Reduciranje broja zaposlenih prije svega u državnoj upravi, ali i u nekim javnim službama, otvorilo bi prostor značajnijem povećanju zarada. Realni sektor vapi za radnicima, prekobrojni ne bi ostali na cesti, bez posla. Uzalud! Ništa se takvoga u mandatu Plenkovićeve vlade neće dogoditi. Nikakvo ekonomiziranje, nikakve reforme

To bi trebalo zvati Plenkovićevim paradoksom. Nakon što je tjednima tvrdio da u državnoj blagajni nema novca za rast plaća u prosvjeti, hrvatski premijer je sa saborske govornice najavio da će u idućoj godini povećati plaće svima koji se financiraju iz državnog proračuna. Dakle, nema za 6,11 postotno povećanje koeficijenata za četrdesetak tisuća učitelja i nastavnika, ali odjednom ima za rast plaća od 6,12 posto za svih oko četvrt milijuna zaposlenih u državnoj upravi i javnim službama.

Nešto slično nedavno se dogodilo i s mirovinskom reformom. Premijer je sa svojim ministrima mjesecima uvjeravao javnost da bez zaoštravanja mirovinskih uvjeta, produženja radnog vijeka i jačeg penaliziranja prijevremenog umirovljenja, cijelom sustavu prijeti urušavanje. A onda je pred referendumskom lavinom gotovo sve svoje preinake glatko opozvao, tvrdeći da mirovine nisu u pitanju i održivost mirovinskog sustava navodno je zagarantirana. Od loših odluka dobro je odustati. Ali vratolomije koje izvodi Andrej Plenković upućuju na prilično konsternirajući zaključak da premijer ne zna tko mu glavu nosi. Njegovo pilotiranje Hrvatskom puno je improvizacija, nepromišljenih i ishitrenih odluka i amaterski odrađenih lupinga. Populistička najava da će povećanjem plaća počastiti cijelu armiju državnih i javnih službenika, ide u kategoriju danajskih darova. Kojih se, naravno, treba čuvati.

Plenkovićeve samohvale

U tri godine, koliko upravlja državom, pokazao je da mu ne treba vjerovati ni kad poklone nudi. Već davno samouvjereno dato obećanje da će Inu vratiti u hrvatske ruke, danas zvuči baš poput svojedobne izjave predsjednice države da će Hrvatsku učiniti jednom od najprosperitetnijih država svijeta. Andrej Plenković nije otkupio mađarski dio Ine i objektivno nema šanse to odraditi, ali je dopustio gašenje rafinerije u Sisku, za što je tvrdio da se nikada neće dogoditi. Nije kupio ni avione. Navodno gotov posao s nabavkom borbene eskadrile neslavno je propao. Suprotno najavama, ni vlastitu stranku nije počistio od taloga koji je kompromitira pa Milijan Brkić, koji je mjesecima visio o tankoj niti, opet pun važnosti drži govore i tumači Vladinu politiku. Oklijevajućim pimplanjem premijer je samoga sebe uspio predriblati. Liderski autoritet nije mu uspjelo izgraditi, sada pokazuje opasnu slabost koju će teško pokrpati.

Generalno, povećanje plaća nije sporno, nego je, dapače, vrlo poželjno. Hrvatska je zemlja ekstremno visokog odljeva stanovništva, što je, između ostalog, uzrokovano i mizernom razinom hrvatskih nadnica. Premijer je lani inozemne investitore pokušao namamiti mašući podatkom da su radnici ovdje plaćeni tri puta manje nego, primjerice, u Njemačkoj. Stranci na tu ješku, vidimo, slabo trzaju, ali zato Hrvati masovno hrle preko granice. Plenkovićevu samohvalu da u njegovu mandatu plaće osjetno rastu, relativizira činjenica da je povećanje u usporedivim zemljama mnogo veće. Brojčani podaci znaju biti dosadni, ali u nekim su slučajevima nezaobilazni. Hrvatska je tako u deset godina, od 2008. do lani, povećala plaće u zdravstvu i socijalnoj skrbi za desetak posto, dok je u drugim tranzicijskim zemljama taj skok bio mnogo snažniji, od Bugarske gdje je povećanje išlo preko sto posto do Slovenije s rastom od 21 posto. Slični su pokazatelji i u obrazovanju. Ni realni sektor ne može se pohvaliti. U istom razdoblju plaće su u ovdašnjem poslovnom svijetu rasle oko 21 posto, Bugarska je uspjela skočiti 114 posto, Mađarska skoro 40 posto, Slovenija blizu 37 posto, Poljska 30 posto, da ostale razvojem slične zemlje ne navodimo. Čak je i cijeli EU, koji uključuje države s plaćama višestruko većim od hrvatskih, rastao više, što znači da se zaostajanje Hrvatske nastavlja povećavati.

Administrativna prašuma

Svejedno, Plenkovićev najavljeni poklon, obećanje o dizanju plaća svim zaposlenima u državnom sektoru, djeluje vrlo zabrinjavajuće. Iz više razloga. Prvo, brine se da premijer odbija ispraviti nepravde ugrađene u sustav, što prosvjetari od njega traže. Njihovi su koeficijenti zaista ponižavajuće niski. Horizontalnim povećavanjem plaća, svima jednako, te se nepravde zadržavaju i produbljuju. Uostalom, Vlada je slične parcijalne korekcije već radila. Prvo se u zatečeni sustav interveniralo povećavanjem dodataka na plaće vojnika i službenika Ministarstva obrane, zatim su dvadesetak posto povećane plaće diplomatskom osoblju, potom sucima, pravosudnim policajcima i socijalnim radnicima.

