Hrvatskom se opet valja atmosfera Šatora. Onoga koji je skoro dvije godine držao zemlju na opasnom rubu, kada je dio veteranskih udruga pokušavao da s ulice, iz čadora na Savskoj, pučističkim udarom isprovocira promjenu vlasti. U ono vrijeme cilj je bilo rušenje legitimno izabrane lijeve političke opcije koju su šatoraški jurišnici proglašavali jugoslavenskom. Ovoga su puta naciljali Milorada Pupovca kojega već duže od mjesec dana predstavljaju kao golemu i glavnu prijetnju hrvatskoj državi. Istina, još ne marširaju na Markov trg i plinske boce još nisu iznijeli na prometnice, ali ne treba se zavaravati, njihova, zasad light izvedba Šatora vodi Hrvatsku ponovno u stanje izbezumljenosti i destruiranja poretka.

HVIDRA kao SUBNOR

U izvedbi Hvidre, politički najutjecajnije veteranske organizacije uhvatili su se nekoliko Pupovčevih izjava koje je predsjednik SDSS-a izgovorio nakon recentnog nasilja nad Srbima u okolici Knina. Odmah su ga pretvorili u javnu metu. Čovjeka nazivaju „deklariranim mrziteljem Hrvatske” i optužuju za „govor mržnje prema hrvatskom narodu, hrvatskoj državi i svim njenim građanima“. Tvrde da se ogriješio o hrvatske zakone i Ustav. Od premijera Plenkovića traže da ga s njegovom strankom izbaci iz vladajuće koalicije. Od Državnog odvjetništva zahtijevaju kazneni progon, zbog – po njima – povrede ugleda Republike Hrvatske. U Hvidri su zadovoljni DORH-ovim promptnim pokretanjem izvida, nisu – izgleda – zadovoljni jer Pupovca još nije strpalo u Remetinec. Nimalo suptilno prijete da će izostanak njegova progona smatrati „pozivom na anarhiju“. Prozivaju i Filozofski fakultet u Zagrebu i traže očitovanje o tome što “takva osoba” kao profesor godinama predaje „našoj djeci“ i to baš hrvatski jezik i književnost. HDZ-ov Josip Đakić, kao šef Hvidre, glumi tužitelja i suca istodobno. Tvrdi da je po njegovoj ocjeni Pupovac prekršio zakon: „oni koji vrijeđaju, zaslužuju sudski progon“. Ali najdalje je otišao Josip Periša, predsjednik Hvidrina glavnog odbora, koji Milorada Pupovca naziva produženom rukom politike Velike Srbije i, doslovce „zloćudnim tumorom na najosjetljivijem dijelu tijela Hrvatske“.

Čak da su Pupovčeve izjave totalno promašene i pogrešne, a nisu – nisu jer je njegova možda na prvi pogled šokantna usporedba današnje Hrvatske sa zločinačkom NDH puna kondicionala i, ne treba zaboraviti, sljedila je neposredno nakon organiziranog premlaćivanja Srba u Uzdolju – dakle, čak da su i potpuno netočne, te izjave ne zaslužuju takvu reakciju. Kao građanin Hrvatske, usto i saborski zastupnik, Milorad Pupovac mora uživati punu slobodu govora. Hvidra, naravno, kao i svatko drugi u državi, ima također slobodu da o tome kaže štogod hoće. Ali prekomjerno granatiranje, po njima, nedozvoljenih izjava i prizivanje kaznenog progona faktički znači uvođenje verbalnog delikta. Prilično je začudno da tobožnji čuvari ugleda države ne nalaze potrebnim reagirati u slučajevima zaista zloćudne pljačke i uništavanja Hrvatske. Lopovluk ne primjećuju, ali ih riječi strašno uzrujavaju. Svojim pretjeranim reakcijama i pokretanjem hajke protiv Pupovca zapravo potvrđuju ocjene protiv kojih se pjene. Recimo, potvrđuju već prilično poznatu, dijelom u javnosti i prihvaćenu dijagnozu o višegodišnjem generiranju „ideologije mržnje“ u hrvatskom društvu. Histeriziranjem javnosti veteranski se krugovi pretvaraju u prave dilere etničke i političke mržnje.

Umjesto da kao udruga vojnih invalida Domovinskog rata brine o interesima svojih članova, Hvidra se poput još nekih veteranskih organizacija pokušava nametnuti kao politički faktor. I to politički faktor iznad Vlade i Sabora, iznad zakona i Ustava. Valjda smatraju da se na osnovu svojih braniteljskih zasluga mogu ponašati kao vrhovni arbitri u državi. Premda nemaju izborni legitimitet, postavljaju se kao da su iznad onih koji su dobili mandat da upravljaju Hrvatskom. Nekadašnji osloboditelji države često nastupaju kao okupatori društva. Diskreditiraju i sebe i vrijednosti za koje su se borili. Izigravaju žandare duha. Zabranjivali bi sve što im se ne sviđa, filmove, ljude i svaki modernitet. Stalno raspiruju osjećaj domoljubne panike, fingirajući priču o ugroženosti države. Tekovine Domovinskog rata svode na mržnju prema Srbima i njihovoj faktički desetkovanoj manjinskoj zajednici. Hibernirani u prošlosti, možda jer sami mentalno ne mogu ili zbog vlastitih interesa ne žele izaći iz rata, u vječnoj su potrazi za unutarnjim neprijateljima. Ponašaju se kao boračka organizacija u bivšoj državi, famozni SUBNOR, koji je terorizirao cijelo društvo.

