Premijer koji državom upravlja iz izolacije, s tavana svog stana, a zemlja po svojim epidemiološkim pokazateljima u podrumu Europe – nema nikakve sumnje da se Hrvatska trenutno nalazi u tragičnoj situaciji. Gubi bitku s koronom, obrana se raspada, a generalštab kaotično glavinja. Pitanje je kako smo se našli u takvoj katastrofi. Pogotovo kako se to moglo dogoditi nakon vrijednih rezultata postignutih u prvom valu pandemije.

Danas svi znaju da je Hrvatska katastrofalno kasnila s epidemiološkim mjerama. Od kolovoza slušamo kako je zdravstvena situacija dobra. Dok su druge europske zemlje stezale i stanju na terenu prilagođavale svoje epidemiološke režime, Hrvatska je puna tri mjeseca to odbijala, puštajući da se zaraza nekontrolirano širi. Naravno da je odgovornost za takvo sljepačko pilotiranje krizom prije svega na onima koji vode državu. Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić nedavno je izračunao cijenu loše vlasti. Da smo u proteklih dvadeset godina, rekao je, rasli kao najuspješnije zemlje srednje Europe, plaće bi nam danas bile veće 40 posto. To je gubitak koji narod trpi zbog nesposobnosti svojih vođa i ukupne političke klase.

Europski vrh

Danas se šteta od lošeg upravljanja državom ne računa samo u niskim plaćama i životnom standardu, nego i u izgubljenim životima. Hrvatska je trenutno po širenju zaraze u vrhu Europe. Gori je samo Luksemburg, ali uskoro će nam i oni, izgleda, gledati u leđa. Od deset europskih regija s najvećom zaraženošću šest hrvatskih županija drže šest prvih mjesta. Svakoga dana korona uzima nekoliko desetaka života. Dosad ukupno više od 2200 Covid-smrti. Nastavi li dosadašnjim tempom, Hrvatska će Božić dočekati s užasom od stotinjak mrtvih dnevno. Broj žrtava mogao bi dostići crni saldo iz vremena rata. Mnogi su životi nepotrebno izgubljeni. Da je vlast pravodobno i primjerenije reagirala, broj zaraženih i umrlih ne bi tako eskalirao i zdravstveni se sustav ne bi povijao i urušavao pod ogromnim opterećenjem. Medicinari se s tim strahotama sve teže nose, ne samo organizacijski, nego i emocionalno pucaju po šavovima. Za razliku od politike.

Andrej Plenković sa svog čardaka i dalje tvrdi da je njegova vlast na krizu kvalitetno reagirala, što su, po njemu, u svojim recentnim ocjenama prepoznale i rejting agencije. Pritom zanemaruje činjenicu da Hrvatska nije samo među najgorima po broju zaraženih i umrlih, nego i po ekonomskim pokazateljima. Pad gospodarstva najveći je u Europi. Ekonomist Željko Lovrinčević ističe da je Hrvatska u lošijem položaju od drugih zbog propuštenih reformi. Sada plaćamo ljudskim životima ili manjom razinom potpora gospodarstvu ono što smo trebali napraviti, a nismo u zadnjih dvadesetak godina, kaže. To nije rezultat samo Plenkovićeve vlasti, ali je i ona u tome snažno participirala. Hrvatskoj upravo dolazi na naplatu cijena lošeg upravljanja ne samo koronakrizom, nego kompletnom državom, u dužem vremenu. To su gubici o kojima guverner Vujčić govori. Manje plaće, a veći broj zaraženih i mrtvih, siromašna i koronom poharana Hrvatska, sve kao posljedica nesposobne i loše vlasti.

