LINIJA ŽIVOTA: Hrvatska u nestajanju

Država je praktično iznevjerila i izdala vlastiti narod. Gurnula ga je u siromaštvo, osjećaj besperspektivnosti i ogromne nepravde. Uskom je krugu uz vlast omogućen grabež društvene imovine. Novostvorena je vlastela, nerijetko regrutirana iz polusvijeta, zavijena u domoljubne šahovnice

Tridesetu obljetnicu svog međunarodnog priznanja Hrvatska je obilježila objavom podataka koji govore o njenom povijesnom porazu. Umjesto slavlja koje vlast – nota bene! – nije smatrala potrebnim ni organizirati, pa je državni vrh, sveden na premijera i njegovu svitu hodočastio po misama, kao da je spomen na etabliranje samostalne hrvatske države na međunarodnom planu vjerski blagdan, dok se predsjednika Republike nigdje nije dalo ni vidjeti, dakle umjesto proslave, Hrvatska je imala trenutak suočavanja s deprimirajućom istinom. U trideset godina neovisnosti izgubila je skoro milijun ljudi. Gotovo petinu svog stanovništva. Rezultat koji se neminovno reflektira kao pitanje o samom smislu države.

Napokon objavljeni podaci iz lani provedenog popisa stanovništva govore o demografskom slomu Hrvatske. Crni pokazatelji upućuju na pravu nacionalnu tragediju. U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna ljudi, blizu 3,9 milijuna, što je pad na razinu otprije sedamdeset i nešto godina, iz 1948., kojoj su prethodili užasi Drugog svjetskog rata i ljudski gubici biblijskih razmjera. Populacija u međuvremenu stalno raste, pa je devedesete Hrvatska dočekala s 4,8 milijuna građana. Nakon toga slijedi potop: prvo su u ratu bježali Srbi, danas u tome više nema podjele po nacionalnoj liniji, svoju državu u ogromnom broju napuštaju i Hrvati. U trideset godina Hrvatska je izgubila skoro milijun ljudi, nestao je cijeli jedan Zagreb, u zadnjih deset godina skoro 400 tisuća, što je kao da iščeznu četiri Rijeke ili Osijeka ili dva i pol današnja Splita. Trećina od tog minusa otpada na Slavoniju. Vukovarski kraj – gdje se gradonačelnik Penava najviše bavi prebrojavanjem Srba, kako bi im uskratio manjinska prava – napustilo je dvadeset posto ljudi. Slika će biti još dramatičnija kada se objave podaci o dobnoj stratifikaciji, pa se utvrdi da Hrvatska sve više postaje zemlja staraca, dok su mladi i obrazovani, u punoj snazi i produktivnosti, najbrojniji među onima koji biraju odlazak. Hrvatska je, tvrde stručnjaci, po nepovoljnim demografskim kretanjima među deset najgorih zemalja svijeta.

Zataškavanje uzroka

Konsternirajuću situaciju, praktično nestajanje Hrvatske, nemoguće je riješiti relativiziranjem problema ili ishitrenim mjerama poput one o honoriranju rađanja – Karamarko s tisuću eura, Plenković sa 7500 kuna, pusta obećanja koja su ostala mrtvo slovo na papiru – ili one recentne o financiranju povratnika s 200 tisuća kuna. Nema pomoći ako se zataškavaju pravi razlozi osipanja stanovništva. Kako se uzroci problema ne tiču samo demografije, tako se ni rješenje ne može svesti isključivo na demografske mjere. Nije spas samo u poticanju rađanja, ako djeca čim stasaju biraju odlazak. Ako ih Hrvatska nije sposobna zadržati. Uređena i perspektivna država najbolja je demografska strategija. Nojevski je ne vidjeti da nepovoljni pokazatelji u kretanju stanovništva nužno otvaraju pitanje nekih dubljih poremećaja, pa i onih koji se tiču sadržaja i smisla hrvatske države.

