LINIJA ŽIVOTA: Heroji i antiheroji

Demokratski deficiti vladajućeg HDZ-a se ne smanjuju, nego eskaliraju i postaju ozbiljna prijetnja cijeloj državi. HDZ je Hrvatsku pretvorio u partijsku državu, gotovo jednostranačku, u kojoj opozicija funkcionira tek kao demokratska bižuterija

Torcida me iznenadila, pomažu i Srbima – primijetio je za jednog od svojih obilazaka potresom porušene Banije, sav začuđen, predsjednik Milanović. Da, tvrdi momci iz inače nimalo nježnih, često problematičnih navijačkih skupina, koji znaju užasnuti svojim nacionalističkim ekscesima, poglavito manifestacijama mržnje prema Srbima, pokazuju se kao veliki, altruizma prepuni humanitarci. Prošloga proljeća, kada se Zagreb zatresao, formacije Bad Blue Boysa s velikom su pažnjom spašavale inkubatore s dječicom iz Petrove bolnice. Sada su navijači iz cijele Hrvatske prvi pojurili pomoći ljudima na Baniji. Ljuti rivali zajedničkim snagama, rame uz rame, priskaču svima kojima je to potrebno. Teška vremena otkrivaju heroje, ali i sabotere na posve neočekivanim mjestima.

Protekla je godina, s dva kruga korone i više od četiri tisuće mrtvih, od kojih jedan dio sigurno nije morao umrijeti da je vlast pravodobno reagirala, i dva užasna potresa, jednim koji je ošinuo samo srce Zagreba i drugim koji je pedesetak kilometara daleku Petrinju, Glinu i Sisak te sela oko tih gradova pretvorio u ruševine, dakle, Hrvatskoj je 2020. otkrila nekoliko važnih činjenica. Otkrila je, kao prvo, strašnu slabost države. Premda premijer Plenković tvrdi da se hrvatska država u prošlogodišnjim krizama pokazala nikad jačom, istina je jako daleko od toga. Financijski se država doima snažnom, sposobnom pomoći u vrijeme lockdowna, ali organizacijski državni je sustav kolabirao. Pandemija samo naglašava paradoks da Hrvatska ima velebne i uglavnom prazne sportske dvorane, ali stare i derutne bolnice i zdravstveni sustav u enormnim, milijarde teškim dugovima. Ili, da se glavni grad nakrcava simbolima prestiža, fontanama, spomenicima, snježnim kraljicama na topovima napucanom snijegu, evo i preskupim, valjda zlatom optočenim žičarama, ali u trideset godina državne samostalnosti ni jedna bolnica u Zagrebu nije izgrađena, ustanove za palijativnu skrb ne postoje.

Insuficijentnost države

Potresi su razotkrili zapanjujuću insuficijentnost države. Trulost i nefunkcioniranje institucija. Uskoro će puna godina otkako se Zagreb zdrmao, a obnova još nije pokrenuta. Ovih dana, pred početak školske nastave, roditelji dižu bunu, upozoravajući da je kretanje središtem grada rizično. Da se ne približavaju izbori, nitko od nadležnih ni prstom ne bi mrdnuo, kao što nije ni dosad. Država je, kako smo ovdje već konstatirali, na Baniju zakasnila. Pompozno građen sustav domovinske sigurnosti na prvom je ispitu potpuno krahirao. Uopće nije profunkcionirao. Ni sustav se Civilne zaštite nije iskazao, pa nakon desetak dana kaosa Vlada formira poseban krizni stožer i ministra Medveda postavlja za gubernatora cijelog potresom pogođenog područja. Nespremnost države na nošenje s prirodnim katastrofama posljedica je krivih političkih procjena i nepametne strategije: Hrvatska forsira vojsku, dok joj se sustav civilne zaštite praktično raspada. Država može biti jaka onoliko koliko su jake njene institucije. Institucijama hrvatske države vlada entropija. Politika ih namjerno ostavlja praznima i slabašnima.

