LINIJA ŽIVOTA: Bitka za Zagreb

Velika bitka za Zagreb, majka svih bitaka na skorim lokalnim izborima, otvorena je dramom nabijenom objavom da ljevica na izbore neće u jednom, nego u najmanje dva bloka. Tomislav Tomašević, kao politički najpotentniji pretendent na mjesto budućeg zagrebačkog gradonačelnika, presjekao je da sa svojom platformom Možemo! neće u predizbornu koaliciju s SDP-om i njegovim prirepcima. Pomaže li tom odlukom Milanu Bandiću ili je izabrao najbolji model za njegovo poražavanje i definitivnu eliminaciju s čela Zagreba?

Premda je utakmica još jako daleko od gotove, Bandonačelnik je već prilično završena priča. Najnovija mu istraživanja daju tek oko 15 posto glasova, upola manje nego Tomaševiću, pa se već roje prognoze da možda neće ni ući u drugi izborni krug. Neslavan će rezultat vrlo vjerojatno dodatno pomoći njegovu urušavanju. Kampanju je otvorio s natpisom „neumoran“ na grudima, opet igrajući na već prilično ofucanu kartu svoje sveprisutnosti i navodno udarničkog karaktera. Ali Milan Bandić danas nikako ne djeluje neumorno, nego upravo suprotno – jako potrošeno i preumorno. Prežvakano.

Neumorni Bandić

Njegovu već duže vrijeme vidljivu mahnitost, galopirajuću mentalnu distorziju, sada prati i fizičko urušavanje. Teško i nerazumljivo govori, što vrlo vjerojatno nije rezultat samo stanja njegovih glasnica. Zato bi se insistiranje na njegovoj navodnoj neumornosti moglo pokazati promašenim, možda i kontraproduktivnim. Kreatori kampanje, Bandićevi spin majstori – isti oni koji su prije pet godina Plenkovića, navodno Vjerodostojnog, doveli do izborne pobjede, a lani i Milanoviću, fol Normalnom, pomogli u osvajanju Pantovčaka – kao da se rugaju svom novom klijentu. Možda ih se može smatrati čudotvorcima, umjetnicima nemogućeg, ali mrtve teško da će dići iz groba. A Banderas danas djeluje kao politički zombi. Odluka da se cijela kampanja gradi na tezi o Neumornom, vjerojatno suprotno očekivanju, u fokus dovodi njegovo fizičko i političko propadanje.

Umjesto da se nakon skoro dvadeset godina na čelu Zagreba dostojanstveno povuče, Bandić je odlučio pokušati osvojiti još jedan mandat, što govori o razmjerima njegovih apetita za vlašću. Nažalost, hrvatski Ustav tu ne postavlja ograničenja. Za razliku od funkcije šefa države kojem se dopuštaju samo dva uzastopna mandata. Odluka o ponovnom kandidiranju sigurno je upogonjena i velikim strahom. Teflon -gradonačelnik s pravom se boji da bi silazak s političke scene mogao intenzivirati njegove probleme s pravosuđem. Protiv njega se već godinama vode brojni sudski postupci, a on sam najbolje zna koliko je u tom pogledu ranjiv. Navodno su na njegovu kandidiranju insistirali i oni koji nogom otvaraju vrata kad mu ulaze u ured. Koloplet gradskih oligarha i kriminalaca koji preko njega zapravo vlada Zagrebom.

Bandiću pogoduju i veliki broj izazivača, velika gužva na startu kampanje, što će se vrlo vjerojatno i dogoditi, te mala izlaznost birača, što bi također moglo slijediti. Na prošlim izborima pobijedio je s nešto manje od 150.000 glasova, od skoro 700.000 birača, koliko Zagreb broji. U međuvremenu se njegov rejting osjetno ruinira. Ljetos na parlamentarnim izborima doživio je pravu katastrofu. Njegova je stranka ostala daleko ispod izbornog praga, a sam je dobio tek mizernih i sramotnih 1789 preferencijalnih glasova. Korifeji njegove vlasti još mnogo, mnogo manje. Veliko je pitanje kako će sastaviti liste za naredne izbore. On više nema ljude koji bi tu utakmicu mogli dobiti. U havarirani brod nikom se baš ne žuri ukrcati. Velika je bježanija mnogo izglednija.

