Natječaj Medvedova ministarstva za oblikovanje spomenika ‘žrtvama svih totalitarnih režima’, jasan samo u namjeri da taj u osnovi revizionistički monument posadi, čini se, posvuda po Hrvatskoj – čisti je ekstrakt smutnog, pa i dijaboličnog odnosa aktualne vlasti prema teškim pitanjima prošlosti

Više od dvadeset godina nakon što je ideja Franje Tuđmana o miksanju kostiju neslavno propala, vlada premijera Andreja Plenkovića potiho je pokušava oživjeti. Prvi je hrvatski predsjednik sredinom devedesetih, tek što je Hrvatska izašla iz rata, najavio zajedničko pokapanje žrtava fašizma i komunizma i to ni manje ni više nego u Jasenovcu. Pozivajući se na španjolskog fašističkog diktatora, generalissimusa Franca, i proglašavajući njegovu skupnu kosturnicu komunista i falangista sretnim receptom za liječenje posljedica građanskog rata, Tuđman je kao zalog tobožnje nacionalne pomirbe planirao redizajniranje jasenovačkog memorijalnog kompleksa. Ali odluka da mjesto strašnog ustaškog konc-logora pretvori u zajedničko spomen-groblje onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama, da tamo zajedno pokopa „žrtve fašističkog i komunističkog terora“, međunarodnu je zajednicu, od židovskih organizacija do američkog Kongresa, digla na noge, pa je na koncu morao odustati.

POCIJEPANA KOMEMORACIJA U JASENOVCU

Aktualna vlast sada kreće u sličan projekt. Ministarstvo branitelja upravo je raspisalo natječaj za rješenje spomen-obilježja „žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”. Miksanje kostiju, drugi put, odmah je pokrenulo žestoku debatu na društvenim mrežama. Tako Tihomir Milovac, kustos Muzeja suvremene umjetnosti, piše da je riječ o politički nezrelom i povijesno revizionističkom natječaju. „Kakav to zajednički spomenik svim žrtvama i kojih to totalitarnih režima te na kojim će to grobljima biti postavljen taj jedinstveni spomenik. Notorno je pitanje, ali ga treba ponavljati: mogu li se politički izjednačiti svi stradali i koji je povod da to učinimo?“ Namjeravano amalgamiranje žrtava i skrivanje iza “svih totalitarizama” Milovac smatra korakom do rekreacije zla. Pokretače natječaja podsjeća da su u Hrvatskoj za proteklih 25 godina srušene tisuće obilježja žrtvama iz Drugog svjetskog rata te bi se društvo koje želi ispraviti povijesne nepravde trebalo, primjerice, zalagati za obnovu uništenog spomenika velikog Vojina Bakića, podignutog na padinama Papuka kod sela Kamenska, spomenika koji je ušao u sve svjetske enciklopedije kiparstva, a namjerno su ga ranih devedesetih prema svjedočenjima uništili pripadnici hrvatske vojske.

Natječaj Medvedova ministarstva za oblikovanje spomenika „žrtvama svih totalitarnih režima” – potpuno nejasan i kad spominje žrtve i kad spominje totalitarne režime, jasan samo u namjeri da taj u osnovi revizionistički monument posadi, čini se, posvuda po Hrvatskoj – čisti je ekstrakt smutnog, pa i dijaboličnog odnosa aktualne vlasti prema teškim pitanjima prošlosti. Od predsjednice države, koja je tek u zadnjoj godini svog mandata otkrila da je ZDS ustaški, a ne stari hrvatski pozdrav, kako je uporno tvrdila; predsjednika Sabora koji parlamentarno pokroviteljstvo osigurava komemoraciji u Bleiburgu, ali ga odbija dati najvećim partizanskim bitkama – Sutjesci, primjerice – u kojima su poginule tisuće hrvatskih antifašista; do predsjednika Vlade koji bježi od osobnog izjašnjavanja, ali implicitno balansira između crvenog i crnog naslijeđa; ukratko, kompletan državni vrh pokušava nivelirati i suprotno hrvatskom Ustavu praktično povlači znak jednakosti između NOB-a i NDH, između Titove narodnooslobodilačke borbe i ustaške države. Gotovo da su Jasenovac i Bleiburg doveli u istu ravan, tako što se, s jedne strane, strahota ustaške tvornice smrti relativizira i umanjuje, a tragedija Križnog puta, s druge strane, dekontekstualizira, uvećava i apsolutizira. Da je došlo do velike vrijednosne pometnje pokazuju i recentne polemike koje su se uoči skorih komemoracija Jasenovca, a potom u svibnju i Bleiburga zakovitlale Hrvatskom.