Drugo, 2020. je posve neočekivano otkrila da u Hrvatskoj postoji ogromna količina pozitivne energije. Uglavnom uredno funkcioniranje u pandemiji prenapregnutog zdravstvenog sustava moguće je zahvaliti profesionalnosti i velikom srcu liječnika i drugog medicinskog osoblja. Država se nije pokazala sposobnom ni obećanu im nagradu pristojno isplatiti. Potresi su pokrenuli masovnu mobilizaciju građana. Nešto slično, ali u manjem obimu, moguće je vidjeti za nekih humanitarnih akcija, uglavnom kada za liječenje nekog djeteta treba skupiti brdo milijuna, što se kolektivnom empatijom redovito brzopotezno uspijeva riješiti. Na Baniju su se promptno, odmah nakon potresa, zgrnule tisuće onih koji su pohitali upomoć. Neki s lopatama, neki s hranom i odjećom, neki sa svojim organizatorskim sposobnostima. S takvom energijom čuda se mogu napraviti. Čudo ljudske dobrote već tri se tjedna događa na Baniji. Inače atomizirano hrvatsko društvo pokazuje se sposobnim za vrhunski stupanj samoorganiziranja i solidarnosti. Vlast se pokazuje spremnom da tu plimu pomoći, kojom je cijela Hrvatska obgrlila postradale, grubo pogazi.

Posebno zabrinjava da kao batleri premijerove paranoje nastupaju i predsjednik Sabora Jandroković i potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica koja se istakla brojem nekretnina. PHOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

 

Najzornije se to dalo vidjeti na primjeru onih koji su dva tjedna hranili Baniju. Samo nekoliko sati nakon potresa kuhari sa svih strana Hrvatske već su na terenu i idućih će dana toplim obrocima, petnaestak tisuća svakodnevno, zbrinjavati ljude. Javnost ih vrlo brzo prepoznaje kao heroje s pregačama. Ali, umjesto zahvalnice, od vlasti stiže omalovažavanje. Premijer – kojemu samoorganizirani chefovi hrane narod – posve netočno, možda i namjerno lažljivo tvrdi da kuhaju samo ono što im država daje. Neki pikzibneri od ministara izjavljuju da mogu volontirati „dok im ne dođe odluka da više nisu potrebni“. Umjesto da njihovo znanje i sposobnosti ugradi u sustav države, koji se sa zakašnjenjem od dva tjedna počinje krpati, vlast ih bahato nogira. Andrej Plenković ne shvaća da oni potresom poharane ljude griju ne samo toplim ručkom, nego i svojim emocijama, dok državna firma koja će ih zamijeniti samo odrađuje posao.

Zašto vlast pokazuje takvu netrpeljivost, pa i neprijateljstvo prema spontanim inicijativama građana? Vjerojatno zato što one implicitno govore o njenoj nesposobnosti i nefunkcioniranju. Kuhari su se organizirali brže i bolje od države. Nametnuli su tempo i postavili standarde koje vlast ne može pratiti. Neki od široj javnosti donedavno prilično nepoznatih chefova u dva su tjedna stekli zavidnu javnu prepoznatljivost. Svaka se vlast boji konkurencije. Plenkovićeva vlast strahuje enormno, pa svaku kritiku kvalificira kao neprijateljsku djelatnost. Ne trpi ljude koji imaju vlastitu snagu. Ružno ih bagatelizira i napada jer su otkrili da državnog sustava nema. Naravno da se funkcioniranje države ne može supstituirati akcijama samoorganiziranih građana. Pogotovo ne na dužu stazu. Ali, kad vlast na svaki način pokušava dezavuirati masovni aktivizam koji uskoči tamo gdje je ona zakazala, to znači da se Vlada faktički sukobljava s vlastitim narodom. Baniju, od potresa pretvorenu u poligon velikog nacionalnog zajedništva, koristi kao instrument podjele. Torcida pomaže i Srbima, ali hrvatske građane vlast sada dijeli po nekoj posve drugoj liniji razdvajanja.

Ukorijenjeni lopovluk

Treće, protekla je godina, baš kao i mnoge prethodne, opet učinila razvidnim da rodno mjesto žalosnog stanja iz kojeg se Hrvatska ne uspijeva pomaknuti treba tražiti u političkim strankama. Stranke su postale jedan od ključnih problema države. Što se prije svega odnosi na HDZ kao najduže vladajuću partiju, ali ni opozicija se – čast iznimkama! – ne može pohvaliti. Prije skoro pet godina Andrej Plenković svečano najavljuje: mijenjat će HDZ kako bi mogao promijeniti Hrvatsku. I zaista, neke su se stvari u HDZ-u promijenile. S krajnje desne pozicije stranka se pomakla prema centru. Ali ljuto desničarenje, koje je jedno vrijeme prizivalo ponovno otvaranje Kevinih jama, nije jedini HDZ-ov problem. Jednak su problem duboko ukorijenjeni lopovluk, kapilarno korupcijom nabildane stranačke strukture, kao i demokratski manjkovi. Ništa od toga aktualni šef HDZ-a nije ni pokušao promijeniti.

