LINIJA ŽIVOTA: Izbori pokazali: Hrvatska je zrela za promjene

U Hrvatskoj se prvi put događa da aktualni šef države u drugi krug ide kao drugoplasirani kandidat, što već implicira nekakvo luzersko ozračje. HDZ-ova vrhuška tješi se uvjeravanjem da desnica dominira i pobjeđuje. Odmah su pokušali staviti šapu na glasače svoga dojučerašnjeg ljutog protivnika Miroslava Škore kojem je drugi krug izmakao za samo dva posto

Ne idemo u rat, ratovi su gotovi, idemo u civiliziranu građansku utakmicu u kojoj neka pobijedi bolji – samouvjereno je, ali nimalo trijumfalistički, zagrmio Zoran Milanović kad je u izbornoj noći izišao pred javnost sa sjajnom pobjedom u jedrima. Uvjerljivo je, sa skoro 30-postotnom potporom, osvojio prvi krug predsjedničkih izbora. Dobio je pedesetak tisuća glasova više od drugoplasirane Kolinde Grabar-Kitarović. Prilično iznenađujuće dobio je i najveće gradove, Zagreb, Split i Rijeku. Aktualna predsjednica uspjela je izgubiti i HDZ-ovu utvrdu u Slavoniji, gdje pobjedu danas slavi politički novak Miroslav Škoro.

Ali ništa još nije gotovo ni definitivno riješeno. Drugi krug posve je nova utakmica. Milanoviću sasvim sigurno neće odmoći što u nju ulazi kao jasan pobjednik. Psihološka prednost u njegovim je rukama. Ankete mu pokazuju stalan rast rejtinga, za razliku od aktualne predsjednice kojoj se podrška konstantno topi, ali njegovo izbijanje na prvo mjesto ipak je svojevrsno iznenađenje, što bi se moglo kapitalizirati. Ništa nije uspješnije od uspjeha. U nastavku vrlo vjerojatno može računati na dobar dio glasova manjih lijevo-liberalnih kandidata, onih koje je uspio dobiti za korupciju spremni Dario Juričan, s kojim će zagrebački gradonačelnik Milan Bandić imati još jako velikih problema, do onih Dalije Orešković ili Katarine Peović. Na ruku mu ide i velika mobiliziranost nehadezeovske Hrvatske koju su neki prethodni događaji, poput štrajka prosvjetara, naznačili i amalgamirali, a izbori potvrdili. Ljevici skloniji dio države, od Zagreba na sjever i zapad, imao je najveću izlaznost na birališta. Svakako mu od velike koristi može biti i neko novo lice koje je u dosadašnjoj kampanji pokazao. Milanović djeluje zrelije nego u svom premijerskom mandatu, valjda je nešto naučio iz poraza koje je u međuvremenu morao popiti i posve je očekivano da bi se u predstojećim sučeljavanjima, kada će s Kolindom Grabar-Kitarović biti jedan na jedan, mogao pokazati superiornijim. Svejedno, njegova je zadaća nimalo laka i jednostavna.

HDZ iz prvog kruga predsjedničkih izbora izlazi posve pokisla perja. U Hrvatskoj se prvi put događa da aktualni šef države u drugi krug ide kao drugoplasirani kandidat, što već implicira nekakvo luzersko ozračje. HDZ-ova vrhuška tješi se uvjeravanjem da desnica dominira i pobjeđuje. Odmah su pokušali staviti šapu na glasače svoga dojučerašnjeg ljutog protivnika Miroslava Škore koji je sa skorom od gotovo 25 posto, drugi mu je krug izmakao za samo dva posto, dobacio do trećeg mjesta. Tretiraju ih kao svoje rezervne igrače ili prirodni bazen vlastite potpore. Tako im Kolinda Grabar-Kitarović pokušava titrati, tvrdeći da je čula njihov glas, ali, odmah dodaje, nije vrijeme za podjele. Škoru naziva sukandidatom, kao da su u izbornu borbu išli rame uz rame, a ne jedno protiv drugog. Premijer Plenković, cijelo vrijeme aktivno uključen u njenu kampanju, mudruje da se u prvom krugu glasa srcem, a u drugom glavom. Šef Sabora Jandroković uvjerava da će se Škorini birači prikloniti njihovoj kandidatkinji pa je on, veli, pun optimizma. HDZ-ove perjanice, dakle, tumače da su Škorini glasovi zapravo njihovi te će u konačnici doći do njihova automatskog zbrajanja. Tim slijedom drugi krug pokušavaju predstaviti kao borbu između desnice i ljevice, u kojoj desnica, što će reći Kolinda Grabar-Kitarović, sigurno pobjeđuje.

Račun bez krčmara

Ali to je račun bez krčmara. Jer na izborne rezultate moguće je gledati i posve drugačije. Miroslav Škoro, na primjer, tvrdi da izbori pokazuju kako dvije trećine birača nije zadovoljno aktualnom vlašću. Istina je da se on osobno u kampanji profilirao kao kandidat krajnje, ekstremne desnice – svojim izjavama da je spreman pomilovati ratnog zločinca Tomislava Merčepa, da NDH nije bio samo fašistička država ili da mu je ustaški pozdrav ZDS posve prihvatljiv – ali u njegovoj mreži sabralo se i mnogo protestnih glasova. Dio će se sasvim sigurno u drugom krugu preliti HDZ-ovoj kandidatkinji. Ali Škoro u tome, ako je vjerovati njegovim izjavama, ne kani sudjelovati. Osvojenih oko 460 tisuća glasova, veliki kapital osvojen na izborima, neće baciti u vjetar. Njegova utakmica, tvrdi u izbornoj noći, nije gotova. Nastavak slijedi na parlamentarnim izborima. A to znači da se Andrej Plenković nalazi pred problemom mnogo većim od osvajanja predsjedničkih izbora. Škoro je kao direktna prijetnja, zasad, eliminiran, ali pod nogama mu se gnijezdi huk pogibeljnih potresa. Za razliku od HDZ-ova vrhovništva koje uvjerava da će se rascijepi pokrpati, stari lisac Vladimir Šeks otvoreno govori o raskolu na desnici.