Kasta braniteljskih baruna

Današnje povampirenje Šatora, kao i ono prethodno, blisko je povezano s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Kao prvo, recentnu političku radikalizaciju Hvidre uglavnom pokreću stranački interesi. Bjesomučna kampanja protiv Milorada Pupovca i jahanje na krijesti protusrpskih raspoloženja u službi je HDZ-ovih unutarstranačkih previranja i obračuna. U prvom navratu šatoraška je pobuna bila u funkciji destabiliziranja tadašnje vlasti – rušenja Ive Josipovića s Pantovčaka i Zorana Milanovića iz Banskih dvora – i stvaranja atmosfere koja će HDZ dovesti na vlast. Ovoga puta riječ je o borbi za HDZ. Bjesovi se u veteranskoj populaciji raspiruju zbog pitanja tko će vladati ključnom strankom desnice. Radikalni desničari, HDZ-ovi i oni vanstranački, preko Hvidre vode rat protiv Andreja Plenkovića. Napadajući Milorada Pupovca zapravo pucaju na šefa HDZ-a. Zato ne treba očekivati glas razuma ni smirivanje. Upravo suprotno, dok se na izborima u HDZ-u ne riješi pitanje Plenkovićeve sudbine, sukobi će se vrlo vjerojatno samo pojačavati.

Drugo, šatoraško histeriziranje Hrvatske usko je povezano s HDZ-om jer se politiziranje veteranskih organizacija odvijalo i odvija pod pokroviteljstvom HDZ-ove vlasti. Stvorili su monstruma, sada i sami pred njim strepe. Veteranskim su udrugama osigurali pozicije apsolutno neprimjerene ustroju jedne moderne europske države, pozicije koje su postale smetnja demokratskom funkcioniranju Hrvatske. Premijer se hvali da njegova vlast za braniteljsku populaciju čini mnogo više od prethodnika. Podebljala je povlastice, iskeširala više milijuna, stvorila klasu braniteljskih baruna neke od njihovih prava pretvarajući u nasljedne beneficije. Nadalje, uz HDZ-ovu asistenciju veteranske su organizacije pretvorene u pretorijansku gardu jedne stranke, politički potpuno instrumentalizirane, da bi ih s vremenom zauzeli mahom ljuti desničari. Premda je u obrani, naravno, sudjelovala cijela država, a ne samo HDZ, ni samo desna Hrvatska. Na koncu, Šatoru su se svojedobno poklonili i sadašnji čelnici države, predsjednica i premijer također. Kao da im harambaše ulične pobune ovjeravaju politički legitimitet.

Sporna Šuica u Bruxellesu

Za Hrvatsku će najviše napraviti onaj tko bude spreman da tu hipertrofiranu moć veteranskih krugova svede na razumnu mjeru. Od sadašnjeg rukovodstva države to je uzaludno očekivati. Premijer želi zadržati SDSS u koaliciji, ali neće izaći pred javnost i braniti svog koalicijskog partnera. Pobunu će u Hvidri pacificirati novim milijunima i, nada se, protokom vremena. O potjeri protiv Pupovca neće se izjašnjavati. Ružnoj i lažljivoj hajci koja se protiv njega vodi ne kani se suprotstavljati. Neće ni pokušati reći ono što bi svaki civiliziran čovjek u takvoj situaciji morao reći. Veteranskim udrugama neće odbrusiti neka mu se ne petljaju u posao. Drugima voli držati lekcije, ali pred Hvidrinom će navalom kukavički podviti rep, kao da nije premijer, kao da nema obaveze prema državi i pravnom poretku.

Treće, veteranska industrija histerije nije suprotna, nego je kompatibilna s HDZ-ovim odnosom prema oponentima, što se ovih dana vrlo zorno moglo vidjeti. Na posve legitimno postavljanje pitanja o imovini Dubravke Šuice premijer Plenković odgovara pokušajem javnog difamiranja Gonga, nevladinu organizaciju optužujući kao navodno produženu ruku SDP-a. Prilično čudno za šefa stranke koja smatra sasvim normalnim kad sama kontrolira čitav arhipelag navodno nezavisnih institucija i udruga. Još je neprimjerenije njegovo opanjkavanje Gonga kao navodno lijeve organizacije te plasiranje insinuacija kako je problematiziranje porijekla Šuicine imovine suprotno interesima Hrvatske. Hoće li premijer reći da je politika čistih ruku i transparentnosti isključivo ljevičarska? Da desne stranke, poput HDZ-a, do toga ne drže?

Andrej Plenković bjesni, a Bruxellesu uvaljuje robu s greškom. Dobro je da Hrvatska dobije europsku povjerenicu, ali on na to važno mjesto gura osobu spornu ne samo zbog brzinskog multipliciranja vlastitih nekretnina i pokretnina, stanova i kuća, automobila i jahti. Dubravka Šuica jednako je sporna i zbog svoje potpune političke irelevantnosti. U njenoj političkoj karijeri nema baš ni jedne spomena vrijedne izjave ili poteza. Najporaznije, kako bi zaštitio svoju lošu kadrovsku akviziciju, premijer odmah pušta HDZ-ove kerbere s lanca, pa eurozastupnik Tomislav Sokol propitivanje čudnih puteva stjecanja njene navodno oko pet milijuna eura vrijedne imovine proglašava denuncijantskim, a Sunčana Glavak, koja cupkajući čeka da se Šuica transferira naviše, u Europsku komisiju, kako bi uskočila na njeno mjesto u europskom parlamentu, tvrdi da Gong i SDP podrivaju Hrvatsku. Ni najmračniji ih se proizvođači bjesnila ne bi postidjeli. HDZ radi isto što i oni koji vode prljavu kampanju protiv Milorada Pupovca. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.