Dok smo bili u izbjeglištvu u Srbiji, za moju je obitelj bilo jasno da je naš dom u Hrvatskoj i da se što prije želimo vratiti – ispričala je u nedavnom intervjuu novoimenovana potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga. Donedavna saborska zastupnica ovoga je proljeća u Plenkovićevu kabinetu zamijenila Borisa Miloševića koji je zbog nevolja s pravosuđem morao odstupiti.

Anja Šimpraga se široj javnosti predstavila prije dvije godine kada je uoči obljetnice Oluje sa saborske govornice progovorila o svom iskustvu djevojčice iz kolone. Iz kolone koja je u ljeto 1995. iz Knina krenula u izbjeglištvo. Prvi put se u hrvatskom Saboru moglo čuti svjedočenje onih za koje se običava reći da su u ratu bili s druge strane. Čak i kad nisu nosili pušku i nisu ratovali protiv Hrvatske, nego su samo zajedno s tisućama sličnih bježali pred Olujom. Premda jedna od onih koja je kao dijete morala u zbjeg, sve do Beograda, Anja Šimpraga će Hrvatsku nazivati svojom domovinom. Ni činjenica da je povratak bio jako grbav nije je pokolebala. Mnogo je, kaže, hrabrosti i ljubavi trebalo da se ostane. Ali i dok je gledala kako gori imanje na koje se tek bila vratila, znala je, tvrdi, da je „Hrvatska moj dom, dom moje obitelji“.

Osjećaj dužnosti

Anja Šimpraga, Srpkinja koja Hrvatsku smatra svojom državom, nekome možda može djelovati naivno poput srednjoškolke, za druge će funkcionirati kao živi dokaz integriranosti hrvatskih Srba u hrvatsko društvo. Svoje autanje u Saboru, govor kojim je pred cijelu Hrvatsku iznijela svoje iskustvo djeteta iz čemernog izbjegličkog konvoja, objašnjava osjećajem dužnosti. Premda se svojom ispoviješću izložila i nije prošla bez optužbi da je četnikuša. Ali njena je otvorenost pomogla da i srpska strana istine o Oluji dobije pravo građanstva. Da Hrvatska čuje i glas stradalih Srba. Da se stvori prostor u kojem će se o svakoj žrtvi govoriti s poštovanjem i pijetetom.

Oluja iz hrvatske i iz srpske pozicije nikada, vrlo vjerojatno, neće i ne može izgledati isto. Nepodudarnost percepcija logičan je rezultat dva različita kolektivna, nacionalnom pripadnošću određena iskustva. S jedne strane, riječ je o posve legitimnoj vojnoj operaciji oslobađanja Hrvatske od srpske pobune i velikosrpske okupacije, što je, s druge strane, rezultiralo tragičnim egzodusom srpskog stanovništva. Za Hrvate Oluja predstavlja kraj rata i slobodu, za Srbe početak novog izbjeglištva, straha i stradanja. Za Hrvatsku je dan slavlja, za Srbe razlog za komemoriranje žrtava. O tim je razlikama prije dvije godine u Kninu s razumijevanjem govorio i premijer Plenković. Svjesni smo, rekao je, da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja.

Premijer Plenković smatra, potpuno ispravno, da je sudjelovanje SDSS-a u njegovoj vladi korisno za Hrvatsku, da smiruje međunacionalne tenzije i širi prostor tolerancije u društvu. FOTO: Miroslav Lelas/PIXSELL

Za Hrvatsku je zdravo da se o toj višedimenzionalnosti Oluje, o njenim različitim aspektima može sve normalnije razgovarati. Kao što je za hrvatsku državu dobro da predstavnici Srba sudjeluju u radu Vlade, da je jedno potpredsjedničko mjesto na neki način rezervirano za njihova predstavnika. Praksa koju je Ivo Sanader inaugurirao. Kad je onako samouvjeren otišao na proslavu pravoslavnog Božića i prisutne pozdravio dotad u javnom prostoru suspektnom „Hristos se rodi!“ čestitkom, Sanader je otvorio proces poratne tranzicije i normaliziranja hrvatsko-srpskih odnosa. Barem onih koji se tiču Hrvatske, između većinskog hrvatskog naroda i domicilne srpske zajednice. Premijer Plenković također smatra, potpuno ispravno, da je sudjelovanje SDSS-a, Samostalne demokratske srpske stranke, u njegovoj vladi korisno za Hrvatsku, da smiruje međunacionalne tenzije i širi prostor tolerancije u društvu. Pozitivnom se pokazala i odluka otprije dvije godine da u svečano obilježavanje 25. obljetnice Oluje u Kninu prvi put uključi i političkog predstavnika srpske manjine, u osobi potpredsjednika Vlade Miloševića. Kao što je bilo blagotvorno kad je potom drugi potpredsjednik Vlade, ministar branitelja Medved, sudjelovao na komemoraciji u Gruborima, na mjestu strašnog zločina koji su hrvatski vojnici nakon Oluje počinili nad srpskim civilima.

Nova generacija

Pametno je, na koncu, što Milorad Pupovac, godinama u statusu prvog Srbina u Hrvatskoj, na najvažnija mjesta, prije svega u Vladu, gura ljude nove generacije, mlade Srbe koji i sami nose teške ožiljke rata. Poput tihog Borisa Miloševića, kojemu je otac bio u Hrvatskoj vojsci, a baka mu je neposredno nakon Oluje ubijena u svojoj kući u šibenskom zaleđu. Ili mlade Anje Šimpraga, djevojčice koja je u izbjegličkoj koloni prema Srbiji odjednom ostala bez doma i djetinjstva, da bi danas s 35 godina života postala potpredsjednica hrvatske vlade.

