U Hrvatsku je došlo 830.000 ljudi, strahovito puno za malu zemlju, a ja ne vidim da ljudi padaju po cesti pokošeni koronom“ – tako je u svom brutalno ciničnom stilu Zoran Milanović komentirao podatke o dramatičnom pogoršavanju covid-krize. Broj se zaraženih rapidno povećava i već je nadmašio crne rekorde iz prvog kruga pandemije, a Hrvatska koja se proljetos mogla dičiti uspješnom borbom protiv opakog virusa sada se u europskim razmjerima prepoznaje kao visokorizična zemlja, sa svim posljedicama koje taj neslavni obrat nosi.

Citirana izjava, iz reda bizarnosti kakvo je bilo i ono uspoređivanje korone s karijesom, nije rezultat tek Milanoviću svojstvenog verbalnog multipotentnog delirija. Činjenica da svoje nepočešljane, razbarušene misli šef države bez zadrške baca u javnost može se pripisati i na generalnom planu već jako napredovaloj tendenciji kaotiziranja protuepidemijske borbe. Nekonzistentne, ponekad i potpuno nesuvisle izjave dolaze i od onih koji bi trebali pilotirati krizom – premijera Plenkovića i ključnih članova Kriznog stožera. Još gore, košmar ne ostaje samo na riječima. Djela također znaju biti duboko kontradiktorna. Klizanje prema kaosu povećava nesigurnost građana. Premda bi jedna od ključnih funkcija vlasti u kriznim vremenima trebala biti širenje osjećaja sigurnosti.

Dedramatizacija širenja zaraze

Konfuzija je na prvu posve vidljiva u interpretacijama recentne eksplozije broja zaraženih. Usred ljeta broj oboljelih s očekivanih i podnošljivih pedesetak slučajeva dnevno u tri je dana prebacio preko 200. Predsjednik će Milanović reći da je skok još mnogo, mnogo veći. Da je broj zaraženih mnogostruko nadmašio broj registriranih bolesnika. „Danas je 200 zaraženih, vjerojatno ih ima 1000, ali to nismo uspjeli uhvatiti“, implicitno daje za pravo inozemnim kritičarima koji tvrde da Hrvatska krije, odnosno ne objavljuje stvaran broj korona-pacijenata. Ako šef države potvrđuje da je zaraženih više nego što navodi službena statistika, otvoreno onda ostaje pitanje je li taj raskorak rezultat skrivanja ili malim brojem testiranja uvjetovanog neotkrivanja oboljelih.

Širenje zaraze i predsjednik i premijer pokušavaju dedramatizirati sve do bagateliziranja, jedan iz uvjerenja, drugi iz taktičkih razloga, kako bi sijao optimizam. Glumačke sposobnosti članova Kriznog stožera nešto su oskudnije. Njih je povratak korone vidljivo pogužvao. Znalo se da će popuštanje protukorona-stege povećati broj oboljelih, ali ovakav se nagli rast, kažu, ipak nije očekivao. Svejedno, tvrde, nisu zabrinuti, no izjave im plavi jedva prikrivena panika. Jedan od premijerovih savjetnika, profesor Ozren Polašek alarmira upozoravajući da bi eskalacija korone mogla ugroziti funkcioniranje zdravstvenog sustava, što se dosad pokušavalo izbjeći.

Kud on okom, beroši i capaci skokom

Još je više nelogičnosti, zbrke i pometnje u odlukama Kriznog stožera koji u ime Plenkovićeve Vlade pokušava kormilariti koronakrizom. Niz nekoherentnosti otvoren je odlukom da se uoči Uskrsa u vrijeme potpune zaključanosti Hrvatske dopusti procesija na Hvaru. Pa je Stožer sam sebi skočio u usta opravdavajući premijerovu odluku da nakon bliskih, a rizičnih kontakata na teniskom turniru u Zadru neće u samoizolaciju. „Taj film nećete gledati“, poručivao je Plenković, pa je – kud on okom, tu beroši i capaci skokom – Stožer odmah relativizirao vlastita epidemiološka pravila. Pa je kao protupandemijska mjera došla zabrana rada trgovina nedjeljom, kao da je covid posebno opasan i kužan vikendom. Pa su za recentni povratak i procvat korone okrivljeni građani. Kriva je, tvrde u Vladi i Kriznom stožeru, omladina sklona tulumarenju. Nitko od njih nije uspio primijetiti masovke koje su se istodobno stvarale po političkim i vjerskim događanjima. Nitko da spomene gužvovitu proslavu Oluje, ni Sinjsku alku, ni okupljanja, u tisućama, po svetištima na Veliku Gospu.

Građani su se previše opustili? Mladi po noćnim klubovima ne drže distancu? Možda, vjerojatno, ali sve se to događa nakon što je vlast donijela odluku o popuštanju protuepidemijskih mjera i otvaranju granica. Najotvorenija smo država u Europi, naveliko su se hvalili ne vidjevši nikakav problem od toga da se u Hrvatsku ulazi bez ikakve kontrole, da kolone turista grnu na Jadran. Opasnost se namjerno umanjivala. Zbog uvjerenja da je Plenkovićeva vlast pobijedila koronu, zbog izbora, zbog spašavanja turističke sezone… Porast broja inficiranih logična je posljedica takvog neopreznog i pretjeranog relaksa. Činjenice da je u zemlju, kako podsjeća Milanović, ušlo skoro milijun ljudi. Premijer sada implicira da je svjesno preuzeo taj rizik. Tvrdi da njegova vlada radi odličan posao, da je spašavanje turizma ključni interes. Dok se u prvom naletu korone, u lockdownu, tvrdilo da je najpreče zdravlje ljudi.

