LINIJA ŽIVOTA: A što kad država proizvodi anarhiju

Plenković je popio neuspjeh zbog svoje katastrofalne kadrovske politike. Odlučio je igrati s lošim kartama. Listu za Bruxelles nakrcao je vlastitom, široj javnosti potpuno nepoznatom sljedbom. Za HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju sada i šefovi njezina stožera priznaju da se do drugog kruga čudom provukla

Politička klasa ne da se impresionirati ljudskim tragedijama. Čak ni kad su masovnijeg karaktera. Trostruko ubojstvo u Splitu i šestero izgorjelih staraca u ilegalnom domu u Zagorju nisu zaustavili, a gotovo ni dotakli izborne kampanje u dvjema najvećim strankama. Izjave političara možda su sućutne, ali je ponašanje krajnje cinično.

HDZ brzopotezno pere ruke i kao da ga se stradanje ljudi uopće ne tiče, punim jedrima ulazi u unutarstranačke izbore. Borba za stranački tron, uz predsjedanje Europskom unijom, potpuno ga okupira. Sve ostalo, čak i ako je riječ o dramatičnim problemima države, mora čekati. Andrej Plenković, baš kao i njegovi protukandidati, jezdi po stranačkim skupovima, na kojima se kao presudno nameće pitanje ideološkog pozicioniranja HDZ-a: novi zaokret nadesno ili zadržavanje na prostoru desnog centra, gdje ih je Franjo Tuđman utemeljio i gdje se smještaju glavne stranke europskih pučana. Aktualni predsjednik tvrdi da je smjer odličan, ali je činjenica da HDZ-ove lađe tonu. Potapa ih način na koji upravljaju Hrvatskom. Svejedno, premijer se ne prestaje hvaliti. Ostvario je, kaže, sve ciljeve postavljene prije četiri godine kad je preuzeo vođenje partije. Vratio je HDZ na poziciju najsnažnije stranke u državi. Realizirao je, kiti dalje, i ciljeve zacrtane preuzimanjem odgovornosti za državu.

SDP nije u padu, ali vegetira

Ali svoje glavno obećanje da će promijeniti HDZ, kako bi mogao mijenjati Hrvatsku, više ne spominje. Nije na europskim izborima podbacio, a predsjedničke izgubio zato što je HDZ odveo ulijevo, kako njegovi izazivači s desnice sada tvrde. Popio je neuspjeh prvenstveno zbog svoje katastrofalne kadrovske politike. Odlučio je igrati s jako lošim kartama. Listu za Bruxelles nakrcao je vlastitom, široj javnosti potpuno nepoznatom sljedbom. Za HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju sada i šefovi njezina izbornog stožera priznaju da se do drugog kruga čudom provukla. Elem, u HDZ-u će se iduća dva mjeseca žestoko tući oko vlasti u stranci, ali se ključno pitanje, pitanje kvalitete HDZ-ova vladanja Hrvatskom, po svoj prilici neće otvarati.

SDP se, s druge strane, utapa u euforiji zbog navodnog vlastitog oporavka. Uzjahali su na pobjedu Zorana Milanovića, na valu tog uspjeha trenutno za prsa pretekli HDZ i već se proglašavaju sigurnim dobitnicima narednih parlamentarnih izbora. Milanovićevo osvajanje Pantovčaka može poslužiti kao vjetar u leđa, ali ipak nije prenosivo. Činjenica je da SDP dolazi na vlast kad se HDZ sam uruši. Tako je bivalo dosad, u dva navrata. HDZ je trenutno na putu prema dolje. Ali ni SDP ne djeluje baš pobjednički. Ni sluga onoj energiji koju je imao 2000. na čelu s Ivicom Račanom ili 2011. godine sa Zoranom Milanovićem. Kad se Davor Bernardić, kao aktualni predsjednik SDP-a, ovih dana na sva usta predstavlja kao „jedini kandidat za premijera“, to zvuči kao loš vic ili antireklama. Vjerojatno sam sebe pokušava uvjeriti kako je takvo nešto moguće. Moguće je, ali samo zato što u Hrvatskoj uvijek valja računati s promjenama nagore.