Nažalost, Hrvati i Srbi ovoga se tjedna u obilježavanju Oluje ponovno dijele. Svaki će obaška: državni vrh na slavlje u Kninu, dok Srpsko narodno vijeće u srijedu organizira komemoraciju u selu Deringaju, sjećajući se, kako kažu, svih koji su izgubili živote ili svoje bližnje, vlastite domove i zavičaj u vrijeme Oluje. Documenta, kao suorganizator, opet će – kao i lani – podsjetiti na cijeli ratni kontekst: prvo progon Hrvata i brojne srpske zločine počinjene nad civilima hrvatske nacionalnosti, potom u Oluji vraćanje okupiranog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, za vrijeme kojeg je „na nagovor krajiških vlasti ili iz straha za osobnu sigurnost Hrvatsku napustilo najmanje 150.000 građana“. Uz konstataciju da je velika većina hrvatskih branitelja časno sudjelovala u obrani zemlje, Documenta upozorava da je u 27 godina nakon Oluje hrvatsko pravosuđe pokrenulo četiri kaznena postupka za ratne zločine iz tog vremena. Dvije su pravomoćne presude oslobađajuće, dvije osuđujuće. Od toga jedan branitelj osuđen za zločin nad krajinskim Srbima srpske je nacionalnosti.

Relativizacija zločina

Sankcioniranju zločina i ozdravljenju hrvatskog društva neće pomoći ni sve mahnitije relativiziranje tamne strane ratnog naslijeđa koje dolazi s Pantovčaka. Bivša je predsjednica običavala tvrditi da je Oluja čista kao suza i na svojoj je inauguraciji ugostila i notorne pse rata, ljude za koje je cijela Hrvatska znala da su sudjelovali u zločinačkim likvidacijama ljudi. Milanović je otišao korak dalje. Premda svečanost njegova ustoličenja nije bila toksična. Ali je potom u dvije godine mandata državnim priznanjima počastio i neke likove optužene za ratne zločine, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Previše je tih skandalizirajućih odluka da bi se moglo raditi o grešci. Očito je riječ o politici. Od vraćanja odličja notornom Glavašu do relativiziranja haških presuda. Od uručenja odličja umirovljenom generalu HVO-a Zlatanu Miji Jeliću, čovjeku protiv kojega je slijedom haških istraga BiH podigla optužnicu za ratni zločin i koji je neposredno prije njenog objavljivanja pobjegao u Hrvatsku, do nedavne dodjele počasnog čina Đuri Matuzoviću, jednom od zapovjednika HVO-a, kojemu se sudi za ratni zločin počinjen nad Srbima na području Orašja. Povodom ovog posljednjeg slučaja Documenta upozorava da šef hrvatske države svojom odlukom „omalovažava rad pravosuđa susjedne zemlje i uznemirava preživjele žrtve povreda međunarodnog humanitarnog prava“. Povrh svega u zlo moralnog kretenizma gura cijelu Hrvatsku.

Dobrodošlo sudjelovanje SDSS-a u HDZ-ovoj vlasti, koalicija koja beskrajno iritira tvrdu hrvatsku desnicu, onu koja svoje hrvatstvo umije iskazati isključivo apriornim, ekstremno netrpeljivim i neprijateljskim odnosom prema srpskoj zajednici, nosi nažalost i neke sve vidljivije loše nusprodukte. Jako je loše da predstavnici manjina pristaju na poziciju koja je neprirodna. Pristaju poslužiti kao faktor koji će odlučivati o parlamentarnoj većini. Nije sporno ako su manjine uvijek uz vlast. Problematično je prihvate li arbitrarnu ulogu, da svojom odlukom tvore vlast i presuđuju tko će je činiti. Plenkovićeva je vlada u tom smislu presedanska. Sanaderova je imala većinu i bez manjinskih ruku, njihova je potpora predstavljala dodatnu vrijednost. Aktualna se bez tri srpska mandata ne bi mogla sastaviti. Zbog načina na koji se biraju manjinski zastupnici, takva se kombinatorika ne čini ni logičnom ni previše sretnom. Zapravo djeluje prilično problematično i može povećati međunacionalne tenzije. Za Srbe u Hrvatskoj stvaranje dojma o njihovoj kingmakerskoj poziciji nije dobro. Nije dobro da manjine odlučuju o tome tko će vladati državom. Neoprezno pristajanje na takvu ulogu rezultirat će nepotrebnom zlovoljom prema cijeloj zajednici. Nacionalizma je u Hrvatskoj svakako previše, ne treba ga nepromišljenim potezima dodatno zalijevati.

Primjetno je također da se SDSS-u događa isto što i drugim strankama koje su predugo u vlasti – počinje se bahatiti i kvariti. Njegova je uloga korektivnog faktora HDZ-ovoj desnoj vlasti rapidno u nestajanju. Umjesto da Pupovčevi ljudi popravljaju Plenkovićevu vlast, procesi idu u suprotnom smjeru: HDZ ih uspijeva pokvariti. Indikativan je u tom pogledu slučaj Borisa Miloševića koji se našao u problemima s pravosuđem jer je navodno sudjelovao u nečemu što HDZ stalno radi. Našao se upleten u namještaljke u korist prijatelja i klijenata svoje stranke. Pod krinkom brige o interesima srpske manjine financijski se pogodovalo SDSS-ovim odabranicima, pa stranka koja već godinama monopolizira ulogu političkog predstavnika srpske zajednice, sve više funkcionira kao uvjerljiva potvrda ubojite rugalice o svojoj pretvorbi u HDZ istočnog obreda.