LINIJA ŽIVOTA: Boj se generala rata protiv migranata!

Otpor raspirivanju protumigrantskih raspoloženja u ovom je trenutku, čini se, spao na šačicu entuzijasta. Najprepoznatljiviji, pater Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice, reagiranje Bruxellesa i Zagreba na dramu na tursko-grčkoj granici smatra poražavajućom za Europu

Grčka je sada štit Europske unije i čuvar stabilnosti cijelog kontinenta – tako je prošloga tjedna za vizitiranja migrantske drame na granici Turske i Grčke govorio hrvatski premijer Andrej Plenković, rezolutan u stavu da grčka granica mora ostati nepropusna. Gotovo identičnim riječima situaciju su komentirali i šefovi Europske unije. Nakon helikopterskog opserviranja stanja na terenu ledena Ursula von der Leyen „kao Europljanka“ Grčku također naziva europskim štitom, vrijednim svake solidarnosti i pomoći. O ljudima se ovom prilikom nije govorilo. Samo o utvrđivanju granice. Solidarnost i potporu za rijeke nevoljnika koji bježe od rata i bijede nitko nije spominjao. Briselski trojac, plus Plenković kao premijer zemlje koja trenutno predsjedava EU-om, držao se kao da je Europa u ratu. Prema izbjeglicama i migrantima nula empatije. Potpuno zaboravljajući zahtjeve humanosti, isključivo ih predstavljajući kao prijetnju i ugrozu, od koje se svim sredstvima treba štititi. Militariziranom retorikom svoju su Europu stilizirali kao puškarnicu, s gvaljom žilet-žice umjesto srca.

Nezainteresirani Bruxelles

Nema nikakve dvojbe o tome da turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan na potpuno nedopustiv način koristi migrante za ostvarivanje svojih velikodržavnih ciljeva. Da šaljući ljude preko Grčke prema Njemačkoj ili još dalje na sjever, lažući da su granice otvorene i prohodne, pokušava ucijeniti Europu. Ali ni Europa u ovoj stvari nema baš sasvim čiste ruke. Uprljala ih je aktivnim ili prešutnim sudjelovanjem u provociranju ratova po Siriji i drugim zemljama slične sudbine iz kojih ljudi sada bježe. Turskom predsjedniku također teško da može držati lekcije jer je u njegovim problematičnim aranžmanima i sama sudjelovala. Trgovala je ljudskom patnjom i sudbinama. Za protekle migrantske krize, 2016., dogovoreno je da će Erdoğan izbjeglice s istoka držati u vlastitoj zemlji, što će Europa poduprijeti s oko šest milijardi eura. I zaista, u Turskoj je već godinama smješteno oko četiri milijuna migranata, što čini oko pet posto stanovništva cijele države i posve razumljivo stvara određene napetosti. Osim gotovo polovice obećanog iznosa, drugi benefiti na koje je Ankara računala nisu realizirani. Nažalost, vrijeme u kojem je bila pošteđena većih migrantskih izazova Europa se nije potrudila iskoristiti za stvaranje nekog dugoročnijeg ili trajnog rješenja. Valjda vjerujući kako šuma izbjegličkih kampova, šatora i kontejnera po Turskoj ostaje zauvijek, prilično je nonšalantno gledala na činjenicu da ne uspijeva smisliti i artikulirati nikakvu zajedničku europsku migrantsku politiku.

Na krajnje problematičan način briselske su strukture pristupile i rješavanju aktualne krize koja već danima rezultira mučnim i posve nehumanim scenama na granici između Turske i Grčke, gdje su očajni ljudi s obje strane izloženi nasilju. Europa je odlučila podržati represiju prema najnemoćnijim i najugroženijim. Njeni prvi ljudi, i Andrej Plenković pride, požurili su – čvrsto i odlučno, kako tvrde u hrvatskoj vladi – poduprijeti potpuno zatvaranje grčkih, odnosno europskih granica, što će sami nazvati njihovom obranom. Vodeni topovi, masovno bacanje suzavca, policijsko nasilje i brutalnost, gumeni meci, pucanje, odbijanje prihvata migrantima prepunjenih čamaca. Dok nije izbila drama na granici koja je prijetila prelijevanjem prema srcu Europe, situacija po izbjeglicama nakrcanim egejskim otocima nije Bruxelles previše zanimala. Zbog otpora lokalnog stanovništva program izgradnje novih kampova nedavno je obustavljen. Sada vidimo da se tamo nalazi i skoro pet tisuća djece bez roditelja ili neke rodbinske pratnje, većinom vjerojatno siročadi koja su u ratovima ili na putu prema Europi ostala sama.

Ljubitelji žilet-žice

Njemački je parlament nedavno odbio prijedlog o njihovu prihvaćanju, ali potom su gradonačelnici više desetaka njemačkih gradova u apelu upućenom njemačkoj vladi objavili spremnost da se proglase „sigurnim utočištem“ za više tisuća tih mališana. Ta će se ideja vrlo vjerojatno sada realizirati kao europski program, u kojem bi i Hrvatska mogla sudjelovati. Ali Europa je istodobno poduprla krajnje problematičnu odluku Grčke da na mjesec dana suspendira pravo azila, što je potpuno suprotno svim europskim i međunarodnim pravnim standardima. Ukratko, Atena će dobiti pomoć – u policiji, brodovima, milijunima, materijalnim i ljudskim resursima – kako bi se njena, skoro dvjestotinjak kilometara duga granica na rijeci Marici maksimalno utvrdila. Ako je Europa tako došla na pozicije ratoborno ksenofobnog Viktora Orbána, ljubitelja žilet-žice, to nikako ne znači da je svemoćni i prema migrantima neprijateljski raspoloženi mađarski premijer u pravu. Ako se u strahu od izbjeglica Europa spremna odreći svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti slobode, jednakosti, solidarnosti i poštovanja ljudskih prava, što će ostati? Ispražnjena od vrijednosti na kojima je građena Europa gubi svoj magnetizam.