Sad kad se grubo podcijenjeni radnici u školstvu bune i već su treći tjedan u štrajku, premijer najavljuje formiranje stručne komisije koja bi sve koeficijente i statusne dodatke, čitavu prašumu administrativnih kriterija za određivanje plaća, trebala prosijati, kako bi se kompletan državni sektor nanovo uredio. Ali to je posao na dugom štapu. Do kraja Plenkovićeva mandata teško da može završiti. Još manje ga je za trajanja sadašnje administracije moguće implementirati. Dakle, premijer kupuje vrijeme i problem prebacuje u krilo nekoj budućoj vladi. U međuvremenu, povećavanjem plaća od šest posto svima, i onima koji to zaslužuju i onima koji to nikako nisu zavrijedili, cementira nepravičan status quo i na račun poreznih obveznika nagrađuje i uhljebe koji su se tijekom njegove vlasti mahnito zapošljavali. Maestralno, umjesto otkaza, sljeduju im povišice.

Drugo, Plenkovićeva navodno velikodušna, a objektivno brzopleta ponuda o linearnom povećanju plaća svim državnim i javnim službenicima, implicira odustajanje od bilo kakvih reformi. Zapravo je riječ o suštinski antireformskom potezu. Za razliku od privatnog, javni sektor se u proteklim godinama – ni u recesiji ni u vremenu oporavka – nije restrukturirao. Državne službe nisu reformirane. Vlada je odustala i od donošenja zakona o plaćama državnih službenika i namještenika, koji je trebao unijeti više reda i efikasnosti u rad državne uprave. Stručnjaci tvrde da je premijer u svojoj politici plaća potpuno konfuzan.

Premda i u HDZ-u znaju reći da je racionalizacija za hrvatske mogućnosti sada predimenzioniranog državnog sektora, jednostavno nužnost, ukupan je trošak države previsok, nesrazmjeran gospodarskoj snazi Hrvatske, veći nego u drugim zemljama Europe, dok su pojedinačne plaće istodobno preniske, niže nego u većini europskih država. Reduciranje broja zaposlenih prije svega u državnoj upravi, ali i u nekim javnim službama, otvorilo bi prostor značajnijem povećanju zarada. Trenutak za takve rezove više je nego povoljan. Realni sektor vapi za radnicima, prekobrojni ne bi ostali na cesti, bez posla. Uzalud! Ništa se takvoga u mandatu Plenkovićeve vlade neće dogoditi. Nikakvo ekonomiziranje, nikakve reforme. Čak se i ambiciozno započeto rekomponiranje poreznog sustava sve više razvodnjava i kvari.

Sve skuplja država

Treće, najava o rastu plaća kompletnom javnom sektoru govori da je premijer Plenković odustao od pojeftinjenja države, što je duboko pogrešna odluka. Možda se ni javne financije više neće uspijevati držati na uzdi. Od izbornog obećanja o rezanju PDV-a glatko se odustalo. Navodno zato što se građani njegovim smanjenjem za jedan posto ne bi okoristili. Pa će se okoristiti država, tako što će u svojoj blagajni zadržati dodatnih oko dvije milijarde kuna. Državni proračun ionako raste brže, dva do tri puta brže, od rasta BDP-a. Gospodarstvo bi ove godine moglo progredirati po stopi od oko tri posto, dok su prihodi od poreza u prvih pet mjeseci povećani oko 8,5 posto.

Priča o velikom poreznom rasterećenju također se pokazuje kao veliki blef. Još jedan Plenkovićev paradoks: mjere namijenjene fiskalnom relaksiranju rezultiraju sve jačom poreznom presijom. Vlada tvrdi da je građanima i privredi u tri kruga rasterećenja ostavila, prepustila, poklonila više od deset milijardi kuna. Ali država je u tri Plenkovićeve godine poskupjela za čak dvadesetak milijardi kuna. Toliko je, naime, rastao državni proračun. Rashodi hrvatske države 2016. iznosili su nešto više od 34 posto BDP-a, ove godine – nakon svih navodnih rasterećenja – skoro 37 posto BDP-a. Furiozna državna potrošnja najavljenim se neselektivnim i neracionalnim povećavanjem plaća kompletnom državnom sektoru dodatno ubrzava. A to znači da će realni sektor patiti. Andrej Plenković reže granu na kojoj sjedi. Prekomjerno cijedi gospodarstvo od kojeg živi cijela država. Spreman je, izgleda, povećavati proračun, bez obzira na cijenu. Držati visoke poreze, umjesto da racionalizira javnu potrošnju.

Država ne može prosperirati ni opstati bez ljudi. Zato je zaustavljanje iseljavanja, pravog bijega stanovništva, jedan od najprečih zadataka vlasti. Što je bez podizanja standarda i rasta privrede nemoguće ostvariti. Neodgovornim i raspojasanim državnim rashodima, s enormno nabujalim neproduktivnim, klijentelističkim, gotovanskim strukturama, Hrvatska se ekonomski iscrpljuje. Nemoguće je stvoriti onoliko koliko oni mogu potrošiti i rasuti.