SDP više nije u padu, ali to je ista ona stranka koja već godinama vegetira, koja nije sposobna proizvesti nikakve politike osim praznog verbalnog verglanja antihadezeovske retorike. Promijenilo se samo jedno – nema više javnih svađa i sukoba. Također, to je isti onaj Bernardić koji već dvadeset godina u politici, od toga dvanaest godina u Saboru, prolazi bez bilo kakve izjave ili poteza koji bi se mogao i morao pamtiti. Možda darovit fizičar, ali političar bez strasti i sadržaja. Koji ne ostavlja traga. Kad se, međutim, ove godine raspišu parlamentarni izbori, ni on se više neće moći šlepati na tuđim pobjedama, kao što se to dogodilo na europskim i predsjedničkim izborima. Dosad su mu utakmice dobivali drugi, sada će i sam morati biti vrlo vidljiv. Što za stranku može biti pogubno. Njegovo inzistiranje na tome da mu kao šefu SDP-a pripada premijerska nominacija, moglo bi se vratiti poput bumeranga. Široka ga javnost ne prihvaća, njegova je osobna popularnost mizerna. Trenutno oporavljen SDP-ov rejting više je Milanovićev poklon nego Bernardićeva zasluga. Najporaznije, društvo na Ibleru samo je sebe uspjelo uvjeriti da krize u SDP-u više nema, da ništa ne moraju mijenjati, da sasvim sigurno osvajaju vlast, kao da raspodjela ministarskih funkcija ostaje jedini spomena vrijedan posao.

Hrvatska na čekanju

Dok su, dakle, dvije ključne stranke posvećene svojim grupnim, partijskim interesima, Hrvatska je stavljena na čekanje. Ništa se ne radi i ne rješava. Čak ni kad je riječ o urgentnim problemima. Kad je šestoro staraca izgorjelo u prebukiranom i neadekvatnom, divljem domu, premijer se sa svitom prošetao do zgarišta. I čiča miča – gotova priča. Kad je nesretni mladić iz Splita pobio trojicu pripadnika narko-podzemlja, premijer je nekoliko puta izjavio da anarhiju u državi neće dopustiti. Nitko ne može uzimati pravdu u svoje ruke, ponavlja Andrej Plenković. Ali što to zapravo znači? Što znači da vlast neće dopustiti anarhiju ni uzimanje pravde u ruke samozvanaca? Anarhiju je moguće spriječiti i zaustaviti samo uvođenjem reda u državi. Ali što kad država proizvodi anarhiju, nefunkcioniranjem svojih institucija, konfuzijom i neredom tamo gdje bi morala carevati sigurnost pravnog poretka?

Ministar pravosuđa Bošnjaković u televizijskoj debati o trostrukom splitskom ubojstvu, na kritiku javnosti o disfunkcionalnosti i korumpiranosti u sudstvu, kao da je pao s Marsa, odgovara kako nije sve tako crno jer, eto, sada je moguće osnivanje poduzeća internetskom vezom iz vlastitog doma

Pretvaranje mladića krvavih ruku u nacionalnog heroja, osvetnika ili djelitelja pravde, otkriva zastrašujuće dimenzije društvene patologije. Ali taj se problem ne rješava zabranama ni nećemo-dopustiti stavom. Kao prvo, reagiranje vlasti u dvama recentnim tragičnim slučajevima pokazuje da je hrvatska država u tom pogledu vrlo kratka, insuficijentna. Nakon ljudskih krijesova u Zagorju i nakon što se pokazalo da domove za starije gotovo nitko ne kontrolira pa su postali mreža lešinarenja, nadležna ministrica hladno izjavljuje da ostavke nisu rješenje. Ostavke nisu rješenje, ali su nekakav znak odgovornosti. Pogotovo jer je upravo ona odbila zahtjeve za pojačavanjem nadzora u vlastitom resoru.

Ili nakon što je u Splitu rastrojeni mladac s kalašnjikovom u rukama pobio pripadnike kriminalnog miljea koji su maltretirali njegova brata ovisnika, ministar policije, uz poruku da nije dobro davati potporu ubojici, hvali se da je policija u tom slučaju djelovala promptno, profesionalno i u tri je sata otkrila i privela počinitelja. Zapravo se kiti tuđim perjem. Jer predaja je bila dogovorena posredovanjem jednog socijalnog radnika. Dnevne novine navode da splitska policija u pet godina nije prijavila ni jednu organiziranu grupu trgovaca drogom, da je DORH još prije dvije godine upozorio na MUP-ove podbačaje u otkrivanju narkodilera. A ministar pravosuđa u televizijskoj debati o trostrukom splitskom ubojstvu, na kritiku javnosti o disfunkcionalnosti i korumpiranosti u sudstvu, kao da je pao s Marsa, odgovara kako nije sve tako crno jer, eto, sada je moguće osnivanje poduzeća internetskom vezom iz udobnosti vlastitog doma. I onda se čude kad nekome pukne film i uzme stvari u vlastite ruke!

