LINIJA ŽIVOTA: Kako je HDZ postao Partija

Čak i u vrijeme Plenkovićeva prethodnika, policijski profiliranog Karamarka, za deset je mjesta u HDZ-ovu predsjedništvu konkurirao trostruki broj kandidata. Više je izborne demokracije bilo i u Savezu komunista potkraj osamdesetih, kada su se rukovodstva počela birati s otvorenih lista

Andreju Plenkoviću ostaje samo još da promijeni ime svoje stranke. Da izbaci onu odrednicu o demokratskom ustroju. Odlukom da odglumi izbore za svoje Predsjedništvo, kao najviše stranačko tijelo, HDZ se odrekao demokratskog standarda funkcioniranja. Izbori su fingirani, vrh stranke faktički oktroiran. Nije ovdje riječ tek o tehničkom ili nevažnom pitanju. Riječ je o strateški važnoj odluci koja određuje karakter stranke.

Šef je HDZ-a odredio da se stranačko Predsjedništvo bira sa zatvorenih lista. Da izbora zapravo i nema. Deset imena za deset mjesta u vrhu stranke. Svi redom po njegovu izboru. Svojim je odabranicima osigurao prolazak bez protukandidata. Mogućim je konkurentima sugerirano da odustanu, da u utakmicu i ne ulaze. Biranje je odglumljeno, s karikaturalnim učincima: jedan se od govornika na subotnjem saboru HDZ-a zahvaljivao na izboru i prije nego što se u glasanje krenulo. Izborima bez izbora Andrej Plenković zaključuje proces svog potpunog ovladavanja HDZ-om. Ali i radi krupan korak unazad. Njegovo osedlavanje stranke vraća HDZ nedemokratskoj praksi. Čak i u vrijeme njegova prethodnika, policijski profiliranog Karamarka za deset je mjesta u HDZ-ovu predsjedništvu konkurirao trostruko veći broj kandidata. Više je izborne demokracije bilo i u Savezu komunista potkraj osamdesetih, kada su se rukovodstva počela birati s otvorenih lista.

Partijski kongres

Svojim načinom upravljanja strankom Andrej Plenković dovršava proces pretvaranja HDZ-a u Partiju. The Partiju. Prošlotjedni sabor frapantno je nalikovao partijskim kongresima. Po obilju frazerskih govorancija i bijegu od stvarnosti. Ni jedne nove ideje, ni jedne samokritičke misli, samo visokoparna lakirovka, diviniziranje vlastitih navodno povijesnih zasluga. Nikog da upozori kako stranka ne smije biti talac jednog čovjeka, kako je to prije šest godina s govornice tadašnjeg HDZ-ova sabora objavio Plenković, krećući u svoju bitku za osvajanje stranačkog trona. Sada se u višesatnim litanijama samotepanja HDZ proglasio stvarateljem hrvatske države, čak jedinom strankom kapacitiranom za njeno vođenje. Svašta se tu nadrobilo: te HDZ je stožerna stranka hrvatskog naroda, te HDZ je ispunio sve strateške ciljeve, te HDZ je nositelj napretka i modernizacije, te jedini je jamac sretnog života u Hrvatskoj, čak vrhovni moralni arbitar, stranka koja „razlikuje dobro od zla“, kako reče Plenković. HDZ sam sebe definira kao državnu partiju. Baš kao što se svojedobno SK smatrao čuvarem Jugoslavije, tako se HDZ danas predstavlja kao jedina garancija opstanka Hrvatske. Fatalna sličnost koja sasvim sigurno predstavlja mnogo značajniju odrednicu od one u novi program stranke upisane, a u komentarima HDZ-ova kongresa prenaglašene deklaracije o poštovanju svih zajednica obiteljskog života.

Oni koji imaju političku moć ne žele promjene, oni koji traže promjene nemaju političku moć. HDZ je uredio državu kako njegovoj vrhuški i klijentelističkoj sljedbi odgovara. Zato se Hrvatska neće pokrenuti dok je HDZ na vlasti. Plenkovićev je sabor pokazao da za otvaranje transformacijskih procesa u državi nema baš nikakve šanse

Plenkovićev se HDZ pretvorio u Partiju slijedom činjenice da predugo vlada Hrvatskom. Vlast je kvarljiva roba, stranka koja drži vlast također. Traju li mandati predugo, ili se umori ili se usmrdi. Smisao je demokracije politička konkurencija i smjenjivost. Vlast koja je praktično nesmjenjiva, partija koja već više od tri desetljeća, uz dva kratka predaha, gospodari Hrvatskom, gotovo neizbježno postaje neproduktivna. Predsjednik Tuđman svoju je stranku gradio po modelu njemu jedino znane komunističke partije, s ciljem osamostaljenja i obrane hrvatske države. Ali nakon što su tako definirani strateški interesi ostvareni, Hrvatska demokratska zajednica ostaje bez sadržaja, bez ideje vodilje. Nesposobna da za novo vrijeme ponudi novi program, vergla neke stare mantre. Ali nekadašnje nacionalno obojene budnice više ne zvone. Djeluju deplasirano. HDZ nikada nije uspio postati pokretač i generator prosperiteta Hrvatske, s vremenom se profilira kao glavna smetnja razvoju i modernizaciji zemlje. Sve više funkcionira kao stranka vlasti, s konkretnim negativnim učincima po opće dobro nacije. Partija se poistovjećuje s državom. Štoviše, cijela se Hrvatska stavlja u službu HDZ-ova interesa. Stranka je postala važnija od države. Partija cvjeta, država propada.

