Iskustvo govori da od pompoznih paradnih hapšenja političkih kapitalaca na koncu ništa ne bude. Procesi propadnu ili se beskrajno razvlače dok se sve potpuno ne obesmisli. U nekoliko godina Hrvatska je uhitila i optužila čitavu seriju svojih prvotimaca, od premijera, nekoliko ministara, šefova gospodarske komore i javnih poduzeća

Hrvatska je postala strašno cinična zemlja. Ni masovna je hapšenja više, kako bi rekao premijer, ne mogu impresionirati. Kad se ono potkraj 2010. po Austriji lovilo Ivu Sanadera, njegovo je uhićenje na autocesti kod Salzburga nacija dočekala kao obećanje u tom trenutku činilo se vrlo izgledne realizacije pravde. Slična su raspoloženja vladala i prije otprilike godinu i pol, kada su pripadnici Agrokorove vrhuške transferirani u Remetinec, a ražalovani vlasnik imperija iz svoje utvrde, dvorca iznad Zagreba, bježeći od hrvatskog pravosuđa, zbrisao u London. Prošlotjedna uhićenja takvu vrstu ushićenja nisu proizvela. Na privođenje i pritvaranje ekipe iz posrnulih hrvatskih brodogradilišta javnost je reagirala prilično mlako i rezervirano.

Premda je operacija imala sve oznake velikog Uskočkog spektakla. U jednom je danu, u akciji u kojoj je angažirano više od stotinjak policajaca, uhićeno dvanaest osoba, najvećim dijelom donedavno moćnih i nedodirljivih bivših šefova škverova, krivih navodno za slom Uljanika i 3. maja. Ekipa se sumnjiči za više kaznenih djela zlouporabe u gospodarskom poslovanju i subvencijsku prevaru u vrijednosti od 1,5 milijardi kuna, što je – kako su mediji odmah primijetili – najveća šteta u povijesti Hrvatske. Ali Hrvatska hapšenjima više ne vjeruje. Jer više ne vjeruje institucijama svoje države. Dovođenje menadžmenta pulskog i riječkog brodogradilišta iza rešetaka javnost nije primila kao dokaz funkcioniranja pravosudnog sustava, nego upravo suprotno, kao izraz njegove političke instrumentalizacije, možda i zloupotrebe.

DIZAJNIRANA HAPŠENJA

U mandatu Andreja Plenkovića ovo je već druga runda masovnih hapšenja. Prva se dogodila s Agrokorom. Recentna su se pritvaranja – tko može vjerovati u slučajnost? – poklopila s trenutkom u kojem premijer više nije mogao odgađati odluku o sudbini grogiranih brodogradilišta. Nakon što su represivni organi prigodnim uhićenjem targetirali ekipu odgovornu navodno za propast škverova, Plenković je mogao objaviti da restrukturiranje ne podržava. Potpuna usklađenost djelovanja policije i Državnog odvjetništva s Vladom, odnosno premijerom u ovom slučaju ne predstavlja iznenađenje. Ministar unutarnjih poslova Božinović pripada najužem krugu Plenkovićevih suradnika, a novi, prije godinu dana ustoličeni glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić, također se već iskazao visokom razinom sinkroniziranosti. Čak su rame uz rame držali i neke zajedničke presice, a neki nalazi DORH-a, poput onog o nimalo im sumnjivoj Borg skupini, kao da su pisani premijerovom rukom.

Ali, stari trik – da hapšenja posluže kao opijum za narod – ovoga puta nije uspio. Javnost je ostala prilično hladna i suzdržana, iz više razloga. Prvo, iz objavljenih podataka razvidno je da se nitko od uhićenika ne tereti za izvlačenje para iz Uljanika i 3. maja. Onih milijardu i pol kuna štete nije zamračeno, nego je uludo potrošeno. Jest, bivši su šefovi pulskog i riječkog brodogradilišta imali nevjerojatno visoke plaće i bonuse, neki su zarađivali više od premijera. Opravdanost takvih primanja može biti upitna, ali nikako nije kazneno djelo. Jest, neki su od njih izgradili luksuzne vile, dok su im firme kolabirale i radnici ostajali bez plaća. Ali čini se da ništa nisu ukrali. Samo su iskoristili pogodnosti koje su im bile na raspolaganju. Nisu iznosili pare u torbama, kako se to događalo u nekim drugim slučajevima. Dokazi o kriminalnom isisavanju sredstava nisu se, izgleda, pronašli. Koliko se zasad može vidjeti, nestale milijarde nisu posljedica pronevjere, nego samog načina poslovanja brodogradilišta, svih neracionalnosti i anomalija postojećeg sustava. Za basnoslovne plaće, koje su ubirali bez obzira na rezultate, zahvaliti mogu prije svega onima koji su im takvu komfornu poziciju omogućili. Odgovornost je na vlasnicima škverova, između ostalog i na državi. Kao najveći pojedinačni vlasnik dionica, država je zapravo najodgovornija za beznadno stanje u koje su brodogradilišta dovedena. Ubacujući pare i istodobno propuštajući kontrolirati njihovo poslovanje, Vlada je nepojmljivo indolentno zanemarila vlastite obaveze. Država je široke ruke, bez ikakvog nadzora, škverovima godinama osiguravala višemilijunska jamstva, a svoja je mjesta u nadzornom odboru istodobno ostavljala upražnjenima. Uzalud je, čini se, iz državnog proračuna financirana i posebna firma kojoj je jedini zadatak bilo izvještavanje o stanju hrvatske brodogradnje. Nije se adekvatno reagiralo ni kad je 2017., dakle prije godinu i pol dana, resorno ministarstvo dobilo podatke o nenamjenskom trošenju sredstava. Ali, nitko od političara koji su bili dužni spriječiti urušavanje brodogradilišta i štetu po državu nije priveden. Hapšenja su dizajnirana tako da svu odgovornost prebace na bivše poslovodstvo, amnestirajući politiku od svake odgovornosti.