Ovoga tjedna ponovno, već četvrtu godinu zaredom, slijede odvojena okupljanja podno Kamenog cvijeta u Jasenovcu. U petak će se sjenama stradalih u hrvatskom Auschwitzu uz antifašističke organizacije pokloniti predstavnici naroda žrtava, Židovi, Srbi i Romi. U nedjelju je službena državna komemoracija, na kojoj šefice države ni ovoga puta vjerojatno neće biti. Ona obično, glumatajući da je iznad podjela, ide obaška. Iako je lani istakao da žrtve zaslužuju jedinstvenu komemoraciju, premijer Plenković u godinu dana ništa nije napravio kako bi se glavni problem, dvoličan odnos njegove vlasti prema ustaškim pozdravom zatrovanoj ploči postavljenoj u Jasenovcu, napokon riješio. HOS-ova je ploča malo izmještena, ali nije uklonjena, premda za one koji se ne sjećaju devedesetih istaknuti pripadnici pravaškog pokreta i danas javno potvrđuju da su ZDS prikeljili vlastitim insignijama ne zato što ne bi znali da je to ustaški pozdrav, nego upravo zato što su to znali i na to su se naslijeđe htjeli nasloniti. Da se oko Jasenovca aktualna vlast angažirala barem upola onako kako se posvetila rješavanju novonastalih problema s Bleiburgom, blamaža bi države s pocijepanom komemoracijom odavno već bila sanirana. Ali ne, državni je vrh vrlo jasno pokazao što smatra važnijim. Bleiburg mu je mnogo važniji od Jasenovca.

AUSTRIJSKA PLJUSKA

Nedavna odluka službenih predstavnika Katoličke Crkve u Austriji da ove godine ne odobre održavanje mise na Bleiburškom polju, žestoka je pljuska ne samo hrvatskim biskupima, nego i hrvatskoj državi, odnosno njenim političkim prvacima. Ali i jedni i drugi ignoriraju poruke i drže se apsolutno obranaški, što je infantilno i u krajnjoj liniji potpuno neodgovorno. Podsjetimo, Austrijanci su služenje mise zabranili, smatrajući je dijelom politički instrumentaliziranog „političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnoj percepciji i tumačenju povijesti“. Tvrde da bi se zbog njenog održavanja Crkvi u Koruškoj mogao predbaciti „nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru“, što oni ne žele dopustiti.

Hrvatska je biskupska konferencija uzvratila dubokim neslaganjem. Izgleda da je „nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru“ nimalo ne muči. Odluku o zabrani mise proglasila je „nepoštivanjem žrtve i gubitkom osjećaja za patnju nedužnih“. Svojim kolegama u Austriji hrvatski biskupi imputiraju da se ponašaju kao jugoslavenska komunistička vlast, za koju zločini na Bleiburgu nisu postojali. Premda se sami godinama nisu previše osvrtali na činjenicu da svoje molitve za mrtve izgovaraju u atmosferi političkih derneka. Slijepi i gluhi na opetovana upozorenja inozemnih medija da je okupljanje na Bleiburgu najveći skup ekstremnih desničara u današnjoj Europi. Sve dok i sami ne kleknu u Jasenovcu, lekcije o manjku osjećaja za patnje nedužnih, koje ovdašnji biskupi dijele Austrijancima, zvone prazno i potpuno farizejski.

Svejedno, politička ih je vlast potpuno nekritički odmah požurila podržati. Od vjerskih hijerarha do političkih oligarha svi se ovih dana trude uvjeravati hrvatsku javnost da će, usprkos zabrani, mise na Bleiburgu ipak biti i da sve pripreme teku prema planu, kao da se ništa izvanredno ne događa. Nigdje samorefleksije, još manje snage za suočavanje s činjenicama. Šefica države objavljuje da kao Hrvatica i katolkinja žali zbog odluke Crkve u Austriji te prima članove Počasnog bleiburškog voda, nimalo indignirana činjenicom da su se među njenim uzvanicima našli i nekadašnji robijaši ubojice ili nositelji revizionističkih tvrdnji da je u Jasenovcu stradalo samo nekoliko stotina ljudi.

DARIO KORDIĆ ZA STUDENTE

O potpunoj moralnoj konfuziji koja vlada Hrvatskom jako dobro govori jedan svježi tweet Jadranke Kosor: „Osuđeni ratni zločinci drže predavanje, a osuđeni za ubojstvo ugledni su gosti onima koji u Jasenovcu neće govoriti ali su zato na molitvenim doručcima kod onih koji osuđenim ratnim zločincima ljube ruke“. Svi su tu, Kolinda Grabar-Kitarović, za političko ubojstvo osuđeni šef bleiburške parade Bože Vukušić, koji ovih dana paradira od Pantovčaka do programa javne televizije, zatim za ratni zločin u Ahmićima pred Haškim sudom osuđeni Dario Kordić, koji upravo drži predavanja hrvatskim studentima te biskup Vlado Košić koji mu običava ljubiti ruke. Da su crkvene i svjetovne vlasti u Hrvatskoj obavljale svoj posao, vjerojatno ni austrijska država ne bi smatrala nužnim donijeti zakone kojima se isticanje ustaških obilježja strogo kažnjava niti bi tamošnji biskupi zabranjivali misna slavlja.

