Koji to iznos kuna zaslužuje pokretanje cirkularnog štrajka – retorički se upitao Andrej Plenković, tvrdeći da mu zahtjevi prosvjetara o povećanju plaća djeluju kapriciozno. Ako premijer ne zna, sporni je iznos manji od 200 kuna po osobi. Za toliko se, naime, zahtjevi sindikata učitelja i nastavnika razlikuju od onoga što Vlada nudi. Isto je pitanje, naravno, moguće uputiti i na njegovu adresu. Misli li šef Vlade da takav iznos zaista zaslužuje prekidanje nastave i zatvaranje škola? Ili bi kompromis bio mnogo jeftiniji?

Čini se da premijer Plenković više ne vlada vlastitim postupcima. Skinuo je svoje ruho uglađenog političara i sipa otrov na sve strane. Godinama se Zoran Milanović smatrao šampionom šupljeg elitizma, socijalnog autizma i bahatluka. Još se pamte njegova pljuckanja intelektualnih bardova – Tko je to Vjeran Zuppa? – i vrijeđanja Špičkovine kao metafore svih periferija. Andrej Plenković sada mu otima naslov. Svojim ga mahnitanjem uspijeva nadmašiti. Ovih dana sebi dopušta ispade posve neprimjerene političaru njegova ranga odgovornosti.

Plenković se zapjenio

Svisoka i gotovo uvrijeđeno odgovara na najavu da će prosvjetari u štrajk. Kvalificira ih kao nezahvalnike – otprilike, moja vlada stalno povećava plaće, ja dajem kontinuirano, ali njima nikad dovoljno – i optužuje kao podrivače države, s manjkom osjećaja za realnost i mogućnosti državnog proračuna te viškom „volje za opstrukciju“. Ružno ironizirajući zahtjeve učitelja i nastavnika, ruga se njihovoj ideji da bi im plaće trebale rasti za 6 posto, u jednom trenutku sarkastično tvrdeći da je to premalo, da je to škrt prijedlog, nego će ih promptno povećati za 100 posto, jer „ne znamo kud ćemo od prihodne strane proračuna“. Svoju sklonost neslanim šalama odmah kompletira jedva prikrivenom prijetnjom, izjavljujući da za njihov štrajk, „isfabriciran, apsurdan i nepotreban“, nema nikakve pravne osnove, što bi značilo da je protuzakonit te stoga, valjda, podložan zabrani.

Ali potpuno je zahirio nakon što Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa objavljuje da je povrijedio načela javnog djelovanja jer nije deklarirao svoju kumovsku povezanost s Igorom Pokazom prilikom njegova imenovanja za ambasadora u Londonu. Premijer reagira gotovo histerično. Istog trenutka saziva posve bizarnu presicu na kojoj napada članove Povjerenstva, uličarski vrijeđa jednog saborskog zastupnika, koji je slučaj Pokaz pokrenuo i gadno se sprda s novinarima, pa onda i cjelokupnom javnošću. Novinare je, uporno ponavlja, sazvao kako bi se zabavio. Ali, na njihova pitanja ne odgovara. Kao da su novinari njegove dvorske lude.

O Miri Bulju, zastupniku koji mu je stao na žulj, Plenković može misliti štogod hoće, ali ga kao premijer ne smije blatiti. Po obrazovanju Bulj mu sigurno nije dorastao, ali izrugivanje s njegovim skromnim statusom tekstilnog radnika, nazivanje zastupnika ekscelencijom i tvrdnje da bi se mogao kvalificirati za ambasadora u Londonu elitističko je preseravanje, nedostojno premijera. Ponižavajući Bulja šef Vlade baca sjenu na vlastitu civiliziranost. Ruši svoj imidž navodno pristojnog i uglađenog političara. Andreju Plenkoviću očito popuštaju živci, pa je zbog po njega nepovoljne odluke u istom dahu raspalio i po Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Teško se sjetiti da je neki premijer s tolikom količinom bijesa i prijetnji nasrnuo na neku neovisnu instituciju. Umjesto da jednu benignu odluku o povredi načela javnog djelovanja pragmatično prešuti, Plenković se maksimalno zapjenio, tvrdeći da je potpuno besmislena i suprotna zakonu. Nazivajući je „diskvalificirajućim autogolom“ za Povjerenstvo, koje se, po njemu, dalo instrumentalizirati od njegovih političkih protivnika, premijer – nekoliko puta u prijetećem tonu ponavljajući „dosta je toga“, „tako više ne ide“ – najavljuje da će se takvim postupcima koji mu nanose štetu suprotstaviti „svim mogućim sredstvima, pa i modifikacijom zakona“. Spreman je mijenjati zakon kako bi osigurao vlastitu nedodirljivost?

