašću u državi. Vlada je faktički jednostranačka i trenutno je nitko ne može ugroziti, premda je parlamentarna većina minimalna. Legitimitet HDZ-ove vlasti opasno nagriza i nedavna ponovljena presuda o višemilijunskoj korupciji, u koju je stranka kao dio Sanaderove zločinačke organizacije bila uključena. Kao i činjenica da se u jesenjem hrvanju s koronom Plenkovićeva vlast pokazala košmarnom i neuspješnom. Manjak legitimiteta moguće je kompenzirati dobrom komunikacijskom strategijom, tražeći saveznike gdje god bi se oni mogli naći, u širokoj javnosti.

Predsjednik Tuđman u dramatičnim je ratnim vremenima zajedno s opozicijom formirao Vladu nacionalnog jedinstva, što se pokazalo uspješnom formulom. Kao što će kasnije HDZ-ov premijer Ivo Sanader s patrijarhom ljevice Ivicom Račanom skovati Savez za Europu. Andrej Plenković smatra da nikoga ne treba. Pokazuje maniju samodovoljnosti. Autarkije. Potpuno besmislen, međusobnog hračkanja prepun sukob s predsjednikom Milanovićem, fajt koji je tjednima okupirao dvije ključne adrese hrvatske vlasti, konačno je pokrpan. Vjerojatno do neke iduće prilike za provalu rivalstva dva egotripera. Ali konstantno netrpeljiv odnos prema opoziciji postaje sve zaoštreniji. Pozive iz SDP-a da s parlamentarnom oporbom otvori razgovor o epidemiološkoj strategiji premijer bezobrazno ignorira, a njegovi pobočnici tumače da susreta s Plenkovićem neće biti jer su ga odmah nakon izbora glatko odbili. Ali, opozicija je odbila način na koji je on te susrete inzistirao dizajnirati, potpuno indiferentan na primjedbu da razgovorima sa svakom strankom obaška, iza zatvorenih vrata, otvara prostor sumnjama o mutnim spregama i političkoj trgovini.

Bojkot rasprave

Težak prezir prema opoziciji HDZ je pokazao i prilikom prošlotjednog izglasavanja državnog proračuna. Ne samo da gotovo nijedan opozicijski amandman nisu prihvatili, što se u Hrvatskoj udomaćilo kao pravilo, nego su HDZ-ovi zastupnici ovoga puta potpuno bojkotirali raspravu o prijedlozima i zahtjevima opozicijskih stranaka. U gotovo tri dana u sabornici ih uopće nije bilo. Nakon čega su opozicionari uvrijeđeni, prvi put zajedno od ljevice do desnice, demonstrativno izašli na Markov trg, pred Sabor, kako bi javnost upozorili na skandalozan postupak vladajućih. Novi će šef SDP-a Peđa Grbin tom prilikom ustvrditi da vlast pokazuje potpuno nerazumijevanje situacije u kojoj se država nalazi – „Svakoga dana umiru dva školska razreda!“ – i uopće je ne zanima što bi opozicija imala reći. Ali će istodobno – da bi poniženje bilo veće – Vlada prihvatiti amandman Plenkovićeve navodno bogobojazne desničarske uzdanice Marijane Petir i milijun i pol kuna odvojiti za progonjene kršćane, premda je posve nejasno na koga će se ta sredstva zapravo potrošiti. Umjesto da u velikoj krizi kojoj se ne vidi kraja Vlada pozove stavljanje svih glava na kup, vladajući HDZ bježi od bilo kakvog dijaloga s opozicijom.

Taj ignore povremeno prelazi u pravo neprijateljstvo. Kad je nedavno SDP-ova Biljana Borzan u Europskom parlamentu izborila svim građanima važnu zabranu namjerno ugrađenog kvarenja uređaja, HDZ-ova je briselska reprezentacija glasala protiv. Dosad su se hrvatski europarlamentarci redovito držali zajedno kad su interesi Hrvatske i njenih ljudi u pitanju. Plenkovićevi su odabranici postupili suprotno: neće podržati ni SDP-ove općekorisne inicijative, bez obzira na štetu koju tako rade građanima. Još je sramotniji incident HDZ-ova političkog tajnika i potpredsjednika Sabora Ante Sanadera, koji je SDP-ova zastupnika Domagoja Hajdukovića pokušao diskreditirati ružno aludirajući na njegovu homoseksualnu orijentaciju. Premda žrtva obiteljskog nasilja Hajduković je od njega dobio porugu, a ne solidarnost i podršku. Novi HDZ, kako tvrdi šef stranke Andrej Plenković? Ne, dok mu takvi primitivci obnašaju najviše funkcije. Ako premijer Plenković ne želi razgovarati s opozicijom kao izabranim predstavnicima jednog dijela naroda, ako dopušta njihovo nisko, necivilizirano vrijeđanje, onda vlast pokazuje prezir i prema onima koji su ih birali. Umjesto da smanjuju, vladajući produbljuju polarizaciju društva koju pandemija kao svoj kolateral proizvodi. Hrvatska se danas opasno, sve do međusobno žestokih konfrontacija, dijeli na one koji covid-19 smatraju po život opasnim virusom i one koji govore o izmišljotini i planetarnoj zavjeri; na one koji se boje bolesti i smrti i one koji strahuju od blokiranja gospodarstva, siromaštva i gladi; na one koji traže strože i one koji zagovaraju blaže epidemiološke mjere; one koji inzistiraju na zaključavanju i one koji preferiraju slobodu, bez obzira na cijenu. Sukobi su dijelom interesno motivirani, a dijelom su rezultat sprčkanih, nedovoljno dobro izbalansiranih epidemioloških ograničenja. Otvorene crkve nasuprot zatvorenim kafićima i teretanama. Trgovački lanci koji slobodno posluju i obrtnici kojima će država odrapiti skoro pet tisuća eura kazne nađe li ih same samcate bez maske na licu. Državni sektor koji će dobiti božićnice plus povećanje plaća i privatnici koji unatoč pomoći države ne znaju mogu li do proljeća uopće preživjeti. Lokdauneri i oni drugi. U vremenu nestabilnosti i nesigurnosti frustracije i psihoze bujaju. Neki su starogrčki historičari tvrdili da je kuga iz 430. godine prije Krista, koja je ubila oko trećine stanovnika Atene, potpuno uništila i atensko društvo. Hrvatsko je društvo i dosad patilo od manjka socijalne kohezije. Najezda covida-19 može intenzivirati njegovo raspadanje. Samodovoljnost Plenkovićeve vlasti jako zalijeva takve tendencije.