Hrvatska bez problema

Ni jedan od krupnih problema s kojima se Hrvatska trenutno suočava na saboru HDZ-a nije ni spomenut. Plenković je svoju vlast euforično opjevao – euro, Schengen, politička stabilnost, tralalala – sve u gigantskom raskoraku sa stvarnim stanjem. Da je Hrvatska zemlja bez razvoja – o tome ni jedne jedine riječi. O tvrdoj činjenici da smo senzacionalno neuspješni – na što ovih dana upozorava Goranko Fižulić navodeći podatak da se od svih tranzicijskih zemalja u proteklih tridesetak godina Hrvatska najsporije razvijala – također šutnja. Ništa o demografskoj katastrofi, o tome da je Hrvatska od svog osamostaljenja izgubila milijun ljudi. Ni o nepokrenutoj obnovi, ni o mahnitoj korupciji. Na sav se glas slavio skori završetak Pelješkog mosta, pa se talambasalo o kupovini vojnih aviona, ali se manje bajnim stvarima, inflacijom, strašnim poskupljenjima života i enormnim rastom broja siromašnih nitko nije bavio, kao da ih nema. Jako se gudjelo o povećanju plaća i mirovina, iako su plaće manje nego lani, a mirovine su u šest godina Plenkovićeve vlasti s razine od četrdesetak posto prosječne plaće skliznule naniže, na nikad manjih oko 36 posto.

Čitava ergela bijesnih crnih limuzina, parkirana oko mjesta održavanja HDZ-ova sabora, objašnjava socijalni autizam vladajuće stranke. Njihova je Hrvatska sita, bogata i obijesna. Hrvatsku su pretvorili u partijsku državu u kojoj je stranačka knjižica važnija od diplome, a stranačka je umreženost ispred sposobnosti i rezultata rada. Recentno objavljeno istraživanje sociologa Mirka Petrića o klasama u hrvatskom društvu govori o ključnoj ulozi političkih stranaka u raspodjeli društvenog bogatstva. Za razliku od Plenkovića, koji se hvali da svojom politikom sprečava nastanak socijalnih fraktura, Petrićev rad dokumentira da stranke proizvode duboke socijalne razlike i razdiru društvo. Politička se i ekonomska elita, kapitalom najbogatije, povezuju članstvom u dominantnim političkim strankama i poslovnim interesima. Stranke presudno utječu na zapošljavanje ili ga izravno kontroliraju. Tvrtke bliske vlasti dobivaju poslove s državom. Najviša se, profiterska klasa bogati eksploatacijom deprivilegiranih. Politički moćnici umreženi s ekonomskim kapitalcima, jedni i drugi ujedinjeni u obrani statusa quo. Zato u Hrvatskoj nema reformi, zato ne uspijevaju promjene. Oni koji imaju političku moć ne žele promjene, oni koji traže promjene nemaju političku moć. HDZ je uredio državu kako njegovoj vrhuški i klijentelističkoj sljedbi odgovara. Zato se Hrvatska neće pokrenuti dok je HDZ na vlasti. Plenkovićev je sabor pokazao da za otvaranje transformacijskih procesa u državi nema baš nikakve šanse.

Uzurpacija sustava

HDZ se pretvorio u staru Partiju, čuvara trulog poretka, potpunim osvajanjem i okupacijom svih institucija. Ništa nezavisno i autonomno u Hrvatskoj se ne uspijeva održati. Od Ustavnog suda do Crvenog križa i Nogometnog saveza. Dok na saboru stranke govori o osnaživanju institucija, Andrej Plenković praktično preporučuje uzurpaciju sustava, sam sebe predstavljajući kao jedinu učinkovitu, sverješavajuću adresu. Roditeljima djece s teškoćama u razvoju, koji već duže vrijeme uzaludno obijaju pragove Sabora, ministarstava i drugih visokih institucija države, ovih dana šalje poruku da su se prvo njemu osobno trebali obratiti. Sve bi učas bilo riješeno samo da su njega povukli za rukav. Mislim da možemo naći rješenje, rekao je, dodajući kako bi volio da su prvo njemu došli, prije nego što su išli bilo gdje drugdje. Pa onda opet: „Ja ću kao premijer osigurati da se sredstva nađu, ali moj im je savjet: doći predsjedniku Vlade i riješiti problem“.

Dok na saboru stranke govori o osnaživanju institucija, Andrej Plenković praktično preporučuje uzurpaciju sustava, sam sebe predstavljajući kao jedinu učinkovitu, sverješavajuću adresu. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Institucije sustava ne funkcioniraju, ali premijer tvrdi da on funkcionira. Sugerira, štoviše, da je to sasvim dovoljno. Da je takav faličan, nakrivo nasađeni model normalna stvar. Slično je nedavno i ministar Beroš sam sebe predstavio kao jedini pravi connect za abortuse. Javno je zažalio što ga trudnica s teško malformiranim plodom, koja je u hrvatskom zdravstvenom sustavu prošla pravu kalvariju, nije nazvala, pa bi on sve cakum-pakum brzopotezno riješio. Ni premijer ni njegov ministar ne osjećaju se obaveznim osigurati uredno djelovanje sustava. Umjesto toga otvoreno i entuzijastično nude prečice i izvaninstitucionalna rješenja. Država ne funkcionira, ali osobne su veze prohodne i jako učinkovite.

Ovih se dana ispisuje sudski epilog jednog sličnog modela vlasti, nešto niže razine, ali modela u kojem je jedan čovjek o svemu odlučivao. Bez Milana Bandića ništa se u Zagrebu nije moglo napraviti. On je sve rješavao. Gradske su institucije bile mrtve ili tek puka transmisija njegova diktata. Pokojni je Račan znao govoriti da se u gradu bez njegove intervencije ni mačka s drveta ne može skinuti. Bandićev je sustav osobne vlasti godinama građen i armiran, danas ostatke struktura njegove institucionalizirane svevlasti stižu sudske odluke i kazneni progon.

Komentiraj