Za rast korone krive su brljotine vladajućih. Onih koji donose odluke. Petljanje potpuno ruinira ugled Stožera, skida mu svaku pozlatu koju je ispočetka imao. Umjesto da naciji pruže osjećaj kakvog-takvog upravljanja krizom, oni sve više djeluju kao akteri kaosa. Pa im se ni potezi više ne primaju s odobravanjem, nego izazivaju prijepore i otpor. Poput odluke da se posjet roditelja djeci u bolnici ograniči na samo 15 minuta. Odluke protiv koje su gnjevni očevi već razapeli šator pred jednom bolnicom, a tisuće ih, sada već i deseci tisuća ljudi po društvenim mrežama, podržavaju. Rigorozne su mjere možda opravdane, ali postaju upitne ako su u neskladu s onim što se događa drugdje po Hrvatskoj. Za djecu i njihove roditelje zatvorene bolnice, a za masovan turizam otvorene granice, kao i ljudskom masom nakrcana državna i vjerska slavlja!

Košmarna su sporenja otvorena i na načelnoj razini, oko modela upravljanja korona-ugrozom. Predsjednik države uporno tvrdi da je Nacionalni krizni stožer nasađen nakrivo pa ga naziva paraustavnim tijelom. Pravni okvir njegova funkcioniranja smatra problematičnim. Nije normalno, kaže, da grupa ljudi koja nije birana od naroda određuje koliko uzvanika smije biti na svadbi. Milanović ne dovodi u pitanje potrebu da se u vrijeme velikih prirodnih nepogoda, kao što je pandemija, moraju ograničiti neka prava i slobode građana, ali inzistira da o tome odlučuje dvotrećinska većina u Saboru, čemu se premijer Plenković ustrajno protivi. Nakon niza slično intoniranih ustavnih tužbi, tu će situaciju uskoro, čim se vrati s odmora, morati rješavati Ustavni sud. Gdje vjerojatno neće biti volje da se dosadašnja praksa dovede u pitanje pa bi se na koncu moglo iskemijati neko kvazisolomonsko rješenje, koje bi trebalo zadovoljiti oba čelna čovjeka države.

Stožer kao instrument partije

Ali neke krupne odluke, poput načina organiziranja nove školske godine u uvjetima korone, ipak mora donijeti Vlada. Inače će se već propupale roditeljske inicijative, svaka sa svojom vizijom funkcioniranja nastave, od konvencionalnog do onog online, samo množiti. Pitanje je i što će biti sa sve izglednijom odlukom o obaveznom korištenju maske. Stožer to nije odradio. Kako je vjerojatno zbog upitnosti vlastitih ingerencija sam sebe ograničio na djelovanje putem preporuka, a ne propisivanja obligacija, pogoršavanje korona-situacije nadilazi njegove mogućnosti. Režim preporuka više neće biti dovoljan. Zaoštravanje krize traži čvrste, za sve građane obavezujuće epidemiološke odluke, za što mandat imaju samo Sabor i Vlada.

Plenkovićev je problem što u drugu rundu borbe s koronom ulazi sa Stožerom kojemu se više ne vjeruje. U prvom naletu vjerodostojnost mu je bila ogromna. Njegovi su članovi uživali status junaka nacije. Ali taj se balon ispuhao. Ispuhao se onoga trenutka kad su postali instrument partije. Kad su svoju stručnost stavili u službu politike. Kad im je interes jedne stranke postao važniji od interesa nacije. Kad su izbori postali bitniji od zdravlja. Kad su ugledni doktori počeli funkcionirati kao HDZ-ov izborni stožer. Danas su tek jadni ostatak ostataka nekadašnje slave. Primjer kako je politika spremna zajahati, iskoristiti i uništiti autoritet institucija. Taj poriv da sve u državi stavi u svoju funkciju Plenkovićeva vlast pokazuje ništa manje od svojih prethodnika. To je konstanta HDZ-ove politike. Mogu se oni pozicionirati ekstremno desno ili više prema centru, ali pretvaranje državnih institucija u služinčad jedne stranke vazda je isto.

No nije krivnja samo na politici. Dio je odgovornosti i na onima koji su se bez problema stavili u službu partije. Potpuno je bizarno kad, primjerice, epidemiolog Capak, komentirajući mjere kojima su neke druge države, prije svega Austrija i Italija, reagirale na rast broja zaraženih u Hrvatskoj, izjavljuje da su stranci ljubomorni na naše turističke uspjehe pa sugerira da stoga pokreću specijalni rat protiv Hrvatske. Čak kad bi to i bilo točno, nije na njemu da o tome govori. To je posao politike. Ali ugledni liječnici, s respektabilnim karijerama, požurili su se politički instrumentalizirati, kao da su ljudi bez ikakvog osobnog integriteta. Zapanjujuća je lakoća kojom su bez elementarnog samopoštovanja na dispoziciju stranci i njenim šefovima stavili ne samo svoje stručne sposobnosti i usluge nego i profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Taj duh servilnosti onih koji bi trebali predstavljati intelektualnu elitu nacije i društvenu kremu Hrvatske opasniji je od autoritarnih tendencija vlasti.