LINIJA ŽIVOTA: Devedesete, godine koje se vraćaju

Milanovićevo viđenje vlastite funkcije krajnje je problematično po mogućim konsekvencama. Predsjednik je Hrvatske, a ne plemenski poglavica Hrvata. Predsjednik države, a ne šef jedne nacije

Zoran Milanović snažno je uskočio u cipele Franje Tuđmana. I prvi se predsjednik Hrvatske znao nazivati predsjednikom svih Hrvata. Ali on je imao neskrivene aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Aktualni šef hrvatske države sigurno ne sanja o podebljavanju “hrvatskog pereca” dijelovima susjedne zemlje. Ali njegovo samoproglašenje navodne omnipotentnosti predsjedničke funkcije, s posebnim akcentiranjem bosanskohercegovačkih Hrvata, vraća Hrvatsku u olovne devedesete.

Milanovićeva izjava, ispaljena pred novinarima u New Yorku, da je on “predsjednik Hrvatske, predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa na neki način i onih Hrvata koji žive u Bosni i Hercegovini” potpuno je pogrešna na više razina. Prvo, izgovorena je u istom dahu s poricanjem legitimiteta Željku Komšiću, članu bosanskohercegovačkog Predsjedništva, za obraćanje Općoj skupštini UN-a. “Ne znam uopće s kakvim mandatom i u čije ime on govori”, žestio se Milanović, implicirajući kako – za razliku od Komšića – predsjednik Hrvatske ima mandat zastupati bosanskohercegovačke Hrvate.

Plemenski poglavica

Drugo, njegovo je viđenje vlastite funkcije krajnje problematično po mogućim konsekvencama. Predsjednik je Hrvatske, a ne plemenski poglavica Hrvata. Predsjednik države, a ne šef jedne nacije. Prema njegovu tumačenju, ni Hrvatima, recimo, u Njemačkoj predsjednik nije Frank-Walter Steinmeier, nego Zjaka s Pantovčaka. Po toj logici, ako je Milanović predsjednik Hrvata u susjednoj državi, onda bi valjda i Srbi u Hrvatskoj svojim predsjednikom trebali smatrati Aleksandra Vučića. Srećom, hrvatski su Srbi pametniji: nedavno traženje predsjednika Srbije da istaknu srpske zastave potpuno su izignorirali. Treće, svojom šokantnom izjavom Milanović uvelike poništava sve što je o Bosni i Hercegovini službeno, s govornice Ujedinjenih naroda, bio rekao. Izuzme li se neuobičajena i pomalo suspektna okolnost da je druga država bila jedno od središnjih mjesta njegova govora, predsjednikova uglavnom nekonfliktna, čak pozitivna intonacija ohrabruje. Posebno njegovo zauzimanje za europsku budućnost Bosne i Hercegovine, isticanje da su njezin “teritorijalni integritet, funkcionalnost institucija i suživot među narodima oduvijek bili važni za Hrvatsku”. Ovo “oduvijek” moguće je, naravno, i problematizirati, ali nemojmo sitničariti, nakon što je šef hrvatske države ustvrdio da je Bosna i Hercegovina temelj mira i sigurnosti u cijeloj regiji. Doduše, ponuđeni recept uspostavljanja njezine funkcionalnosti prilično je jednostran i faličan. Milanović zagovara promjenu izbornog zakona kako bi se Hrvatima u BiH omogućilo biranje vlastitih predstavnika. Odluke međunarodnih sudova po kojima pravo na svoju zastupljenost imaju i oni koji se ne smatraju pripadnicima nacionalnih stada, predsjednik Hrvatske ni ovoga puta nije spominjao.

 

Kad ne znaju prepoznati znakove vremena i okrenuti se budućnosti, politike i društva krenu u rikverc. Upozoravajuća tendencija povratka u devedesete pokazatelj je hrvatske nesposobnosti

 

Četvrto, koncept predsjedničke funkcije kao plemenskog poglavarstva svih Hrvata suprotan je onome što je mladi Milanović svojedobno zagovarao. Kao šef SDP-a i hrvatski premijer žestoko se protivio tome da Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kao lažna dijaspora, imaju pravo glasa na izborima u Hrvatskoj.