Promjene nabolje ili nagore? Hrvatska se nalazi na raskrižju. Može skrenuti prema u Poljskoj već viđenom modelu dominacije i eskaliranja nazadne i divlje turbo desnice. Desničarenje se, vidimo, prilično razmahalo, kao da tom mahnitanju nema ograničenja ni brane. Ali predsjednički izbori, kao i neke druge manifestacije građanskog otpora, pokazuju da se Hrvatska ne predaje

Prvi krug izbora spustio je HDZ na pola koplja. Plenkovićeva stranka pokazuje se kao vrlo snažna i istodobno prilično ranjiva. Recentna utakmica potvrđuje golemi potencijal HDZ-ove stranačke mašinerije. Stranku koja je u drugi krug izbora sposobna progurati jednu lošu kandidatkinju, nakon skandalozne kampanje u kojoj je politički glavinjala, pričala o kolačima koje će kriminalcima nositi u zatvor, razmetala se najavama o misterioznim poslovima za Hrvate s plaćom od 8000 eura ili posve bešćutno u Vukovaru izvaljivala kako je sigurna da „našim poginulima nije žao što su poginuli“, dakle stranku koja takvu osobu može lansirati do praga Pantovčaka sigurno valja smatrati vrlo moćnom. HDZ danas raspolaže državnim resursima, ogromnom količinom para i pravom glasačkom vojskom s one strane granice. Svemu tome usprkos, na tekućim izborima jako je podbacio. Premda je u kampanju upregao sve svoje kapacitete pa je Plenković vratio u sedlo otpisane i Milijan Brkić danas opet jaše. Čovjek za kojega se iz kruga šefa stranke još nedavno tvrdilo da je gotov, kojega su čak i njegovi stranački prijatelji javno zaobilazili, sada opet u kampanji s HDZ-ovih skupova paunovski se šepuri i slavodobitno kliče: “Evo mene, moji ljudi, nisam nestao!“ Kolinda se provukla kroz ušicu igle, ali Vaso je zapravo najveći HDZ-ov dobitnik izbora.

Premda je Škoro uspio odgristi, neki tvrde i nepovratno odnijeti prilično veliki dio birača, HDZ-ovi problemi ne iscrpljuju se sukobom na desnici. Način na koji premijer vlada Hrvatskom provocira mnogo šire nezadovoljstvo i revolt. Desničari možda bjesne zbog Istanbulske konvencije, što su uzeli kao detonator svog gnjeva. Ali svojim klijentelističkim i prema korupciji slabim spregama HDZ gubi i glasače centra, koje je Andrej Plenković prije četiri godine listom osvajao. Nisu razočarani samo Škorini desničarski jurišnici, nego i oni koji su povjerovali najavama tada novog HDZ-ova šefa da će mijenjati svoju stranku kako bi promijenio Hrvatsku. Danas se promjene vežu uz neke posve druge, nove ljude.

Glasovi protiv HDZ-ove vlasti

Ako se drugi krug predsjedničkih izbora pretvori u utakmicu ne između desne i lijeve, nego između jedne pristojne, građanske i HDZ-ove Hrvatske, onda su promjene na Pantovčaku prilično izgledne. Glasovi za Zorana Milanovića zapravo su glasovi protiv. Protiv HDZ-ove vlasti. Više su mu poklonjeni nego što ih je zaslužio. Sada ga biraju kao jedinog izglednog nositelja alternative. Za njega se manje glasa iz entuzijazma, više začepljena nosa. Nije se nametnuo kao junak bez mane, nego kao onaj koji pobjedom nad aktualnom predsjednicom može, možda, otvoriti vrata ne samo promjeni vlasti, nego stanja u društvu. Na tom tragu sam najavljuje da će mu prvi posao kao predsjednika Republike biti stjecanje povjerenja onih koji za njega nisu glasali. S obećanjem da se na njegovoj inauguraciji neće zviždati prethodnicima, kako se to dogodilo prije pet godina, kada je Kolinda Grabar-Kitarović polagala prisegu.

Njena su usta vazda puna zajedništva, ali na prethodnike i konkurenciju uvijek je spremna pljunuti. U završnici prvog kruga kampanje ničim izazvana razmetala se hvalom kako joj bivši predsjednici države, još od Franje Tuđmana, nisu ni do koljena. Njenih je pet godina, kaže, veće i bolje od petnaest godina mandata Stipe Mesića i Ive Josipovića. A u izbornoj noći, protiveći se navodno ideološkim podjelama, samu će sebe identificirati s državom, imputirajući onima koji za nju ne glasaju da ne vole Hrvatsku. “Možete ne voljeti mene, ali kao domoljubi ne možete ne voljeti Hrvatsku”, izjavljuje, implicirajući da se patriotizam i ljubav prema Hrvatskoj na njoj dokazuju.

Promjene nabolje ili promjene nagore? Hrvatska se nalazi na raskrižju. Može skrenuti prema u Poljskoj već viđenom modelu dominacije i eskaliranja nazadne i divlje turbo desnice. Desničarenje se, vidimo, prilično razmahalo, kao da tom mahnitanju nema ograničenja ni brane. Ali predsjednički izbori, kao i neke druge manifestacije građanskog otpora, također pokazuju da se Hrvatska ne predaje. Da u vlast konzervativne rekonkviste neće šaptom pasti.

Komentiraj