S mrvom političke odgovornosti i nešto elementarnog poštenja problemi s prošlošću uopće se ne čine nerješivim. Hrvatska se dovoljno odmakla od traumatičnog vremena Drugog svjetskog rata, koje bi, poput drugih naroda i država s jednako bolnim, ako ne i težim iskustvom, napokon definitivno mogla i morala zatvoriti. Uz nekoliko prilično jednostavnih načela.

Prvo, dovoljno se držati preambule hrvatskog Ustava, prema kojem je današnja Hrvatska utemeljena između ostalog i na tekovinama antifašističke borbe, nasuprot NDH. Bilo kakvo koketiranje s ustašlukom nedostojno je civiliziranog društva. U borbi protiv povijesnog revizionizma naglasak nije na zabranama i zakonskom kažnjavanju, nego na stvaranju atmosfere u kojoj će se takve pojave doživljavati kao nedostojne i nepoželjne. Jasenovac je simbol zločinačkog režima Endehazije, u kojem su likvidirani deseci tisuća ljudi. Zato vlast u Hrvatskoj ni na koji način ne smije podržavati njegovo relativiziranje. Ni perfidni povratak ustaških simbola na mjesto užasnog ustaškog zločina. Toksična HOS-ova ploča, s ustaškim pozdravom, nepodnošljiva je provokacija, koju nijedna pristojna država ne može tolerirati. Vlast koja to nije sposobna shvatiti i riješiti moralno je insuficijentna i politički devijantna.

Drugo, nesporno je da je partizanska vojska nakon rata počinila teške zločine, ne samo nad pripadnicima ustaške vojske, nego i nad civilima. Žrtve imaju pravo na pijetet, a njihove obitelji i cijela zajednica na sjećanje i obilježavanje spomena na njihovo stradanje. Svjestan činjenice da se taj martirij u bivšoj državi desetljećima nije smio spominjati, što je nepotrebno hranilo frustracije, Ivica je Račan odlučio da kao prvi posttuđmanovski, socijaldemokratski premijer uvede državno pokroviteljstvo nad skupom u Bleiburgu, koje je kasnije vlada Zorana Milanovića ukinula, da bi je HDZ ponovno vratio.

Premda nije obilježen masovnim stradanjem, Bleiburg se kroz desetljeća ustalio kao mjesto komemoriranja žrtava zloglasnog Križnog puta. Međutim, tamošnje okupljanje uporno je svoj fokus sa spomena i molitve za stradale pomjeralo na politiku i faktičku rehabilitaciju zločinačke i kvislinške NDH. Ustaše se tamo proglašavaju hrvatskom vojskom, današnja Hrvatska njihovom sljednicom. Kao na političkom mitingu, po bleiburškom se polju razvijaju zastave, prešetavaju ustaški simboli i crne uniforme. Tamošnje su masovke, kako ističe Anna Maria Gruenfelder, jedinstven primjer, drugačiji od svih drugih komemorativnih skupova u Austriji. „Za razliku od onog što se događa na Bleiburgu, potomci kozačkih jedinica, koji su prošli možda i gore od ustaša, također obilježavaju stradale i to u Linzu, ali oni to čine vrlo dostojanstveno uz žalovanje, kajanje i spomen. Dakle, sušta suprotnost prema onome što se svake godine ponavlja na Bleiburgu“, objašnjava austrijska teologinja i povjesničarka.

Treće, u tretmanu tema iz vremena Drugog svjetskog rata, onih koje javnost poznaje pod egidom sukoba partizana i ustaša, i crkvena i svjetovna vlast u Hrvatskoj moraju se odreći dvosmislenih, nerijetko i revizionističkih stavova. Partizanska je vojska činila zločine, ali to nikako ne poništava činjenicu da je kao antifašistička snaga bila na pravoj strani, osiguravajući Hrvatskoj da iz rata izađe u društvu pobjednika. Među žrtvama Križnog puta sigurno je bilo i mnogo nevinih, ali njihovo stradanje ne ekskulpira i ne briše zločinački karakter NDH. Žrtva je žrtva, ali ona dva totalitarizma kojima HDZ-ova vlast tako rado maše, kako bi partizanima uskratila zasluge, a ustaše ne bi morala nazivati zločincima, nipošto nisu jednaka. Bleiburg nikako nije isto što i Jasenovac. Niti je NDH moguće porediti i izjednačavati s Jugoslavijom. Iz Jugoslavije je, a ne iz NDH nastala današnja Hrvatska.

Komentiraj