Svoju funkciju pretvorila je u putujući cirkus. Kako se predsjednička kampanja intenzivira, tako se ritam njenih skandala ubrzava. Od posrtanja i urlanja u svečanom trenutku, prilikom obilježavanja Oluje na kninskoj tvrđavi, do proustaškog intervjua i povijesnih konfabulacija o navodno zabranjenom hrvatskom imenu i kajkavskoj popevki, predsjednica Hrvatske sve češće izaziva sram. Tragično politički potkapacitirana, maksimalno trivijalizirana, svoju je ulogu srozala ispod razine elementarnog dostojanstva. U pet godina, koliko stoluje na Pantovčaku, uspjela je položaj šefice države potpuno profanirati i redikulizirati. Kolinda Grabar-Kitarović samu sebe dizajnira kao karikaturu.

Predsjedničin huškački postupak

Međutim, u toj paradi stupidarija i kiča pojavio se element koji inače prilično nevažnu predsjednicu Hrvatske pretvara u političarku opasnih namjera. Objavila je potjernicu za jednim čovjekom, usto manjinskim političarom, Miloradom Pupovcem. Učinila je to kad se situacija oko njegovih teških riječi, koje su brzinom munje pretvorene u gotovo ključni nacionalni problem, počela malo smirivati. Svojom kantom kerozina s najvišeg je mjesta ponovo zalila vatricu i pokrenula novi krug potjere. Tek što je šef SDSS-a pokušao objasniti svoje izjave u kojima je zbog položaja srpske manjine – on kaže: opsesivne mržnje prema Srbima – današnju Hrvatsku usporedio s NDH, a premijer Andrej Plenković njegova objašnjenja odmah prihvatio i proglasio povlačenjem, obojica očito zainteresirana da svoju suradnju nastave, Kolinda Grabar-Kitarović kreće u diverziju. Pupovcu šalje javno pismo u kojem njegove istupe kvalificira kao „potpuno neprimjereno, neprihvatljivo i zlonamjerno kritiziranje Hrvatske“. Usto je spakirala i svoje pismo otprije tri godine, u kojem mu je na molbu da pomogne u rješavanju manjinskih problema odgovorila, otprilike, da su za njih sami krivi jer provociraju i ugrožavaju Hrvate kao većinski narod.

Kad predsjednica države povodom napada na Srbe u Uzdolju i Đevrskama tek načelno i s velikim zakašnjenjem osudi nasilje, ali na najviđenijeg među Srbima sama nasrne, proglašavajući ga zlonamjernim prema Hrvatskoj, onda je poruka sasvim jasna. Pretvorila je u metu ne samo Milorada Pupovca, nego i druge pripadnike manjina. Pustila je pse s lanca. Umjesto smirivanja, Kolinda Grabar-Kitarović raspiruje tenzije. Ako ona, kao institucija, kao nositeljica državne moći, neku kritiku nazove neprihvatljivom, onda će se vrlo vjerojatno nabrijana ulica smatrati pozvanom da ureduje. Zbog svoje reakcije bit će odgovorna dođe li do novih etnički motiviranih incidenata, do novih prijetnji i razbijanja glava. Huškačkim postupkom daje intonaciju i pokazuje put onima koji sada na Pupovcu oštre očnjake, ložeći bjesove i antisrpsku histeriju u državi. Kojima je nekoliko možda prejakih riječi važnije od onoga što im je prethodilo. A prethodilo im je organizirano nasilje nad Srbima u okolici Knina.

Jasno je da se između današnje Hrvatske i ustaške NDH ne može povući znak jednakosti. Ali nitko to nije ni rekao ni uradio. Oni kojima Pupovac diže živac i koji ultimativno zahtijevaju njegovu ispriku, bili bi mnogo uvjerljiviji kad bi s istim žarom ustali i protiv svakog oblika rehabilitacije Endehazije. Ali takve im pojave – ako je suditi po reakcijama – uopće ne smetaju. Upravo suprotno, oni koji se znaju slikati pod poglavnikovim likom i koji se kite ZDS-om, najviše kriče. Vrište zbog nekoliko Pupovčevih ocjena, ali ni da bi šušnuli kad predsjednica države, ili netko drugi, relativizira Jasenovac i zločinački karakter ustaške države. Tako se notorni Branimir Glavaš ostrvio na šefa SDSS-a, zbog kojega će njegova stranka, kako najavljuje, možda napustiti Plenkovićevu koaliciju. Teatar apsurda! Čovjek koji je suđen za teške ratne zločine i čije je naslanjanje na ustaške simbole dokumentirano, ne podnosi kritičke usporedbe nekih aspekata današnje Hrvatske s ustaškom državom. Od Pupovca traži odgovor na pitanje „zašto stavlja znak jednakosti između Hrvatske i NDH“. Što ovaj nije napravio. Ali se upravo Glavaš nekim svojim postupcima tome jako primakao.

