LINIJA ŽIVOTA: Imamo državu! Optimizam u vremenu katastrofe

Vlada šalje preporuku o preferiranju domaćih, hrvatskih proizvođača. Praktično odustaje od liberalne dogme da se gospodarski život i razvoj oblikuju isključivo voljom tržišta. Ako ideja da bi i hrvatska država u tome trebala sudjelovati nije tek trenutna reakcija na krizne nevolje, onda ni sudbina Imunološkog zavoda možda nije zauvijek prokockana

‘Hrvatska je država, i Vlada, stala iza hrvatskih radnika i hrvatskih poduzetnika’’, rekao je prilikom predstavljanja drugog, dograđenog paketa državne pomoći posljedicama korona- krize teško ranjenom gospodarstvu premijer Andrej Plenković. Stilizacija izjave govori o dubini promjene. Hrvatski premijeri obično ne spominju hrvatske radnike. Donedavno se i sam termin, valjda kao ideološki kužan, u širokom luku zaobilazio. Sada presedanski iskorak, ne samo na verbalnoj razini. Valjda prvi put od svog osamostaljenja hrvatska država ima program koji će zaista ići u korist radnika. Recentna ideja o suspendiranju Zakona o radu više, čini se, ne figurira.

U spašavanje radnih mjesta i sprečavanje gospodarskog sloma države Hrvatska će upucati, procjenjuje se, vrtoglavih oko 45 milijardi kuna. Oko pola milijuna radnika, možda i više, idućih će mjeseci koristiti mogućnost državne subvencije od 4000 kuna plus doprinosi. Privrednicima se otpisuje ili odgađa plaćanje poreza na dobit te poreza na dohodak. Napravljene su i promjene u sustavu naplate PDV-a. Uglavnom, Vlada je prihvatila skoro sve zahtjeve poduzetnika. Financijski paket za spas gospodarstva iznosi oko 15 posto hrvatskog BDP-a, što znači da je Hrvatska u tom pogledu izdašnija od mnogih drugih, ekonomski boljestojećih europskih zemalja. Država će morati izvrnuti sve svoje džepove, a Vladi će trebati mnogo vještine za održavanje financijske stabilnosti. Premijer je odmah srezao najavljenu nabavu skoro tristo novih vozila, objavio da otpada kupovina eskadrile koju je njegova Vlada bila projektirala kao jednu od svojih najvažnijih zadaća… Koliko će država smanjiti vlastite troškove – to se još ne zna. Ali u tri Plenkovićeve godine njeni su rashodi narasli za impozantnih dvadesetak posto.

HDZ na krilima krize

Borbom protiv korone i programom ekonomskog spašavanja države Vlada osvaja dosad neviđenu podršku. Prema nedavnom istraživanju Nove TV, 94 posto građana podupire protupandemijske mjere, čak 65 posto smatra da se Hrvatska s tom zdravstvenom ugrozom nosi bolje od drugih europskih država. Istraživanje koje je u nedjelju objavio RTL pokazuje da više od 80 posto ispitanika Vladin ekonomski paket smatra dobrim, visokih 70 posto podržava i moguće smanjenje plaća u javnom sektoru, što nije neprihvatljivo ni natpolovičnoj većini (60 posto) onih koji su tamo zaposleni. Na krilima krize HDZ je ponovno isplivao kao najjača stranka u državi, a ministar zdravstva Beroš, ikona borbe protiv virusne najezde, u mjesec je dana postao najpopularniji političar u Hrvatskoj. Najzačudniji je ipak upravo spektakularan skok društvenog optimizma. Dosad je smjer države dobrim ocjenjivalo jako skromnih oko 20 posto građana, sada – u uvjetima teške, nikad veće zdravstvene, ekonomske i socijalne drame – odjednom više od 50 posto. Nikada vlast nije uživala takvu nepodijeljenu, gotovo plebiscitarnu potporu. Javnost očito smatra da je Hrvatska dobro vođena. Da premijer Plenković i njegov tim dobro kormilare novonastalim, potencijalno katastrofičnim okolnostima.

