LINIJA ŽIVOTA: Cirkus Hrvatska

Svojim zapjenjenim sukobom, neodgovornim i prema svojim funkcijama i prema nacionalnim interesima, Zoran Milanović i Andrej Plenković pretvaraju Hrvatsku u provincijsku cirkusku šatru u kojoj su glavna atrakcija bradate žene i jeftini klauni. Hrvatsku blamiraju pred cijelim svijetom. Međunarodna zajednica čudom se čudi njihovoj infantilnosti

Andrej Plenković potpuno je u pravu kad tvrdi da Hrvatska ima golem politički problem. Pogriješio je samo u njegovom prepoznavanju. Nije problem u tome što predsjednik države i premijer različito gledaju na mogućnost obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Ni u tome što se ne slažu u tumačenju hrvatskog Ustava. Nije problem čak ni u tome što će se oko toga žestoko sukobiti. Problem je što su obojica izašla iz ustavnih okvira, pretvarajući Hrvatsku u cirkus državu. Sve ostalo samo je izvedenica iz njihova relativiziranja ustavne norme i potonuća u stanje neustavnosti.

Ustav izričito određuje suradnju predsjednika države i Vlade u „oblikovanju i provođenju vanjske politike“. Ustav nalaže suradnju i u pitanjima vojnog i sigurnosnog karaktera. Odluke o Oružanim snagama donosi Vlada uz prethodnu suglasnost predsjednika. U ovom slučaju nikakve suradnje nije bilo. Tvrda je činjenica da je angažman Hrvatske vojske u obučavanju ukrajinskih vojnika Vlada prihvatila mimo znanja šefa države. Nije samo nepristojno, nego je i kršenje ustavnog poretka kad se predsjednik o tome mora informirati iz inozemnih medija. Bijesna se reakcija s Pantovčaka mogla pretpostaviti. Zoran Milanović proključa i na mnogo benignije provokacije. U ovom se slučaju inatljivo uskopistio, najavljujući da odluku o treningu ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj neće potpisati. Umjesto da problem riješe tihom diplomacijom i dogovorom između dva brda vlasti, sukob eskalira. Na svaki način pokušavajući zaobići šefa države, premijer se dosjetio da bez njegove suglasnosti prijedlog svoje odluke o obučavanju ukrajinskih vojnika pošalje u Sabor. Premda HDZ dvotrećinsku većinu za njeno izglasavanje ne može skupiti. Opozicija im u tome odbija asistirati, jedni procjenjujući da Hrvatska svojim angažmanom na strani Ukrajine sama sebi crta metu na čelu, drugi tvrdeći da je pomoć neupitna, ali je provedeni postupak suprotan Ustavu.

Posve nejasnim, međutim, ostaje je li Vlada na regularan način tražila suglasnost predsjednika. Dvojbe se roje i oko toga koje bi se ustavne odredbe u ovom slučaju trebale primjenjivati. Ustav se rasteže, kako kome treba, kao da je od gume. Kao krucijalno se forsira pitanje može li se Ukrajina smatrati zemljom saveznicom ili to ipak – jer nema status članstva u NATO savezu – ne može biti. Razumnu debatu i bistrenje spora onemogućava uzajamno prekomjerno granatiranje između dvije adrese koje bi se u ovoj stvari morale usuglasiti. Predsjednik Milanović optužuje premijera da krši Ustav i terorizira državu. Njegove postupke proglašava pokušajem udbaške sabotaže i light udara. Premijer Plenković uzvraća tvrdeći da se šef države i „njegovi oporbeni jataci“ pokušavaju igrati skrivača, jer se navodno ne usude javno deklarirati jesu li u ratu Rusije protiv Ukrajine na strani žrtve ili agresora. Iz njegova bedema ljubavi, koji je uglavnom spao na dva slova, na potrošenog Bačića i Habijana kao novu uzdanicu voljenog vođe, oponentima otvoreno imputiraju rusofilstvo. Kao da su peta kolona Vladimira Putina u Hrvatskoj.

