LINIJA ŽIVOTA: Covidovi asistenti

Zasluge su Plenkovićeve, odgovornost nije. Kad govori o pobjedi nad koronom, premijer će stalno ponavljati: Ja sam pobijedio… Mi smo pobijedili… Kad se mrtvi broje, onda je krivnja samo na virusu. Ni mrve empatije. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca – tako je svojedobno Vlado Gotovac grmio pod prozorima neke druge, bivše odnarođene vlasti

Možda bi se Andrej Plenković trebao prestati hvaliti učincima svojih epidemioloških mjera. Jer svaki put kad on izjavi kako su, evo, počele djelovati, situacija sa zarazom eskalira. Krajem prošloga mjeseca samouvjereno je, činjenicama usprkos, tvrdio kako ima naznake da su usvojene mjere počele djelovati. I što se dogodilo? Broj novozaraženih tog dana skače na rekordnih skoro tri tisuće (2776) i ostaje plesati na tim užasnim visinama, a da premijer javnosti nikad nije otkrio kojim je to fantomskim naznakama mahao. Dvadesetak dana kasnije, prošloga tjedna, Plenković opet ima susret s fatamorganom. Izjavljuje da „brojke stagniraju, što znači da su mjere polučile rezultat“. I što se događa? Broj mrtvih baš tog dana eksplodira, skoro pedeset ljudi izgubilo je bitku s koronom i to postaje neka nova konstanta. Smrt kosi živote u smetovima, a premijer i predsjednik države javnost zatrpavaju svojim pubertetski infantilnim svađama i asistiraju covidu.

Divljanje epidemije

Andrej Plenković pokazao se kao lažni glasnik dobrih vijesti. Kad on najavi da vidi svjetlo na kraju tunela, to je sigurno vlak koji će te pregaziti. U njegove se prognoze više ne može pouzdati, život ga opetovano demantira. Što znači da svoju funkciju premijera loše obavlja. Za razliku od prvog, proljetnog vala korone, kada je vrlo dobro i uspješno brodio krizom, njegova se epidemiološka strategija od ljeta pokazuje potpunom katastrofom. Hrvatska je po svim pokazateljima među najlošijim europskim zemljama. Dvije regije, Varaždinska i Međimurska županija, trenutno su po broju zaraženih prve u Europi. Virus se širi potpuno nekontrolirano. Postotak zaraženih među testiranima, broj hospitaliziranih, broj pacijenata na respiratoru i broj smrti – sve se to samo u jednom mjesecu poduplalo, a neke su vrijednosti i utrostručene. Šokantne najave znanstvenika Ivana Đikića da će Hrvatska do kraja ovog mjeseca imati 1500 korona-smrti pokazuju se previše optimističnima. Neki članovi Plenkovićeva znanstvenog savjeta sada već operiraju prognozom o deset do dvadeset tisuća mrtvih do proljeća. Ministar Beroš, koji je dosad tvrdio da je sve pod kontrolom, sada iz izolacije, i sam zaražen, pomalo usplahireno odjednom poručuje da je situacija alarmantna.

Divljanje epidemije nije rezultat samo opasnog virusa, nego i potpuno neodgovornog ponašanja vlasti. Plenkovićeva vlada nije reagirala ni pravodobno ni adekvatno. Tjednima gotovo skrštenih ruku gleda galop korone. Suprotno većini europskih zemalja, odbija donijeti strože mjere. Često se ovih dana spominje podatak da Hrvatska, uz Estoniju, ima najliberalniji epidemiološki režim u Europi, s tim da je Estonija među zemljama s najmanjim brojem zaraženih, a Hrvatska među covid-rekorderima. Dramatična pisma liječnika da bolnice pucaju po šavovima, da će se zdravstveni sustav slomiti, premijer ignorira. Reagira tek kad se javno počinju postavljati pitanja na čiju dušu idu nepotrebne smrti.