Država na strani radnika

Zbijanje redova u vremenu krize i straha gotovo da je logična pojava. Ali, okupljanje nacije u ovom slučaju nije uvjetovano samo planetarnom havarijom, iskakanjem svijeta iz svojih uobičajenih tračnica. Ni u kataklizmama normalnom čežnjom za izgubljenom životnom kolotečinom i sigurnošću. U ovim teškim vremenima vlast i država zaista funkcioniraju možda bolje nego ikad dosad. Plenkovićeva vlada u trenutno ključnim resorima demonstrira zavidnu kompetenciju, ozbiljnost i liderstvo. Hrvatska se više ne može smatrati slučajnom, neorganiziranom i slučaju prepuštenom državom. U borbi protiv korone hrvatska se država pokazuje sposobnijom od drugih. Rast se bolesti uglavnom drži pod kontrolom, ne eskalira, zdravstveni sustav funkcionira. Ovdje nitko neće reći da je određena kvota smrti „dobro obavljen posao“, kako je to za projiciranih sto tisuća mrtvih u svojoj zemlji izjavio američki predsjednik Trump. Način borbe protiv ekonomskih posljedica pandemije također prati odobravanje. Vlast je obnovila povjerenje građana, država se rehabilitira u očima javnosti. Jačanje njene uloge gotovo da se pozdravlja ovacijama.

Velika moć države nije u Hrvatskoj nikakva novost. Problem je u njenoj lošoj raspoređenosti. Inferiorna i neprimjetna u svojim prirodnim funkcijama, jako prisutna tamo gdje je ne bi trebalo biti. Hrvatska država tako na različite načine pod svojom šapom drži ogroman dio privrednih resursa, dok je tržišna privreda velikim dijelom tek proklamacija. Drugi je problem u okupiranosti države pojedinačnim i grupnim, stranačkim i klijentelističkim interesima, dok oni općedruštveni konstantno ostaju u drugom planu. Hrvatska država otpočetka služi novoj političkoj klasi koja je devedesetih s prevratom nastala. Pobjednički uzvik predsjednika Tuđmana „Imamo Hrvatsku!“ praktično je slijedio logiku prvobitne akumulacije kapitala: zastava i himna uglavnom kao opijum za narod, koji će biti bačen u položaj tranzicijskih gubitnika, dok se vladajući sa svojim adlatusima, veliki dobitnici procesa stvaranja hrvatske države, pretvaraju u grabežne bogatune. Korupcija je nomenklature procvjetala, privilegijama podmazane parazitske skupine ne prestaju se množiti, kompletan se ustroj države beskrajno komplicira, kako bi se u to hipertrofirano tkivo lokalne uprave, milijun općina i županija, raznih agencija i struktura, sljedba uhljeba komotno mogla udjenuti. Udio zaposlenih u državnim poduzećima dva puta je veći nego u Europi. Troškove tih neracionalnosti plaćaju građani, a ekonomsku korist od javnih dobara koja pripadaju cijeloj naciji ubiru samo stranački kadrovi i njihovi povlašteni poslovni partneri.

Nezgoda je samo u tome što premijer Plenković u Milanu Bandiću i dalje nalazi svog prvog saveznika. Ne može biti zdrava, nego je trula vlast koja se na takvoj problematičnoj i toksičnoj konstrukciji gradi