Svađa preko mrtvih

Pogrešno bi, međutim, bilo tvrditi da je odnos prema Ukrajini casus belli nesmiljenog obračuna koji trenutno bjesni u hrvatskom državnom vrhu. To je povod, ali ne i pravi razlog rata između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Ukrajina je tek kolateralna žrtva u njihovom permanentnom sukobljavanju. Nisu se njih dvojica prvi put počupali oko razine pomoći ratom devastiranoj zemlji. Njihova je međusobna netrpeljivost starija od strašnog rata u Ukrajini. Obojici je, izgleda, svaka prilika dobrodošla da se međusobno pošamaraju. Užasno je da su u tome spremni iskoristiti i stradanje ukrajinskog naroda. Prvi se ljudi hrvatske države faktički svađaju preko ranjenih i mrtvih, preko razvalina i ratnih strahota. Milanović je, kako sam kaže, đon obraz, „dosta sam bezdušan i ciničan tip“, „arogantno sebičan“, tako da ga, savjetuje, ne treba pitati je li mu neugodno. Nije! Ali ni Plenković nije baš nešto posebno empatičan. Njegov angažman na strani postradale Ukrajine treba uzeti sa zrnom soli. Da je zaista htio pomoći, potrudio bi se naći zajednički jezik sa, u ovom slučaju neizostavnim šefom hrvatske države. Umjesto dogovora, on je tražio sukob. Morao je znati da će predsjednik Milanović svoje izostavljanje iz Ustavom predviđenog procesa odlučivanja shvatiti kao objavu rata.

Potpuno raspojasano neprijateljstvo između prvih ljudi vlasti postalo je smetnja funkcioniranju hrvatske države. Obojica, i predsjednik i premijer, pokazuju da im je uzajamno nanošenje štete glavno pogonsko gorivo. Da su im međusobne pakosti mnogo važnije od kvara koji svojim ponašanjem rade Hrvatskoj. Milanović se u skoro tri godine svoga stolovanja na Pantovčaku prezentirao kao jako loš predsjednik. Suprotno svojim izbornim obećanjima, Hrvatsku nije učinio normalnom zemljom, njene je nenormalnosti samo pojačao. Za ustavnu obavezu da brine o usklađenom djelovanju i stabilnosti državne vlasti ne mari. Njegov se težak i konfliktan karakter pokazuje posve neprimjerenim funkciji koju obavlja. Svađalačkim logorejama truje javnost, ne pomaže da se napetosti u društvu kanaliziraju prema produktivnim rješenjima. Nije riječ samo o nedobrom, pogrešnom stilu, kako to njegovi prijatelji u SDP-u vole tumačiti. Stil je čovjek, a Milanovićev je stil nespojiv sa zadaćama predsjednika Republike. Interes je države uvijek spreman podrediti svojoj strasti za ljutim fajtom, uglavnom oko nebitnoga. Kad o užasu u Ukrajini govori kao o proxy-ratu između Amerike i Rusije, hrvatski predsjednik gubi nužnu fokusiranost na žrtve tog sukoba. Kao da mu je oprez prema igrama velikih važniji od potrebe pomoći ugroženima.

Predsjednik Milanović optužuje premijera da krši Ustav i terorizira državu. Njegove postupke proglašava pokušajem udbaške sabotaže i light udara. FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Pokušaj Andreja Plenkovića da iz vlasti izbaci i potpuno izolira nemilog mu šefa države ne govori samo o premijerovim autokratskim, s Ustavom nespojivim ambicijama. Ideja da se o pomoći ukrajinskoj vojsci odlučuje bez predsjednika Milanovića gola je uzurpacija. Premijer bi samovlasno i protustavno prisvojio ovlasti koje mu ne pripadaju. Njegovi će politički tekliči inzistiranje na Ustavom određenom načinu donošenja odluka proglasiti nepotrebnom proceduralnom gnjavažom. Javno se žale kako ih opozicija tlači citiranjem Ustava, kukaju da ih se hoće uvući u „neke procedure“, upozoravanje na ustavnu normu nazivaju izmotavanjem, insinuiraju tvrdeći da im se oponenti „kukavički skrivaju iza navodne neustavnosti“. Za HDZ je Ustav očito neobavezan dokument kojim se ne bi zamarali. Izgleda da po njima cilj opravdava svako sredstvo, pa bi tako i potreba pomaganja Ukrajini poništila i popeglala greške u procesu njenog izglasavanja. Ukrajinskom bi patnjom kamuflirali manipulativan, neustavan i uzurpatorski način donošenja odluke.