Peto, njegove provokativne izjave sasvim razumljivo stvaraju napetost između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U Sarajevu ih, logično, neće razumjeti kao izraz prijateljstva, nego kao pokušaj destabilizacije cijele države. Željko Komšić jako pretjeruje kad hrvatskog predsjednika iz vlastitih interesa naziva čovjekom opasnih namjera i optužuje za teritorijalne pretenzije prema BiH. Ali oficijelna hrvatska politika sasvim sigurno pokazuje manjak poštovanja prema institucijama susjedne države. Milanović na neki način dijeli Tuđmanovo uvjerenje o pravu svog miješanja u njezine unutarnje odnose. Čak će reći da mu je to dužnost. Što je demonstrirao i za svoje nedavne turneje po Hercegovini. Umjesto da za svog prvog posjeta BiH ode u Sarajevo, on se odlučio šetati po Mostaru i drugim hercegovačkim gradovima, odakle je slao nabrušene, nacionalistički zaoštrene, huškačke, ponekad i prijeteće poruke. Jahao je na priči o diskriminaciji Hrvata, tvrdio da im je “iz očiju ukradeno” pravo na legitimnu nacionalnu predstavljenost. Junačio se da to više neće dopustiti i raspirivao protubošnjačka raspoloženja.

Odnos prema Bosni i Hercegovini istočni je grijeh politike predsjednika Tuđmana. Veliki dio hrvatske javnosti nije ni devedesetih dijelio njegova uvjerenja o potrebi, odnosno, kako je tvrdio, neminovnosti podjele bosanskohercegovačke države. Ni kardinal Kuharić nije se slagao s njegovim avanturističkim velikodržavljem. O Haaškom sudu da ne govorimo. Nažalost, Hrvatska se danas toga ne spominje. Službeno njeguje uvjerenje da nikakav grijeh prema Bosni i Hercegovini nije počinila. Širi priču kako je prema toj državi vazda nastupala kao velika dobročiniteljica. Kao da njen predsjednik nije s notornim Miloševićem, kao ocem rata, crtao karte podjele BiH, kao da nije bilo krvavog sukoba s Bošnjacima, ni logora, ni etničkog čišćenja, ni ratnih zločina po Hercegovini.

Predsjednik Milanović, baš kao i premijer Plenković, pretvorio se u trbuhozborca tamošnjeg HDZ-a, odnosno njegovih velmoža s Draganom Čovićem na čelu, o kojima se nedavno u američkom Kongresu, u raspravi o vanjskopolitičkoj strategiji novog američkog predsjednika Bidena, govorilo kao o “vođama etničke pljačke”. Nakon što je Pantovčak kao drage goste pozvao pravi buket regionalnih bitangi, korupcijskim aferama izbušenog Čovića, pa Dodika, kao deklariranog destruktora Bosne i Hercegovine, nedavno i crnogorskog predsjednika, s duhanskom mafijom jako povezanog Milu Đukanovića, koji je svoju državu pretvorio u Kolumbiju Balkana i kojega se, okićenog basnoslovno skupim satovima za prešetavanja po Zagrebu i Brijunima, nitko od domaćina, ni predsjednik Hrvatske ni hrvatski premijer, nije sjetio upitati zna li što o ubojstvu hrvatskog novinara Ive Pukanića, dakle, pitanje je zašto nakon takve zbirke fake odličnika samo Aleksandar Vučić tu ostaje nepoželjan. Tuđman se redovito sastajao s Miloševićem, uvjeren da bez hrvatsko-srpskog dogovora nema rješenja na Balkanu. Za povratak u devedesete samo još novodobni srbijanski vožd fali.

Slavljenje zločina

Nisu izjave predsjednika Milanovića jedini pokazatelj ponovnog proklizavanja Hrvatske u atmosferu devedesetih. O tome snažno govore još dva prošlotjedna presedanska događaja. Poglavito zastrašujuće slavljenje zločina. Ako trenutno zanemarimo naslikavanje ministra Medveda na nekoj veteranskoj proslavi u društvu za strašne ratne zločine već jednom osuđenog Branimira Glavaša, na što državni vrh navodno nije mogao utjecati, strahotama koje su se dogodile u Karlovcu državna je politika snažno asistirala. Baš kao što su ubojice obitelji Zec tijekom devedesetih počašćene s više državnih odličja, za “junačka djela u ratu”, tako se danas slavi Mihajlo Hrastov, egzekutor trinaest razoružanih srpskih rezervista s Koranskog mosta. Predsjednik države na javnom skupu se za njega zauzima, premijer ni prstom da bi makao protiv odluke svojih lokalnih stranačkih drugova da mu se podigne spomenik.