Ali smrtnu bi bolest i dalje liječio kamilicom. Liječnici tvrde da su i nove mjere zakašnjele i preblage. Da koronu neće zaustaviti ni pritisak na zdravstveni sustav smanjiti. Mnogi se ljudi nisu trebali zaraziti, mnoge se smrti nisu morale dogoditi da se s mjerama nije odugovlačilo, da se „na vrijeme postupilo sa zdravim razumom umjesto s političkim glavama“, govori šefica udruge bolničkih liječnika Ivana Šmit. „Ne mogu vjerovati“, kaže, „da smo kao društvo došli do toga da nam je brojka od 40 ili 50 smrti dnevno od jedne zarazne bolesti postala normalna“. Po njoj, ni toliki broj mrtvih ni navikavanje na smrt nisu normalni. Odgovornost za novonastalu situaciju doktorica Šmit adresira na Vladu i Krizni stožer pa najavljuje da će od premijera Plenkovića tražiti oslobađanje zdravstvenog osoblja od odgovornosti za odluku o dostupnosti liječenja. „Zahtijevat ćemo da Vlada donese smjernice o tome koji će se pacijenti stavljati na respiratore, a koji neće.“ Jasno crta užas izbora pred kojim se Hrvatska nalazi.

Premijerov podbačaj

Da, to je konsekvenca loše i neodgovorne epidemiološke strategije. Cijena nečinjenja, cijena nepravodobnih i neadekvatnih mjera broji se u ljudskim životima. Kad od ljeta faktički ne čini ništa nego tek kaska za koronom, izmišljajući bajke da je zaraza u silaznoj putanji, premda sve govori upravo suprotno, Andrej Plenković faktički odlučuje o životu ili smrti. I pritom se pokazuje prilično ravnodušnim prema dramatičnim posljedicama odluka koje olako donosi. Nisu mu zadrhtali ni glas ni ruka dok javnost uvjerava da zna što radi, premda zapravo glavinja. Niti se pokolebao u tvrdnjama da mu je epidemiološka strategija odlična, a mjere pravodobne i adekvatne, što nema mnogo veze s istinom. Ali kad razvoj događaja ne potvrdi njegove optimizmom nabijene najave, kad se počnu postavljati pitanja o krivnji vlasti za nepotrebno ugasle ljudske živote, premijer će svoju odgovornost pokušati prebaciti na druge. Na neke koji navodno otpočetka podrivaju njegovu borbu protiv opasnog virusa i na one, valjda građane, koji – kako je rekao – „ne uvažavaju činjenicu da je korona ozbiljna bolest“.

 

Andrej Plenković pokazao se kao lažni glasnik dobrih vijesti. Kad on najavi da vidi svjetlo na kraju tunela, to je sigurno vlak koji će te pregaziti. U njegove se prognoze više ne može pouzdati, život ga opetovano demantira. Što znači da svoju funkciju premijera loše obavlja

 

Zašto je Andrej Plenković u prevažnom ratu s covidom-19 tako tragično podbacio? Prvo zato što je svoje političke ciljeve nadredio svemu ostalome, pa čak i zdravlju nacije. Kao što su mu ljetos najvažniji bili izbori pa nije stigao, a nije ni mario, zemlju organizirati kako bi drugi krug pandemije spremnije dočekala, tako mu je sada Kolona sjećanja u Vukovaru apsolutni prioritet pa epidemiološku situaciju lažno predstavlja boljom nego što broj zaraženih, hospitaliziranih i umrlih govori. Kao da se pijetet prema ratnim žrtvama demonstrira nehajem prema mogućim žrtvama zaraze. Uglavnom, u Vukovaru se prošle srijede, 18. studenoga, našlo nekoliko tisuća ljudi, a slične su se masovke danima potom ponavljale i na drugim mjestima stradanja. Takva su se masovna okupljanja u prisustvu vlasti usprkos pandemiji mogla vidjeti samo u istočnom susjedstvu, u Crnoj Gori i Srbiji, gdje su ispraćaji koronom pokošenih vjerskih vođa prkosili zahtjevima epidemiologije i zdravom razumu.