Stranka iz koje se bježi

Mora se priznati da Andreju Plenkoviću nije lako. Situacija mu se svakim danom sve više usložnjava. Zapljusnut je ogromnim valom socijalnog nezadovoljstva i zahtjeva za povećanjem plaća. Medicinari, prosvjetari, policajci, svi marširaju pred Vladu tražeći više. S ulaskom u četvrtu, posljednju godinu mandata, što pada baš ovih dana, raste nervoza i množe se kalkulantski potezi i u koalicijskim redovima. Odnosi su toliko uzavreli da ni raspisivanje prijevremenih izbora više nije nemoguće. Ni u vlastitoj stranci premijer više ne nalazi siguran oslonac. Turbulencije u HDZ-u zapravo su mu najopasnije. Kandidatura aktualne predsjednice nije baš sretno startala. A izgubi li Kolinda Grabar-Kitarović bitku za Pantovčak, ni Plenkoviću se ne piše dobro. Jurnut će oni koji njegovu poziciju u HDZ-u dovode u pitanje. U tom je pogledu najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da bi se mogao kandidirati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice prilično neugodna. Pogotovo s obzirom na Penavinu argumentaciju da svoje pogonsko gorivo nalazi u HDZ-ovoj šutnji o ratnim zločinima, što je neizravna optužba Plenkovićeve vlasti. Tako jedva pokrpani razdor u HDZ-u opet eksplodira punom snagom. Dojam da raskol počinje prerastati u pravo raspadanje HDZ-a pojačava objava poznate književnice Ivane Šojat, bivše stranačke kandidatkinje za gradonačelnicu Osijeka, da napušta HDZ i prelazi pod SDP-ove skute. Sitan, ali indikativan detalj govori da HDZ postaje stranka iz koje se bježi.

O Miri Bulju, zastupniku koji mu je stao na žulj, Plenković može misliti što god hoće, ali ga kao premijer ne smije blatiti. Po obrazovanju Bulj mu sigurno nije dorastao, ali izrugivanje s njegovim skromnim statusom tekstilnog radnika, nazivanje zastupnika ekscelencijom i tvrdnje da bi se mogao kvalificirati za ambasadora u Londonu, elitističko je preseravanje

Andrej Plenković opasno puca po šavovima jer više ne uspijeva upravljati procesima. Svaki čas iskrsne neko iznenađenje koje ga izbaci iz kolosijeka. Ali, nerijetko i sam proizvodi ili pogoršava probleme. Na primjer, cijeli mandat ratuje s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa jer njegovi članovi ne rade onako kako on zamišlja da bi trebali i kako bi njemu bilo komotno. Umjesto da dostavi zatraženu dokumentaciju, tvrdoglavim odbijanjem suradnje posve nepotrebno dramatizira međusobne nesporazume i sukobe. Prigovara im da „ne žive u ovom svijetu“, a sam je posvađan s realnošću. Da nije odvojen od realnog života na vrijeme bi mogao shvatiti kako njegovu mirovinsku reformu javnost ne prihvaća. Ne bi mu se dogodilo da otpor sam zalijeva, da svojom kampanjom revoltira ljude i provocira pravu referendumsku bunu, s više od 700 tisuća potpisa građana, da bi se tek kad je lupio glavom o zid, prizvao pameti i objavio kako će poslušati „glas naroda“.