Most na kojem je Hrastov rafalnom paljbom postrijeljao zarobljene i vezane nesretnike, upravo je počašćen imenovanjem po njegovoj jedinici Gromovi. Ni jedno drugo mjesto u Karlovcu da bi nosilo ime Gromova, nego baš most na kojem je zločin počinjen. I da ne bi bilo zabune, odluka o tome donesena je baš na tridesetu obljetnicu krvave likvidacije, u gluho doba noći, a istoga dana je uz svečanu bakljadu i zastave u blizini otvoren i osobni mural u čast Hrastova. Na kojem je, uz njegov portret, slavom ovjenčana i strojnica Ultimax, kojom je pobio trinaest ljudi. Smještena u srcu trobojnice, umjesto grba. Valjda sasvim u skladu s jezovitim izjavama organizatora tog skupa da je Hrastov na Koranskom mostu napravio “veliku stvar”.

Predsjednik Milanović, baš kao i premijer Plenković, pretvorio se u trbuhozborca HDZ-a BiH, odnosno njegovih velmoža s Draganom Čovićem na čelu. FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Za preimenovanje mosta glasali su HDZ i vijećnici Domovinskog pokreta, tvrdeći da tako odaju počast braniteljima i u ratu poginulim građanima Karlovca. Ali svojom su odlukom legitimnu obranu grada trajno povezali sa strašnim zločinom zbog kojega je Hrastov, napokon, osuđen i pred hrvatskim sudovima. Ako su se devedesetih, u ratu, i mogli događati takvi moralni idiotizmi, danas postrojavanje cijele jedne vojne postrojbe i cijelog jednog grada iza zločinačke egzekucije trinaestorice zarobljenika, koji su se bezuvjetno predali i položili oružje, može govoriti samo o civilizacijskom padu, pravom sunovratu Hrvatske. Dosad su murali posvećeni veličanju ratnih zločinaca uglavnom nicali po Srbiji i srpskom dijelu Bosne i Hercegovine, a sada, eto, imaju i svog brata Hrvata.

O propadanju u mrakove devedesetih govori i pokušaj sudskom odlukom nametnute cenzure medija. Rješenje o zabrani portalu H-Alter svakog objavljivanja tekstova o zagrebačkoj Poliklinici za zaštitu djece i njezinoj sada već bivšoj ravnateljici, koja je na dosad neviđen način odlučila stopirati neugodni joj serijal. Istina, odluku je donio jedan sud i vlast s tom svinjarijom nema direktne veze. Premijer i resorna ministrica čak su osudili zabranu i javno se založili za medijske slobode. Ali vlast ima veze s nekim drugim stvarima koje generiraju po medije vrlo grbavu, nepovoljnu situaciju.

Cenzura na HTVu

Vladajuća politika ima kadrovske veze s cenzurom na javnoj televiziji, gdje se – najnoviji skandal – prilozi o ženi koja je provalila jednu HDZ-ovu lokalnu hobotnicu, umjesto uobičajeno u večernjim satima, u program puštaju nešto prije zore. Ima veze i s odlukom navodno neovisnog regulatornog tijela da se koncesija za frekvenciju nekad vrlo popularnog Radija 101 u jako problematičnom postupku dodijeli nekim skrivenim medijskim tajkunima. Omiljena je Stojedinica svojedobno, sredinom devedesetih, obranjena masovnim prosvjedima. Sada potiho pada. Sudovi su u ono vrijeme odbijali Tuđmanove tužbe protiv Ferala i protiv novinara koji su zbog korupcijskih afera prozivali tadašnje vlade. Hrabri su suci branili novinare od vlasti, danas na vlastitu sramotu pomažu u borbi protiv novinara. Recentna tvrdnja premijera Plenkovića kako je sloboda medija u Hrvatskoj maksimalna, “takva da svi mogu disati punim plućima”, djeluje ili autistično ili bezobrazno cinično.

Kad ne znaju prepoznati znakove vremena i okrenuti se budućnosti, politike i društva krenu u rikverc. Upozoravajuća tendencija povratka u devedesete pokazatelj je nesposobnosti Hrvatske da se pokrene u pravom, produktivnom smjeru. Umjesto iskoraka, vlast se metilja tragom prošlosti i obnavlja davno potrošene obrasce.

Komentiraj