Putinove pudlice

Opasna lakoća s kojom je Andrej Plenković spreman derogirati Ustav usporediva je samo lakoća s kojom svoje oponente proglašava Putinovim pudlicama. Baš poput Zorana Milanovića, koji je još nedavno glasno prijetio da će kao vrag grješnu dušu goniti svakog zastupnik koji glasa za prijem Finske i Švedske u NATO, tako danas premijer svoju odluku o pomoći ukrajinskoj vojsci najavljuje kao liniju podjele i prebrojavanja. „Neka se pokaže tko je tko” , „Sad će se vidjeti tko je za koga“, „Žele li predsjednik i oporba biti na strani zapadne civilizacije ili su za Rusiju“ – tako njegova svita ne prestaje verglati. Riječ je zapravo o moralnoj ucjeni, kako bi se pod firmom pomaganja jednoj napadnutoj i napaćenoj zemlji vodili unutarnjopolitički obračuni. Preko Ukrajine bi HDZ diskreditirao svaku kritiku. Proruskim proglašava čak i one koji samo traže da se pomoć brutalno napadnutoj državi ne osigurava na protuustavan način. Da se postupkom donošenja odluke o obuci ukrajinskih vojnika ne remeti ustavni poredak Hrvatske – obezvlašćivanjem šefa države i neustavnim bildanjem premijerove moći do cezarističkih dimenzija.

Svojim zapjenjenim sukobom, neodgovornim i prema njihovim funkcijama i prema nacionalnim interesima, Zoran Milanović i Andrej Plenković pretvaraju Hrvatsku u provincijsku cirkusku šatru u kojoj su glavna atrakcija bradate žene i jeftini klauni. Hrvatsku blamiraju pred cijelim svijetom. Međunarodna se zajednica čudom čudi infantilnosti njihova međusobnog momačkog naguravanja. Vlastitu su zemlju učinili neozbiljnom i nepouzdanom državom. Sluđuju i domaću javnost, enormno već isfrustriranu svim nevoljama koje su se narodu sručile na glavu: od pandemije i potresa do nestabilnosti izazvane ratom u Ukrajini i ekonomskog posrtanja. Svemu tome unatoč, Hrvatsku ipak najviše upropaštava kontinuitet loše vlasti i generalna mizerija političke klase.


Lažni apostoli solidarnosti

Solidarnom i pravednijom podjelom tereta krize koja pogađa sve u društvu – tako je premijer Plenković objasnio uvođenje svog tahijevski dizajniranog poreza na ekstraprofit, prema kojem će sve firme s prihodima većim od 300 milijuna kuna morati platiti dodatni nemali harač državi.

Kako njegova solidarnost funkcionira u praksi odmah je pokazao na vlastitom primjeru. Iskoristio je odluku o povećanju plaća državnim i javnim službama kako bi se i dužnosnici dobro omastili. Učitelji će, primjerice, dobiti od dvjesto do petsto dodatnih kuna, političari na tisuće. Plaće im rastu od 1800 za šefa države i 1600 za premijera do 1500 za ministre i oko 1000 kuna za saborske zastupnike. Mogućnost da svoja primanja sada ne povećavaju Plenković je s gađenjem odbio kao demagogiju. Svoje shvaćanje pravednije podjele tereta krize pokazao je i recentnom nabavom novih luksuznih limuzina. Država je lani, poskrivećki od javnosti, kupila četiri produžena Audija A8, čija je osnovna cijena bez sigurnosnih pojačanja blizu milijun kuna svaki. Za predsjednika Republike, Sabora i Vlade te ministra unutarnjih poslova. Premda njihov vozni park otprije četiri godine raspolaže s dva blindirana, nosačima za strojnice, senzorima za suzavac i sličnim čudima tehnike opremljena Mercedesa S-klase, koji su stajali više od 13 milijuna kuna. Živi dokaz velike solidarnosti državnog vrha s dubokom krizom sve izmučenijim građanima!

Komentiraj