Igranje sa strpljenjem građana

Drugo, borbu protiv anarhije, a za stvaranje reda u državi, nemoguće je voditi politikom socijalnog predatorstva. Nažalost, poredak stvoren u Hrvatskoj prilično često djeluje kao veliki nered i nepravda. Premijer se ovih dana na HDZ-ovim skupovima hvali jačanjem položaja branitelja, vojske i policije. Ostali mu nisu u fokusu. Skrblju za starce ili brigom za zadržavanje mladih u Hrvatskoj, ne može se podičiti. Više bi se imao razloga posramiti. Kad bi imao skrupula. Doduše, u HDZ-ovu izbornom programu otprije četiri godine stoji i obaveza izgradnje staračkih domova, ali to je ostavljeno mrtvim slovom na papiru. Nema za seniore, mirovine su u Hrvatskoj među najnižima u Europi, ali ima za borbenu eskadrilu. Kad vam spomenu nabavu aviona, sjetite se šestero staraca koji su izgorjeli u domu u Andraševcu, piše Goranko Fižulić, dokazujući tom tragedijom tezu da „ne postojimo kao organizirano, solidarno i empatično društvo“.

O tome govori i činjenica da se nekako istodobno dok su starci u neprikladnom domu planuli poput cjepanica, saborska vrhuška počastila skupocjenim limuzinama. Potpredsjednici parlamenta, HDZ-ov Reiner, kao i SDP-ov Hajdaš-Dončić ili manjinski Furio Radin, dobili su potpuno nove Audije A6, svaki vrijedan skoro 350.000 kuna. Dok premijer Nizozemske, saznajemo ovih dana, na posao dolazi biciklom, što je za naše političare fuj populizam. Red stvari kakav je politika uspostavila u Hrvatskoj veliki dio javnosti smatra potpuno neprihvatljivim. Onima koji se osjećaju isključenima i zakinutima nitko ne može oduzeti legitimno pravo na pobunu. Ne, naravno, oružjem, ali svakako demokratskim sredstvima. Ali kad gnjev uskipi, kad stvari odu predaleko, kad se otmu kontroli, prekasno je galamiti protiv anarhije. Vlast se ovdje opasno igra sa strpljenjem građana.

Treće, nemoguće se boriti za pravnu državu, a protiv anarhije kad vladajući nekim svojim potezima institucionaliziraju nered i pretvaraju ga u državni sustav. Sasvim svježi primjer, ministar zdravstva bez ikakve zadrške svjedoči kako je jedan važan projekt Dječje bolnice na Srebrnjaku pokušao srušiti pred europskim fondovima, otvoreno tako stajući na stranu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je nedavno iz vrlo sumnjivih motiva s čela bolnice smijenio dosadašnjeg ravnatelja Boru Nogala. Čak i s Bandiću dosad vrlo bliskog Kaptola, glavni urednik Glasa koncila u svom uvodniku osporava Nogalovo nogiranje, konstatirajući da su se navedene optužbe pokazale neistinitima. „Ne može opstati država u kojoj je lažna optužba dovoljna za skidanje nečije glave“, piše katolički tjednik, zaključno navodeći da svaki postupak u kojem se gaze istina i pravda predstavlja „očito nasilje koje dovodi u pitanje pravni poredak, a kad u takvu postupanju sudjeluju tijela javne vlasti, dovodi se u pitanje cjelokupni državni ustavnopravni poredak, odnosno Republika Hrvatska“.

Plenkovićev ministar zdravstva javno tvrdi da ga translacijski centar na Srebrnjaku, za koji je doktor Nogalo osigurao skoro 450 milijuna kuna, zapravo ne zanima. Centar ga ne zanima, ali bi se europskih sredstava rado domogao. Bez ikakve nelagode čak govori o tome da je odobrene pare pokušao skrenuti u svoje projekte. Tražio je da se „samo premjeste na drugu lokaciju“, u još nepostojeću bolnicu u Blatu. Otvoreno priznaje da je htio zaustaviti projekt financiran iz fondova Europske unije, koji je svojim prisustvom potpisivanju ugovora podupro i premijer Plenković osobno. Šef Vlade drumom, a ministar šumom? Ministar se, dakle, nije ni pokušao u Bruxellesu izboriti za neke svoje ideje, nego je samo upro da sredstva namijenjena bolnici na Srebrnjaku faktički otme i preusmjeri u korist vlastitih projekata. U to je ime bio spreman da pod ruku s Bandićem ugrozi realizaciju već ugovorenog centra i objektivno našteti interesima države. Kao da je Hrvatska razbojnička jazbina, a vlada hajdučka družba. Nećemo dopustiti anarhiju u državi, gromoglasno bubnja premijer. Anarhično ponašanje u svom vlastitom kabinetu, međutim, ne sankcionira. Tko sije vjetar, bere oluju. Tko proizvodi nered, požnjet će kaos.

Komentiraj