 

Za vlast i državu koja je tako, naopako, montirana, demontaža je nužnost. Hrvatsku treba temeljito presložiti, potpuno mijenjajući paradigmu njenog funkcioniranja. Bez toga nestajanje se Hrvatske vjerojatno ne zaustavlja. Nastavljanje dosadašnjih demografskih trendova ugrožava opstojnost države

 

Medijski je burevjesnik Igor Mandić još prije desetak godina Hrvatsku proglasio promašenim projektom, državom u kojoj su „na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci“. Rezultati popisa stanovništva govore o teškom porazu hrvatske države. Kada je prije trideset godina cijela tadašnja Europska zajednica priznala Hrvatsku, predsjednik je Tuđman euforično zakliktao da „imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo“. I što se dogodilo? Hrvatska je danas takva da je mnogim svojim državljanima postala nepodnošljiva, pa biraju odlazak. To je rezultat hrvatske samostalnosti, tri desetljeća u kojima je Hrvatska sama o sebi odlučivala. Naravno, nema ništa loše u samostalnosti, ima u onome u što je potrošena. Fetišiziranje države, bajke o stoljećima sanjanoj nacionalnoj državi, vratile su se poput bumeranga. Jer se u slavljenju uspostave samostalne Hrvatske njenim sadržajem, karakterom i kvalitetom nitko nije zamarao. Premda bi hrvatski narod iz svoje povijesti morao znati da nije svaka država uspjeh i sreća.

Iznevjereni narod

Hrvatska nije iskoristila mogućnosti koje su se devedesetih, njenim međunarodnim priznanjem, otvorile. Zapravo su se dobre mogućnosti pretvarale u svoju suprotnost. Država je praktično iznevjerila i izdala vlastiti narod. Gurnula ga je u siromaštvo, osjećaj besperspektivnosti i ogromne nepravde. Uskom je krugu uz vlast omogućen grabež društvene imovine. Novostvorena je vlastela, nerijetko regrutirana iz polusvijeta, zavijena u domoljubne šahovnice, u privatizaciji opljačkala cijelu naciju. Trauma od koje se Hrvatska još nije oporavila, a što se nikad nije ni pokušalo ispraviti, nego se otimačina državnih resursa, tajkunizacija i ortački, jaranski kapitalizam ustaljuju kao vladajući model. Ne znamo je li Tuđman baš takvu Hrvatsku htio praviti. Ali napravio je lošu državu, koja se ogadila ljudima, pa je zato tako masovno napuštaju. U tri desetljeća Hrvatska je povijesni uspjeh, formiranje države, pretvorila u povijesni poraz, izraz kojega je i gubitak ogromnog dijela stanovništva. A bez ljudi i država gubi smisao. Gubi svoj rezon postojanja.

Drugo, podaci o šokantnim demografskim kretanjima težak su poraz onih koji već tri desetljeća vode Hrvatsku. Prije svega HDZ-ove vlasti, koja od devedesete, s dva kratka prekida, upravlja državom. Tuđman je prve izbore dobio na ideji stvaranja države, da bi njegova stranka potom sustavno uništavala Hrvatsku, pretvarajući je u divlju i partijsku državu. Sa svim onim što to podrazumijeva. Prisvajanje državnog bogatstva i svih državnih, pa i društvenih institucija, privilegiranje jedne stranačke kaste, obespravljivanje svih ostalih, visokoprofilna korupcija kao model funkcioniranja vlasti, koja će jednom rezultirati osudom mahnito pohlepnog premijera, ali svejedno ostaje sveprisutna. HDZ je Hrvatsku, svim njenim potencijalima usprkos, pretvorio u neprivlačnu zemlju koja ni vlastitim ljudima nije sposobna osigurati egzistenciju i pristojan život. Gubitak milijun ljudi u trideset godina delegitimira HDZ-ovu vlast. Smanjenje broja stanovnika devastira Hrvatsku – ključni razlog za smjenu stranke koja je takvim procesima kumovala.