Europa je odlučila podržati represiju prema najnemoćnijima i najugroženijima. Njeni prvi ljudi, i Andrej Plenković pride, požurili su – čvrsto i odlučno, kako tvrde u hrvatskoj vladi – poduprijeti potpuno zatvaranje grčkih, odnosno europskih granica, što će sami nazvati njihovom obranom

Potkopavanju sustava europskih vrijednosti i Hrvatska se odlučila pridružiti. Premijer Plenković, pun važnosti, potpuno se stopio sa svitom u helikopteru iznad grčko-turske granice, koja s distance i s visine, srca kamenoga pokušava dirigirati masama očajnika, ne priznajući njihovu muku ni bilo kakva prava. Odmah se počelo zveckati i izvođenjem vojske na hrvatske granice, u čemu je i predsjednik Zoran Milanović, suprotno svojoj nekadašnjoj politici i izbornim obećanjima, uzeo participirati. U jednom se trenutku činilo da ni upotreba oružja više nije isključena. Pucali bi na ljude da obrane granicu? Na svaki se način sugerira da bi migrantska kriza, dospije li njen plimni val do Hrvatske, bila prijetnja cijeloj državi. Izbjegli se tretiraju isključivo kao sigurnosno, nikako kao humanitarno pitanje.

Posve začuđujuće za zemlju koja ima još relativno svježe iskustvo masovnih zbjegova. U kojoj su se ljudi morali spašavati od rata onako kako to danas čine bjegunci iz Sirije. Razmisli, sjeti se! Slike brodica koje se danas nakrcane pokušavaju domoći grčkih otoka ili talijanske obale neodoljivo podsjećaju na ratne slike iz Aljmaša, odakle su se Hrvati šlepom morali izvlačiti. Uplakana djevojčica u plavom kaputiću, koje se sjećamo iz prognaničke kolone na izlasku iz Vukovara, simbol stradanja u jednom strašnom ratu kroz koji je Hrvatska morala proći, ta se djevojčica danas zove Madina. Zove se imenom djeteta koje je zbog, kako to premijer Plenković kaže, non porous border poginulo u naletu vlaka na hrvatskoj granici.

Protumigrantsko raspoloženje

Nije riječ o ratnim izbjeglicama, nego o ekonomskim migrantima, tako nečovječnu politiku na europskim, mađarskim, grčkim ili hrvatskim granicama brane zagovornici njihove nepropusnosti. Argument posve neprimjeren zemlji ogromne ekonomske migracije. Ako je potraga za boljim životom dovoljno dobar razlog za Hrvate, onda ni za neke druge ljude ne može biti nevrijedan ili diskvalificirajući. Ali unatoč naporima politike da u naciju utjera strah od migranata i unatoč lavežu mržnje po društvenim mrežama, Hrvatska je ipak zemlja velikog srca. Narod koji je sposoban da u nekoliko dana sakupi brdo milijuna za liječenje nekog svog djeteta ili će u tisućama gotovo spontano izaći u prosvjede protiv nasilja nad ženama i općenito slabima, takav narod sigurno nije izgubio vlastitu dušu. Samo će ga političko sijanje panike od tobožnje migrantske ugroze privremeno možda nadglasati i zagušiti.

Otpor raspirivanju protumigrantskih raspoloženja u ovom je trenutku, čini se, spao na šačicu entuzijasta. Najprepoznatljiviji, pater Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice, reagiranje Bruxellesa i Zagreba na dramu na tursko-grčkoj granici smatra poražavajućim za Europu. Upozoravajući na potpuno dehumaniziranje izbjeglica i kriminaliziranje onih koji im spašavaju živote i općenito solidarnosti s ugroženima, Barun tvrdi da gotovo nema zakonitih načina da ljudi koje bježe od progona i nasilja u svojim zemljama stignu na siguran europski teritorij. „Odgovor na ljudske patnje ne smije biti tjeranje građana Europe da oružjem i nasiljem odgovore na nade osoba koje u Europi vide mogućnost zaštite“. Slično i nadbiskup Luksemburga, kardinal Jean-Claude Hollerich, predsjednik Vijeća biskupskih konferencija EU-a. Suprotno političkom vrhu Europske unije, kardinal odnos prema izbjeglicama smatra testom kršćanskih korijena i karaktera Europe. Ako one koji bježe od okrutnog rata ne promatramo i ne prihvaćamo kao ljude, nego kao problem Europe, onda je problem naše kršćanstvo i naša ljudskost, poručuje Hollerich. Stidi se, kaže, pitanja o obrani Europe od migranata. Ako na njihovu muku reagiramo samo suzavcem i oružjem, izgubili smo naš kršćanski identitet, zaključuje.

Odnosom prema izbjeglicama Europa se, i Hrvatska također, određuje prema svojim vrijednosnim temeljima i ciljevima. Politika koja nije sposobna ni spremna pokazati poštovanje ljudskog dostojanstva svake osobe, bez obzira na to tko je i odakle dolazi, ne može biti humana. Boj se generala rata protiv migranata! Aktualna kriza jasno govori da takvi probleme ne rješavaju. Također se pokazalo da umjesto rješenjima operiraju represijom. Pendreci i utjerivanje u strah umjesto produktivnih i održivih politika. Danas hladnoća i prezir prema patnji ljudi u zbjegovima, sutra prema nesretnicima drugih vrsta usred Zagreba ili Bruxellesa. Europa se brani na granici Grčke, tvrde. Ne, na grčkoj se granici Europa urušava.

Komentiraj