Andrej Plenković ljetos je pobijedio na izborima i osvojio novi mandat na dosta uspješnom hrvanju s prvim valom pandemije. Ako je na koroni dobio izbore, sada bi zbog korone trebao izgubiti vlast. Njegova je odgovornost za eskalaciju krize najveća. Međutim, ostavku ili smjenu premijera nije realno očekivati. U ovom trenutku to bi samo povećalo kaotičnost u državi. Ali bi suočavanje s greškama bilo nužno. Šef je Vlade propustio učiniti potrebno jer nije čovjek od velike akcije. Poznato je da nerado donosi odluke. Da je prije svega oklijevalo. Probleme ne rješava, nego vremenu prepušta da to uradi. Nažalost, vrijeme u ovom slučaju ništa nije riješilo, nego je probleme usložnjavalo, činilo sve dramatičnijim.

Podcijenio je opasnost, samog sebe precijenio. Nije htio čuti upozorenja, još manje kritičare. Ignorirao je loše vijesti i prognoze. Saborsku raspravu o situaciji s koronom dopušta samo tri puta godišnje. Nisu ga impresionirali čak ni vapaji iz bolnica. Ni zahtjevi liječničkih udruga da se epidemiološke mjere hitno postrože, kako su to radile druge ozbiljne zemlje po Europi. U Kriznom se stožeru okružio ljudima koji mu pogađaju želje, tom cilju spremno žrtvujući i vlastiti stručni autoritet. Cijelo je ljeto proveo hvaleći se svojim zaslugama za spašavanje turizma. Umjesto da zemlju pripremi za drugi val korone. Najvažnije je bilo odraditi Kolonu sjećanja u Vukovaru, bez obzira na rizik. Nije iznenađenje da broj zaraženih na istoku Hrvatske sada eksplodira, pa je u Vukovarskoj županiji skoro polovica testiranih pozitivna. Andrej Plenković pokazuje se kao veliki ignorant, čak kad su i tragične posljedice pandemije u pitanju.

Ali, daleko od toga da je jedini odgovoran. Jednako su odgovorni i oni koji ga servisiraju. Prije svega Krizni stožer, na kojega je prebacio operativno upravljanje epidemiološkom krizom, a koji svoj posao često, prvo u vrijeme izbora, a potom i u opravdavanju hoću-neću premijera, miksa s potrebama vladajuće stranke, podređujući zdravlje nacije interesu HDZ-a. Nije prvi put da HDZ to radi, da cijelu državu stavlja u funkciju svojih uskih stranačkih potreba. Ali, cijena se sada broji u svježim grobovima. Što prvenstveno ide na dušu dvojici Plenkovićevih generala u ratu protiv korone, ministru zdravlja Berošu i vršitelju dužnosti glavnog hrvatskog epidemiologa Capaku.

Premda je proljetos, s početkom korone, stekao status narodnog heroja, do jeseni je Vili Beroš uspio razočarati Hrvatsku. Pokazao se kao vojnik partije, pa se i povjerenje pozitivnih primjera gladne javnosti jako istopilo. Umjesto da predah između prvog i drugog naleta pandemije iskoristi za stabiliziranje zdravstvenog sustava, ministar je jesen dočekao nespreman. Umjesto da organizira bolnice, kako bi se s očekivanim širenjem zaraze uspješno nosile, mediji ljetos objavljuju Beroševe slike s odmora: u veselom društvu svojim estradnim prijateljicama ljubi ruke i dobro se zabavlja, kao da korone više nema i kao da za fizičkom distancom više nema nikakve potrebe. Liječnike koji upozore na dramatično stanje u bolnicama javno dezavuira. Njegov recentni poziv na prijavljivanje susjeda zbog prekobrojnih okupljanja ide u red većih skandala, pogotovo jer dolazi od ministra koji je goleme masovke neke druge vrste dopuštao i zdušno opravdavao. Zbog svinjarije da je dio liječnika na prvoj crti obrane od korone dobio umanjene plaće, morao bi podnijeti ostavku. Ali, bez zrna samokritike ministar grešku relativizira i nonšalantno apsolvira obećanjem da će se obračun ispraviti. Takvo podrivanje bolničkog sustava s najvišeg mjesta, unošenje nezadovoljstva i nemira među razmjerima epidemije već jako izmučene doktore i drugo medicinsko osoblje, signal je teškog kaosa u resoru kojim Beroš rukovodi.