Silovanje realnosti

Premijerovim političkim interesima glatko se, bez ikakve zadrške, podredio i Krizni stožer pa svojim izjavama i odlukama spremno servisira epidemiološki potpuno upitno obilježavanje vukovarske Kalvarije. Ministar policije Božinović, koji sada s pravom šalje svoje momke po zagrebačkim noćnim klubovima, marševe Torcide uz Dan sjećanja zapravo pozdravlja, a profesorica Markotić – kao da je političarka a ne liječnica – javnosti tumači kako „Vukovar ima posebno značenje“. Da, ima, ali to ne znači da zbog toga epidemiologiju valja baciti pod noge. Ugledni su se doktori tako dali pretvoriti u smokvin list premijerovih političkih potreba, kao da su im vlastiti stručni integritet i zdravlje građana nebitni ili barem drugorazredni.

Pandemija korone u izoštrenom obliku, kao u ogledalu, otkriva i fatalnu sklonost Andreja Plenkovića ignoriranju činjenica te silovanju realnosti. Njegovi su ministri najbolji sve dok ih zbog afera ne smijeni. Njegov HDZ baš nikakve veze nema s korupcijom, a onda mu je povratak zbog nekretninskih malverzacija smijenjenog Kuščevića u redu. Već tri mjeseca cijela Hrvatska gleda kako se situacija s covidom loše razvija, samo premijer i njegovi stožeraši tvrde da je sve pod kontrolom, štoviše, navodno ide nabolje. Neki od ključnih ljudi njegova kriznog tima čak se upuštaju u lagarije pa epidemiolog Capak odjednom govori da lockdown ne daje rezultate, da situacija u zemljama koje su se ovako ili onako odlučile zaključati nije ništa bolja nego u Hrvatskoj. Postižemo bolje rezultate nego države sa strožim mjerama, kaže. Što je notorna, lako provjerljiva neistina. Ali umjesto da se doktoru zbog takvih prijesnih laži zahvali na suradnji, premijer ga podupire. Čak je spreman ponoviti i njegove obmana pune Pinokio-konstrukcije. Činjenice se ne poklapaju s njihovim tvrdnjama? Tim gore po činjenice!

Najveći bi hendikep u borbi protiv korone ipak mogla predstavljati potpuna emocionalna ravnodušnost koju vlast u ovom strašnom času pokazuje. Andrej Plenković njeguje ekstremno suh i hladan, birokratski odnos prema problemu. Rijetko viđena bezobzirnost, možda u svilenim rukavicama. Deseci mrtvih kao da ga ne pogađaju. Možda dobro skriva osjećaje? Možda ne želi pokazati potresenost? Možda, kad ga ne bi odavali ispadi cinizma. Kad ne bi na pitanje osjeća li se odgovornim za toliki broj preminulih, kratko odbrusio da je za smrti najodgovorniji covid. Slično je njegov ministar Beroš proljetos tvrdio da je za osamnaest u splitskom domu preminulih staraca kriva korona, a nikako ne nesposobni HDZ-ov podobnik na mjestu šefa te ustanove.

Hrvatski znanstvenik Igor Štagljar, koji živi u Kanadi, uspoređuje nebrigu hrvatske vlasti u pandemiji s potpuno ignorantskim ponašanjem odlazećeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Zasluge su Plenkovićeve, ne samo u ovom slučaju, odgovornost nije. Kad govori o pobjedi nad koronom, premijer će stalno ponavljati: Ja sam pobijedio… Mi smo pobijedili… Kad se mrtvi broje, onda je krivnja samo na virusu. Ni mrve empatije. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca – tako je svojedobno veliki Vlado Gotovac grmio pod prozorima neke druge, bivše odnarođene vlasti.

Komentiraj