Jeftini radnici skupe države

Slično mu se sada ponavlja sa štrajkom u prosvjeti. Nepromišljeno, na vlastitu štetu, zaoštrava tamo gdje će na koncu morati popustiti. Valjda nije očekivao da će obustava rada imati tako masovan odaziv, s tendencijom da se uskoro proširi i na fakultete. Možda nije računao da će uz učitelje i nastavnike maksimalno solidarno stati roditelji i učenici. Da će štrajk u prosvjeti široka javnost doživjeti i podržati kao dobrodošli izraz borbe za dostojanstvo jedne važne, a podcijenjene profesije. Baš kao što je svoju mirovinsku kvazireformu branio tvrdeći da bi svako drugo rješenje slomilo mirovinski sustav i zadužilo buduće generacije, tako se premijer sada opire sindikalnim zahtjevima, uvjeravajući javnost da vodi odgovornu fiskalnu politiku i plaće povećava u skladu s mogućnostima.

Ispravljamo greške onih koji su smanjivali plaće i povećavali dug države, tvrde iz Vlade, neraspoloženje građana pokušavajući okrenuti prema kabinetu bivšeg premijera Milanovića. Ali, Milanovićeva je vlada imala nesreću da upravlja zemljom u vremenima krize i dramatičnog pada BDP-a. Povrh toga, Hrvatsku su naslijedili razjedenu HDZ-ovim, Sanaderovim sustavom korupcije. Naravno da nisu mogli podizati plaće, da su morali stezati remen i kresati prava. Drugo je pitanje je li njihov način hrvanja s recesijom bio ispravan ili je produbio i produžio negativne ekonomske trendove. U svakom slučaju, Milanović nije proveo ni jednu ozbiljnu reformu i radnicima se, baš kao i aktualni premijer, jako zamjerio svojim arogantnim, na razgovor nespremnim i na socijalne nevolje neosjetljivim ponašanjem. Plenković ima mnogo više sreće, jer zemljom vlada u godinama gospodarskog oporavka. Došao je na vlast kad su svi ekonomski pokazatelji već uhvatili zalet naviše.

Zato njegove obranaške tvrdnje da bi pristanak na sindikalne zahtjeve ugrozio proračun, djeluju potpuno neiskreno i neuvjerljivo. Državna se kasa u njegovom mandatu sasvim pristojno puni. Štoviše, državni budžet raste mnogo brže, dva do tri puta brže, od rasta BDP-a. Plaće ga ni približno ne uspijevaju pratiti. Uostalom, sam je premijer još lani, vabeći strane investitore, isticao da su nadnice u Hrvatskoj ni do gležnja onima na Zapadu. Radnici su jeftini, ali je država skupa. Bila bi skromnija, više prilagođena vlastitim mogućnostima, da je Vlada provela reformu javne uprave i možda započela reformu teritorijalnog ustroja države, što bi osiguralo uštede i vjerojatno stvorilo prostor za osjetnije povećavanje plaća. Na koncu, države koje se suočavaju s bijegom stanovništva, kakav pustoši i Hrvatsku, egzodus uglavnom pokušavaju zaustaviti znatnijim rastom osobnih dohodaka i standarda, dok premijer Plenković u tom pogledu prilično cicijaši.

Nije riječ o mogućnostima državnog proračuna, nego o prioritetima. Kad je diplomaciji povećao plaće za dvadesetak posto, premijer nije dizao paniku upozoravajući na održivost proračuna. Ni kad je pumpao vojni proračun. Ni kad je krenuo u nabavku borbene eskadrile. Nije govorio da nema novca, nego se dapače razmetao, tvrdeći da pare nisu u pitanju, kad je bildao veteranska prava, pa je od lani status branitelja steklo novih skoro tri tisuće osoba, gotovo odreda budući korisnici privilegiranih mirovina. Niti je o financijskim kapacitetima Hrvatske brinuo kad je na sisu hrvatske države prikačio i nekadašnje pripadnike HVO-a. Nije stvar u visini proračuna, nego u načinu na koji se on angažira. Svojim odnosom prema štrajku prosvjetara Andrej Plenković pokazuje da su mu radnici deveta rupa na svirali. Predugo su bili strpljivi i šutljivi. Previše su fini i obazrivi u svojim zahtjevima. Da mu razapnu šator pod prozorima i na ulice iznesu plinske boce, možda bi ih više uvažavao. Šatorašima je svojedobno hodočastio na noge, pod čador u Savskoj. Kao premijer njihovim apetitima redom udovoljava. Prema učiteljima i nastavnicima pokazuje ledeni gard. Na njihove pozive da sjednu na razgovor ne odgovara. Emitira prezir, što će na koncu vrlo vjerojatno i sam morati pokusati.