Gospođa Grabar-Kitarović nastupa kao izabranica ljute desnice. Kao da je kandidat Karamarkova HDZ-a, što je i bila, a čini se i ostala, a ne Plenkovićeva HDZ-a. Od prvog dana šuruje s crnokošuljašima. Njeno desničarenje nije navođeno tek rukom savjetnika. Nije problem samo u odnedavno otpisanom Mati Radeljiću, nego je problem u predsjednici države

Pariranje Škorinoj desnici

Andrej Plenković ima ozbiljan problem. Dok on traži smirivanje, obljenje rubova, toleranciju i uključivost te tvrdi da je suradnja s manjinama njegov izbor, bio i bit će, njegova predsjednička kandidatkinja čini sve suprotno. Gospođa Grabar-Kitarović nastupa kao izabranica ljute desnice. Kao da je kandidat Karamarkova HDZ-a, što je i bila, a čini se i ostala, a ne Plenkovićeva HDZ-a. Od prvog dana šuruje s crnokošuljašima. Njeno desničarenje – danas postaje posve jasno – nije navođeno tek rukom savjetnika. Nije problem samo u odnedavno otpisanom Mati Radeljiću, nego je problem u predsjednici države. Svojom retorikom ona pokušava parirati Miroslavu Škori, koji se profilira kao predsjednički kandidat one desnice koja je mnogo desnije od HDZ-a. Baš kao što je pjevač baby face najavio pokretanje zabrane nekih stranaka, jasno aludirajući na SDSS, tako se kompletni desni blok sada homogenizira, brusi i nabildava na slučaju Milorada Pupovca i šovenskom raspirivanju protumanjinskih raspoloženja.

Povratak crnog labuda

Oko Škore svojevrsni bedem ljubavi stvaraju stranke i grupacije radikalne desnice koje su dosad desetljećima funkcionirale kao rakova djeca, podijeljene i stoga marginalne, pa i nevažne. Podržavaju ga Suverenisti, vjerojatno i Zlatko Hasanbegović, ali najvažnija je odluka Mosta da stane iza njegove kandidature, čime se ta stranka definitivno pozicionira krajnje desno i mogla bi postati čvrsta jezgra cijeloga bloka. Podupiru ih razne veteranske udruge, čak i HVIDRA koja je dosad funkcionirala kao militantno krilo HDZ-a. Njene kolovođe osuđuju Pupovčeve izjave, od Državnog odvjetništva traže da ga kazneno goni, tvrde da radi protiv Hrvatske i da je njegov SDSS u Hrvatskoj nepoželjna stranka… Izlijetanje HVIDRA-e – organizacije na čijem je čelu HDZ-ov Josip Đakić, otac onog junoše koji je lani pravoslavni Božić „srbićima“ čestitao jezovitom fotografijom ustaše koji drži odsječenu četničku glavu – sugerira da bi se dio birača HDZ-a, onih koji su vrlo desno, mogao javno ili tajno okrenuti novonastajućoj desničarskoj formaciji. Utoliko je strah Plenkovićeva gremija da bi im se crni labud mogao ponoviti, sasvim opravdan.

Projekt Škoro ne tiče se samo predsjedničkih izbora. Bitka za Pantovčak koja će, čini se, biti upogonjena antisrpskom kampanjom, služi zagrijavanju za parlamentarne izbore. Blok se radikalne, proustaške desnice konsolidira, kako bi na njima mogao odigrati vrlo važnu ulogu. Računaju da će ujedinjeni dobiti veliki broj glasova i postati nezaobilazni faktor na političkoj sceni Hrvatske. Da će oni određivati karakter vlasti. Naime, čak ako HDZ i pobijedi, veliko je pitanje koga će uzeti za partnere. Kako stvari sada stoje, moguće je uvezivanje ulijevo ili udesno. Ulijevo s liberalnim strankama, predstavnicima manjina, što Plenković, tvrdi, preferira, možda čak i sa SDP-om u veliku koaliciju. Ali desno se krilo HDZ-a protivi takvom scenariju. Davor Ivo Stier nakon HDZ-ova neuspjeha na europskim izborima tvrdi da je „koalicija s HNS-om i SDSS-om, suradnja s Milanom Bandićem i nekolicinom zastupnika koji su izvorno izabrani na listi SDP-a“ bila greška. Oni bi partnere tražili na drugom kraju političkog spektra. Stier smatra da se HDZ-ovo biračko tijelo praktički podijelilo napola, pola vjerno HDZ-u, skoro isto toliko za „sve ove druge opcije koje su bile desno od centra, a koje su na izbore išle fragmentirano“ pa se nudi kao čovjek koji će ponovno ujediniti cijelu stranku.

A to je moguće napraviti i tako da Plenkovićev HDZ nakon izbora uđe u partnerstvo i formira većinu sa širokom desničarskom frontom koja se oko Miroslava Škore sada stvara. Riječ je o ideji iza koje stoji i dio HDZ-a, koji se u stranci sa svojim planovima sada ne može probiti pa će zaobilazno pokušati ostvariti vlastite ciljeve. Za Hrvatsku to je loša vijest i znači da bi mogla dobiti vlast bitno konzervativniju i desniju od sadašnje. Dakle, uvijek može gore.