VLADA PERE RUKE

Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, upozorava da Vladino pranje ruku djeluje nevjerodostojno. Nitko ne može reći da nije znao što se događa, tvrdi, postavljajući pitanje zašto država nije reagirala ranije, prije nekoliko godina, kada se mogla nastaviti proizvodnja i spasiti jamstva u Uljaniku. Deranja je kritična i prema spektakularnim hapšenjima. Podsjeća da se takva, kako kaže, hajka nije dogodila ni u jednom drugom brodogradilištu, čak ni u onima koja su proizvodila najveće gubitke poput Brodosplita. Ali, u tom se slučaju nije hapsilo članove uprave i nitko za gubitke nije odgovarao, konstatira šefica HUP-a. Pravni stručnjaci tvrde da bi – ne dođe li se do nekog ozbiljnog dokaza o kriminalu – uhićenje bivših šefova pulskog i riječkog škvera moglo završiti dodatnom štetom po državu: plaćanjem odštete za neosnovano pritvaranje i nadoknadom njihovih odvjetničkih troškova.

PLENKOVIĆEVA PARTIJSKA DRŽAVA

Drugo, iskustvo govori da od pompoznih paradnih hapšenja političkih kapitalaca na koncu ništa ne bude. Procesi propadnu ili se beskrajno razvlače dok se sve potpuno ne obesmisli. U nekoliko godina, dok se pokušavala kvalificirati za prijem u Europsku uniju, Hrvatska je uhitila i optužila čitavu seriju svojih prvotimaca, od premijera, nekoliko ministara, šefova gospodarske komore, javnih poduzeća i raznih uporišta vlasti. Međutim, započeti se postupci protiv institucionalizirane korupcije uporno razvodnjavaju, pa danas i visoki sudski dužnosnici priznaju: antikorupcijska je kampanja potpuno skrahirala. HDZ je osuđen, ali ne pravomoćno, za ilegalne milijune i crne fondove, ali financijsku štetu nije nadoknadio, a reputacijsku ne priznaje. Hvali se svojom punom kasom i svima dijeli moralne lekcije. Protiv megaoptuženoga Ive Sanadera u deset godina nije donesena još ni jedna pravomoćna presuda. Neki od njegovih ministara ogulili su brdo krumpira i sačuvali sve materijalne stečevine. Ivica Todorić je izručen Hrvatskoj, ali godinu i pol dana od uhićenja agrokorovaca ni jedna optužnica još nije podignuta. Sve to govori o potpunoj, politički zadatoj, nemoći hrvatske države za bilo kakav ozbiljniji obračun s visokoprofilnom korupcijom.

Treće, spektakularna hapšenja Hrvatska više ne doživljava jer je prilično indignirana činjenicom da se vlast iz zacrtane brazde ne da izbaciti. Možda će – kad se otvore višemilijardske dubioze – rezati posljedice jednog trulog sustava, ali uzroke ne uklanja. Jednom rukom uhićuje, a drugom grabežni mehanizam cementira. Šefove će škverova pospremiti iza rešetaka, ali sustav koji je krahirao neće mijenjati. Odustat će možda od brodogradnje, ugasiti svjetlo u Uljaniku, ali privredni i društveni model koji je problem porodio ne dovodi u pitanje. Još manje da bi iz njega htjela iskoračiti. Upravo suprotno, sve se dublje zakopava. Potrošena mašinerija puca po šavovima, ali je Andrej Plenković, sve divaneći o stabilnosti, uporno pokušava krpati. Brojni akteri antikorupcijskih procesa, neki koji su i prilično vremena proveli u Remetincu, danas su stupovi njegove vlasti. Agrokor, proizvod hrvatske varijante ortačkog kapitalizma, rješavao je ortačkim sredstvima. Na misteriozni mercedes parkiran pred kućom njegove ministrice, sa svim implikacijama koje iz toga slijede, ne reagira i ta činjenica o prirodi njegove vlasti govori više od tisuću fraza koje će ovih dana, u rastrošnoj kampanji za euro-izbore prosuti u javnost.

Od HDZ-ova modela klijentelističkog upravljanja Hrvatskom i unutarnje okupacije države Andrej Plenković ne odustaje, samo ga širi i produbljuje. Pokazuje to i svježe formiranje jedinstvenog državnog inspektorata, na čije je čelo postavljen ne neki nezavisni stručnjak, što bi bilo logično, nego stranački aparatčik Andrija Mikulić, šef HDZ-ove organizacije u Zagrebu koji se svoje partijske pozicije ne namjerava odreći. Tako izgleda premijerova depolitizacija javne uprave. Osjetljive inspekcijske poslove vodit će čovjek poznat po manjku osobnog integriteta, ali na Plenkovićevu dušu ide nonsens da će istodobno ostati i HDZ-ov funkcionar. Dobra ideja o okupljanju inspekcija pod jednom kapom tako se kompromitira lošom izvedbom i skandaloznim kadroviranjem. U objektivnost inspektorata kojim Mikulić rukovodi javnost nikada neće povjerovati. U političku motiviranost njegovih inspekcijskih kontrola hoće. Nezajažljivim porivom da Hrvatsku pretvara u partijsku državu, Andrej Plenković opstruira funkcioniranje državnih institucija i demokratskog poretka. Uljanik je čedo takvog, partijskim interesima porobljenog sustava. Sustav kojem su ljudi poput Andrije Mikulića uzdanica, zakonito proizvodi katastrofe kakve se danas događaju s hrvatskim škverovima i kakve vlast pokušava zatrpati pokaznim hapšenjima.

Komentiraj