SDP kao kulisa

Za Milana Bandića rade velike stranke. Nekad u Zagrebu najjači SDP i danas s njim prilično poravnati HDZ. Ni jedna od njih, već godinama, nema ozbiljnog kandidata za funkciju prvog čovjeka grada. Nikoga tko bi mogao potegnuti. HDZ u tu bitku šalje slabe ili lažne takmace, da bi kasnije s Bandićem dijelio vlast. Zagrebački gradonačelnik funkcionira kao najisplativiji HDZ-ov projekt. On kupi desne, svakako i HDZ-ove glasove, a uzvraća osiguravajući HDZ-u sudjelovanje u podjeli gradskog lena, u čemu sami nikada ne bi uspjeli. Plenković sada tvrdi da na Zagreb ide s pobjedničkom ekipom. Nemoguće je, međutim, vidjeti koga bi mogao poslati na Bandića. Najlogičniji kandidat, novi šef njegove zagrebačke organizacije Herman, debelo zaostaje za rezultatom stranke. Čak ni inače jako uspješni Vanđelić, novopotvrđeni šef Fonda za obnovu Zagreba, s čijim se imenom naveliko špekulira, teško da bi u pola godine tako visoko mogao dobaciti.

SDP je u Zagrebu već godinama tek kulisa od stranke. Rezervni bazen u kojem Milan Bandić drži svoje spavače i iz kojeg mu, prema potrebi, stižu preletači. Cijela je nacija mogla pratiti kako mu pretrčavaju čak i neki navodni SDP-ovi kapitalci, poput bivše potpredsjednice stranke ili Milanovićevih ministara. Partija ni danas nema kandidata koji bi mu mogao istrčati na megdan. Šef zagrebačke organizacije Maras puca od ambicije, ali istraživanja pokazuju da stoji upola lošije od svoje stranke. Ideja da podrže Tomaševića kao zajedničkog kandidata, SDP-u je došla kao spas od vlastite kadrovske pustoši. Sad kad je taj plan propao, kreće potraga za junakom koji bi bio spreman uletjeti u već izgubljenu bitku.

Za razliku od velikih stranaka, Tomislav Tomašević ima vrlo dobru startnu poziciju. Svježa istraživanja govore da su njegove šanse za osvajanje Zagreba najveće. Od dosad poznatih i mogućih kandidata za gradonačelnika, on stoji najbolje, a njegova platforma je prva u gradu, ispred SDP-a i HDZ-a i daleko ispred Bandićeve stranke. Ali do izbora još je skoro pola godine. Svašta se u tom vremenu može dogoditi. Naravno, rezultati već spomenutih recentnih istraživanja jako pomažu. Mogli bi funkcionirati kao dobar vjetar u leđa. Pitanje je, međutim, koliki je bazen u kojem Možemo! može brstiti. Utoliko je odricanje od predizborne koalicije s SDP-om rizičan, ali hrabar potez. Nezajednički, odvojen izlazak na izbore čisto je rješenje, mnogo čišće nego što bi to velika koalicija na ljevici mogla biti.

Podzemne veze

Tomašević je odlučio da neće na izbore s SDP-om jer bi takvim uvezivanjem ugrozio vlastiti, godinama građeni profil. Socijaldemokrati bi se napokon morali suočiti s onim što su od sebe napravili – jadnu, politički i kadrovski praznu stranku. SDP je danas, posebno u Zagrebu, toksična partija. Zbog svojih podzemnih veza s Milanom Bandićem. Zbog vlastitih uhljeba u svojim strukturama. Zbog svoje opozicijske jalovosti. Zajedničkim izbornim nastupom taj bi se SDP-ov negativni imidž prelijevao i na partnera. Rame uz rame s nositeljima stare politike, novostasala bi se zelena ljevica jako teško predstavljala kao nositelj novoga, na čemu je dosad najviše rasla. Svoj bi godinama građeni aktivizam kompromitirala i razvodnila predizbornim zagrljajem s jednom jako inertnom strankom, koja se tuče samo po liniji nekih svojih unutarnjih podjela. Kako bi Tomašević mogao funkcionirati kao frontmen drugačije politike ako mu se Maras, silom svoje funkcije, prikači za potpredsjednika?