Odustajanje od države

Treće, rezultati popisa stanovništva, dokaz duboke razočaranosti i odustajanja velikog broja Hrvata od vlastite države, težak su poraz Andreja Plenkovića i njegove vlade, koja već više od pet godina upravlja Hrvatskom. Nema šanse da se negativni trendovi depopulacije zaustave jer premijer uopće ne percipira problem. Ili ga relativizira, pa će – samo da otkloni odgovornost od svoje stranke i svoje vlasti – tvrditi da manjkovi u ljudskom materijalu datiraju još iz pedesetih godina prošlog stoljeća, što statistika vrlo uvjerljivo demantira. Ili će za poguban deficit u broju stanovnika okriviti tranziciju, odnosno narod koji ne proizvodi dovoljno djece. Kao što Hrvati bježe iz Hrvatske, tako Plenković bježi od činjenica. Bježi od toga da bi se bavio uzrocima demografskog strmoglava. Svoje će ministre poslati pred mikrofone da javnosti tumače kako je Hrvatska sretna zemlja. „Hrvatska je uspješna priča i može biti uzor svim ostalim državama“, kao da je somnambul izjavljuje Grlić Radman, dodajući kako on, njegova obitelj i djeca „sigurno možemo biti sretni u ovoj državi“. Naravno, jer ni u jednoj pristojnoj državi takav potkapacitiran i karikaturalan ne bi mogao biti ministar. Ali, njegova sreća, nesreća je Hrvatske. Dok takvi, nikakvi, kao ministri vode Hrvatsku, propadanje je države jedino izvjesno.

Veliko je pitanje ima li u Plenkovićevoj vlasti sposobnosti za zaustavljanje i preokretanje negativnih procesa. Način na koji organizira obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Baniji – to je slika njegove vlade. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

No čak i kad bi htio, veliko je pitanje ima li u Plenkovićevoj vlasti sposobnosti za zaustavljanje i preokretanje negativnih procesa. Način na koji organizira obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Baniji – to je slika njegove vlade. Koja u dvije godine ni jednu jedinu kuću nije uspjela izgraditi, ali je zato na dobrom putu da izgubi pet milijardi kuna iz europskih fondova. Dok ljudi već drugu zimu provode u ledenim kontejnerima, njegova ekipa ne uspijeva potrošiti ni odavno već za obnovu rezervirana sredstva. Umjesto da nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva otvori temu prijetećeg financijskog kolapsa zdravstvenog i mirovinskog sustava, logične posljedice smanjivanja broja ljudi koji žive i rade u Hrvatskoj i starenja nacije, državni se vrh već mjesecima okupira snaženjem vojske, preskupom nabavom borbenih aviona i oklopnih vozila, vjerojatnih čuvara sve praznije zemlje.

Umjesto da progovori koju ljudsku o demografskim manjkovima, možda se obrati i onima koji su izgubili vjeru u vlast i Hrvatsku, ukloni ili smanji razloge masovnih odlazaka, premijer pokreće lov na neimenovane demontere države. Tvrdi da se na demontaži države i svih njenih institucija sustavno radi, pa kao napade spominje nedavno apostrofiranje događaja u Hrvatskoj narodnoj banci, na Hrvatskoj radio-televiziji, Vrhovnom sudu i Državnom odvjetništvu. Oni idu salama-taktikom i režu feticu po feticu svakih mjesec dana, veli Plenković.

Svaka se nesposobna vlast voli baviti unutarnjim neprijateljima, pa tako i hrvatski premijer otvara hajku na izmišljene podrivače i navodne rušitelje države, zanemarujući činjenicu da ni jedna od spomenutih afera nije bila prazni konstrukt ni fake, nego su sve – i HNB, i HRT, i VS, i DORH – imale vrlo čvrst povod, često upravo u hapšenju njegovih, milijuna uvijek gladnih ex-ministara i drugih odabranika koji se na važnim funkcijama bave raznošenjem korupcijskih pošiljki. Drvlje i kamenje na one koji provaljuju sramotu vlasti. Oni su valjda odgovorni za manjak optimizma i višak pesimizma u hrvatskom društvu. Oni su, mora biti, krivi i za demografsko potonuće.

Za vlast i državu koja je tako, naopako, montirana, demontaža je nužnost. Hrvatsku treba temeljito presložiti, potpuno mijenjajući paradigmu njenog funkcioniranja. Bez toga nestajanje se Hrvatske vjerojatno ne zaustavlja. Nastavljanje dosadašnjih demografskih trendova ugrožava opstojnost države. Bez obzira na to što državni vrh, predsjednik i premijer u ovom slučaju ruku pod ruku, zagovaraju dedramatizaciju i lakirovku. Ali ako nema ljudi, zalud je Hrvatska!

Komentiraj