Lani u vrijeme HDZ-ovih unutarstranačkih izbora nekad bliski Plenkovićev suradnik Davor Ivo Stier, koji sada ide u Vatikan za novog hrvatskog ambasadora, uporno upozorava da Hrvatska drži neslavan rekord po udjelu državnog sektora u BDP-u (oko 47 posto), što politici osigurava enormnu, dominantnu moć u ekonomiji i otvara prostor bujanju klijentelizma i korupcije. Afere koje se aktualnoj vladi ne prestaju otvarati samo potvrđuju koliko je taj suspektni, pa i kriminalom upogonjeni način HDZ-ova funkcioniranja konstanta. Ali, Plenković ne želi smanjenje udjela ni utjecaja države u ekonomiji.

Upravo suprotno, premijer aspirira na osobnu svevlast. Dok pokreće hajku na navodne demontere države, na činjenicu da se kompletan sustav armira potkradanjem države uopće ne reagira. Posve neočekivanog saveznika sada je dobio u predsjedniku Milanoviću, koji indicije o mogućim nepravilnostima i kriminalnim mućkama u poratnoj obnovi Banije smatra potrebnim minorizirati, tvrdeći da je riječ tek o kokošarenju, za što nema političke odgovornosti na HDZ-u niti bi se DORH time trebao baviti. Kako je to moguće znati prije nego se provede istraga? Šef države i premijer u ovom slučaju faktično složno gude po onoj čuvenoj Rojsovoj: Tko je jamio, jamio je…

Ni demokratski se deficiti vladajućeg HDZ-a ne smanjuju, nego eskaliraju i postaju ozbiljna prijetnja cijeloj državi. HDZ je Hrvatsku pretvorio u partijsku državu, gotovo jednostranačku, u kojoj opozicija funkcionira tek kao demokratska bižuterija, a svaki se šušanj kritike pokušava tumačiti kao protudržavna djelatnost. Recentno najavljeni premijerov obračun s medijima snažno podupire kompletno stranačko rukovodstvo. Na sjednici HDZ-ova predsjedništva, koju je Andrej Plenković intonirao svojim tvrdnjama o navodno zavjereničkom djelovanju medija i opozicije, udruženih u kritici Vlade, posebno u vezi s Banijom, njegove će demone dodatno nahraniti. Posebno zabrinjava da kao batleri njegove paranoje nastupaju i predsjednik Sabora Jandroković i potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica. Gospođa, koja se u svojoj političkoj karijeri istakla samo brzinom stjecanja niza nekretnina netransparentnog porijekla, usudila se tvrditi da mediji svojim kritičkim izvještavanjem s terena pokušavaju srušiti HDZ, što je, po njoj, evidentno iz toga da Banovinu, ime na kojem je od devedesetih tadašnja vlast počela jahati, nazivaju Banijom. I to je u Europskoj uniji nadležno za demokraciju?! To Hrvatsku predstavlja u Bruxellesu, u vrhu europske vlasti!? Nikad se hrvatska država neće odlijepiti s dna Europe!


Cjepivo svima, a ne samo njima

Cijepite se i vi – u kameru govori supruga predsjednika države dok joj iglu s dragocjenim pripravkom zabijaju u nadlakticu. Svoj apel Sanja Musić Milanović okitila je porukama o povratku u normalu. Njen bi postupak, navodno, trebao djelovati inspirativno na one koji se ne žele cijepiti. Ali u Hrvatskoj nije problem u malom odazivu na cijepljenje protiv korone, nego u nedostupnosti cjepiva. Trenutno ga želi primiti mnogo veći broj građana nego je to moguće. Zato cijepljenje gospođe Milanović, a jednako tako i saborskih zastupnika, koji ne pripadaju rizičnim skupinama, nije ništa drugo nego privilegij. Progurali su se preko reda, prije starijih osoba i kroničnih bolesnika, koji su, prema najavama i procjeni ugroženosti, prvi trebali dobiti vakcinu. Ako je javno cijepljenje šefa države Zorana Milanovića moglo imati stanovitu logiku i propagandni učinak, odluka da čak i članovi obitelji političara praktično dobiju pravo prvenstva u procjepljivanju, nije ništa drugo nego manifestacija goleme bezobzirnosti. To je poruka koju prva dama šalje javnosti.

Komentiraj