Hrvatska se država sada prvi put pokazuje spremnom stati na stranu radnika i običnih građana, samu sebe tako reafirmirajući. Dramatična dvostruka kriza, zdravstvena i ekonomska, otkriva važnost njenog funkcioniranja. Država je važna u organiziranju javnih službi. U osposobljavanju zdravstvenog ili nekog drugog za život ljudi bitnog sustava. Temelji prilično dobro postavljenog javnog zdravstva koje se sa zlom korone uspješno nosi, datiraju, tvrde znalci, još iz vremena Andrije Štampara, iz bivše države. Država, međutim, ne može ostati po strani ni kad je riječ o gospodarstvu, pogotovo ne u neveri. Prošlotjedni Plenkovićev interventni paket na tragu je onoga što rade i druge države. Služi za bacanje pojasa za spašavanje radnicima i poduzetnicima te u perspektivi balansira odnos između privatnog i javnog sektora. Kako se ponovno ne bi dogodilo da se kao za prethodne recesije, 2008. godine, privatni sektor nađe na koljenima i sam snosi kompletan teret krize, dok su u državnim strukturama bilo kakve ozbiljnije racionalizacije potpuno izostale.

Otrežnjenje

Čini se da u Vladi postoji volja za pokretanjem strukturnih promjena u ekonomiji i u sada još dalekom, ili barem teško vidljivom, postkriznom periodu. Ministar financija Marić tako opetovano govori o novoj gospodarskoj strategiji te posebno ističe važnost poljoprivrede i prehrambene industrije, kako bi Hrvatska iz domaćih izvora mogla osigurati dovoljne količine hrane. Slično vrijedi i za proizvodnju lijekova, zaštitnih sredstava i medicinske opreme. Očito je recentni manjak solidarnosti na međunarodnom, pa i europskom planu djelovao otrežnjujuće. Koronom najugroženijim državama, Italiji i Španjolskoj, stizala je pomoć iz Kine i Kube, ali ne i od partnera s briselskih adresa. U takvim uvjetima, suočena s poukom da se svatko mora pouzdati u vlastite snage, Vlada šalje preporuku o preferiranju domaćih, hrvatskih proizvođača. Praktično odustaje od liberalne dogme da se gospodarski život i razvoj oblikuju isključivo voljom tržišta. Ako ideja da bi i hrvatska država u tome trebala sudjelovati nije tek trenutna reakcija na krizne nevolje, ako iza toga stoji ozbiljna namjera, onda ni sudbina Imunološkog zavoda možda nije zauvijek prokockana. Problem je da ni država često ne zna što bi. Ekonomist Josip Budimir upozorava nedavno da poljoprivredna politika zorno oslikava način na koji se vodi Hrvatska. U 30 godina u poljoprivredu je uloženo oko 45 milijardi kuna, a rezultat je smanjenje vrijednosti proizvodnje s 33 na 17 milijardi kuna. Prema privremenim podacima za prošlu godinu negativna razlika između uvoza i izvoza hrane iznosi više od milijardu eura i dvadeset je posto veća nego 2018.

Propupalom osjećaju da Hrvatska napokon ima državu pomaže i totalni rasap vlasti u Zagrebu. Usporedba upravljanja nacionalnom i gradskom razinom radi u korist Andreja Plenkovića. Vlada je koronu dočekala uglavnom spremna, obranu povjeravajući zaista vrhunskim stručnjacima. Razorni potres Milan Bandić dočekao je potpuno nespreman, premda se odavno znalo da grad leži na jako trusnom terenu. U dva tjedna koliko je od udara iz podzemlja već prošlo ne uspijeva se sabrati. Konstantno proizvodi kaos i histeriju. Građane optužuje da su sami krivi za nastalu štetu, jer svoju imovinu, tvrdi, nisu održavali. Obnovu grada očito smatra sjajnom prilikom da opet dijeli velike pare i poslove. Premda djeluje totalno rovito i nesabrano, kao da je i osobno u fazi raspadanja. Ruine, nakon potresa posijane po centru Zagreba, čine se mnogo čvršćim od nesretnog gradonačelnika koji je, potpuno blesiran, sada postao i najveći politički negativac u državi. Hrvatska je sretna što na svome čelu ima posve drugačije ličnosti. Nezgoda je samo u tome što premijer Plenković u Milanu Bandiću i dalje nalazi svog prvog saveznika. Ne može biti zdrava, nego je trula vlast koja se na takvoj problematičnoj i toksičnoj konstrukciji gradi.

Komentiraj