Capakove neistine

Slično se i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak potpuno izblamirao svojim očitim neistinama i prijesnim lažima natopljenim izjavama, kojima je iz petnih žila opravdavao izostanak pravodobnijih, u nekim segmentima strožih, ali svakako bolje balansiranih epidemioloških mjera. Još nedavno tvrdeći da lockdown ne daje rezultate, premda mu je to proljetos bio glavni, pokazalo se, uspješan instrument borbe protiv zaraze, da situacija u zemljama koje su se u određenoj mjeri odlučile zaključati nije ništa bolja nego u Hrvatskoj. To nam ne treba, govorio je, stojimo bolje nego države sa strožim mjerama! Faktički se zalagao protiv bilo kakvog ograničavanja okupljanja i cirkuliranja ljudi. Uporno se razbacivao ničim potkrijepljenim tvrdnjama da epidemija stagnira ili je čak u povlačenju. Samo je pitanje dana kada će se broj zaraženih početi smanjivati, ozbiljno je najavljivao. A onda je Hrvatska dogurala do crnih rekorda. A doktor je Capak još uvijek na istom mjestu, u Kriznom stožeru i na čelu HZJZ-a. I dalje kroji epidemiološku politiku i nitko ne pita za njegovu odgovornost za katastrofu u kojoj se Hrvatska našla. Koliki je broj zaraženih i umrlih rezultat njegovih krivih procjena. Da ima obraza, sam bi se povukao.

Čak se i najpopularnijoj među njima, doktorici Alemki Markotić, zna omaknuti da zaboravi vlastitu profesiju i ulogu, pa glumi političarku. Kad je novinari pitaju o Koloni sjećanja, upušta se u lamentacije o važnosti Vukovara, o epidemiološkim pokazateljima ne govori. Na kritike da se pred njenom bolnicom u šatorima bolesni ljudi satima smrzavaju, odgovara nadmudrujući se oko toga jesu li pacijenti morali čekati devet sati ili upola manje. Zašto šatori nisu na vrijeme opskrbljeni grijalicama, nije objasnila. O broju smrti na respiratorima ne bi, ali bi o tome kako je „u ovom trenutku potreban pozitivan stav cijele Hrvatske, a ne prozivanja“. Da, Hrvatskoj je potreban optimizam, ali joj prije svega treba istina i odgovornost. Sijanje optimizma u zemlji u kojoj se ubrzano pune grobovi teško da može uspjeti.

Sve to ne znači da doktori u Plenkovićevom kriznom stožeru nisu sposobni. I doktor Beroš, i doktor Capak i doktorica Markotić važe za vrhunske stručnjake. Ni u njihovu posvećenost svom pozivu nema se razloga sumnjati. Pojeo ih je, međutim, strašan oportunizam prema vlasti. Uništava ih način na koji stvari u Hrvatskoj funkcioniraju. A funkcioniraju tako naopako da je politika sve, a stručnost i sposobnost ništa, pa će i najbolji doktori – vidimo – pred politikom glatko žrtvovati i vlastiti ljudski i profesionalni integritet. Ali, umjesto o odgovornosti onih koji upravljaju koronakrizom, vlast forsira problematiziranje odgovornosti građana. Oni su navodno krivi jer korona u Hrvatskoj mahnita. Sabor je usvojio i set prilično rigoroznih novčanih kazni za prekršitelje na jedvite jade propisanih mjera, primjerice ako maska ne pokriva strogo određeni dio lica ili za neki drugi epidemiološki nemar. Kažnjavanje političara nije predviđeno. Čak ni kad su rezultati njihovih odluka zastrašujući.