Takva bi se kombinacija pretvorila u veliku šansu za SDP-ovo švercanje. Ocvala bi stranka svoje ambicije parazitski ukrcala na platformu potentne, u Zagrebu narasle nove ljevice i tako kamuflirala vlastitu nemoć i devastiranost. SDP bi se prvo morao lustrirati, u Zagrebu od Bandićevih jataka i kolaboranata. Međutim, reagiranje na objavu da će Možemo! sami na izbore, pokazuje da ekipa s Iblera za takvu samorefleksiju i prestrojavanje nema ni snage ni volje. U SDP-u, izgleda, smatraju da će primat na ljevici ponovno vratiti optuživanjem Tomaševića, pa su po društvenim mrežama već zametnuli pravu kampanju njegova olajavanja i blaćenja, u kojoj ga nazivaju izdajnikom i zbog nekih činjenica povezanih s njegovom obitelji jatakom desnice, doslovce notorne Željke Markić. SDP možda ima razloga za razočaranost, ali takvim optužbama najviše govori sam o sebi.

Tomislav Tomašević zna da će – čak i ako uspije – nakon izbora morati surađivati s SDP-om. Zato ne ruši mostove. Ali cilj je da na izbore izvuče što više mladih ljudi i apstinenata, kako bi se osnažio kapacitet snaga promjene. Jer ključnim bi se moglo pokazati tko će ih voditi. Jedno je ako promjene nosi Možemo! i ako pritom, vjerojatno s pozicije najjače stranke, surađuje s drugima, a posve je nešto drugo ako zajedničkim izlaskom na izbore s SDP-om dijeli ili gubi jasnu lidersku ulogu. Dok se Tomašević sa svojom malom, ali čvrstom platformom nije pojavio, opozicije u Zagrebu gotovo da nije ni bilo. Slično se dogodilo i u Saboru. Premda brojčano najjači, SDP već odavno ne uspijeva funkcionirati kao vođa opozicije. Na skorim će se izborima – već smo to gledali – pojaviti apostoli lažnih promjena. Oni koji bi smijenili Milana Bandića, ali tako da sve drugo ostane isto.


Jahači cjepiva

U Dane cijepljenja, „dirljivi trenutak europskog jedinstva“, kako su ih nazvali u Bruxellesu, Hrvatska je ušla s fotografijom svog na kutiju dragocjenih medikamenata uzjahalog glavnog epidemiologa Capaka. Drugdje po svijetu takvih prizora nije bilo. Početak cijepljenja obilježile su slike starijih osoba, zdravstvenih radnika ili predsjednika i premijera s iglom u ramenu. Hrvatski se čelnici i članovi Kriznog stožera nisu dali bockati.

Ali slično kauboju Capaku, Plenković također nastupa kao jahač cjepiva. S vlastitom je svitom nazočio prvom cijepljenju u državi, vjerojatno ne bez računice o političkom profitu. Kao veliki zaslužnik koji će koroni uzvratiti udarac. No u tragičnim posljedicama pandemije ne kani participirati. Hrvatska ima gotovo četiri tisuće preminulih, a da premijer nikada nije pozvao na komemoraciju ili neki drugi način iskazivanja zajedničkog, nacionalnog pijeteta. Kako to rade u nekim drugim europskim državama. Cijepljenja se odvijaju pred kamerama, u prisustvu vlasti. Žrtve covida odlaze tiho, a da država ni svijeću nije zapalila, ni suzu da bi pustila.

Komentiraj