LINIJA ŽIVOTA: A što ako je Andrej Plenković crni labud

Da je Milanović postao šef HDZ-a, a Plenković se našao na čelu SDP-a, razliku valjda nitko ne bi primijetio. Jedan i drugi skloni bahatluku i pametovanju. Plenković je, baš kao i Milanović svojedobno, uvjeren u vlastitu intelektualnu superiornost.Vlastite neuspjehe nikada neće priznati. Obojica izborne poraze proglašavaju pobjedama

Potraga za crnim labudom, navodnim uzrokom HDZ-ova teškog izbornog posrtanja, sve više funkcionira kao dijagnoza. Poricanje realnosti kao izraz pogubljenosti i mehanizam obrane. Otkako je šef HDZ-ove analitike Robert Kopal objavio da razloge neosvajanja očekivanog broja glasova na europskim izborima treba tražiti u rijetkoj crnoj ptici, metafori bizarnosti, odnosno u nekakvoj posve neočekivanoj unutarnjoj, iz krila HDZ-a pokrenutoj opstrukciji i sabotaži, samo je Andrej Plenković javno podupro njegovu priču. Možda logično jer upravo su njih dvojica, šef stranke i Kopal kao voditelj HDZ-ove kampanje, najodgovorniji za izborni neuspjeh. Očekivanja da će lansiranje teze o crnom labudu poslužiti kao uvod u definitivan obračun s već prilično izbušenim, ali i dalje žilavim Milijanom Brkićem, još su na čekanju. Umjesto akcije, šef je HDZ-a sada osuđen da čuva vlastitu glavu. Umjesto planiranog velikog pospremanja stranke, s eliminacijom džepova otpora, sam se našao na skliskom terenu. Umjesto da funkcionira kao lovac, sve više postaje lovina. Umjesto da zavrne vratom Kopalovoj ptičurini, osobno se razotkriva kao srce problema. Nitko to u HDZ-u još otvoreno neće reći, ali sve je jasnije da se famozni crni labud, zbog kojeg je HDZ doživio nikad lošiji izborni rezultat, zapravo zove Andrej Plenković. On je, uvjeren da može sve što hoće i da su HDZ-ovi birači stado, složio loše izborne liste, s javnosti nepoznatim i nikom važnim imenima. On je bahatom vlašću razočarao i antagonizirao javnost te demotivirao i razbio vlastiti elektorat. On je otvorio HDZ-ove bokove mrtav-hladan na sve ružne ministarske afere. Sada kusa ono što je sam skuhao.

KRIMOSI MARŠIRAJU HRVATSKOM

Kao krucijalno se sada nameće pitanje što može uraditi. Kako će sanirati počinjenu štetu ili situacija za njega postaje nepopravljiva? Nema sumnje da je Andrej Plenković teško ranjen. Iz izbora, posve suprotno očekivanju, izlazi slabiji nego što je u njih ušao. Umjesto da sam diktira događaje, sada ih pokušava sustići. Ali, lešinari već osjećaju krv, pa počinju kružiti. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik koji Remetinec poznaje iznutra, javno ucjenjuje, napadom na ministricu Divjak unoseći razdor u vladajuću koaliciju. „Očekujem od premijera državnički potez“, poručuje, implicirajući da šefu Vlade može držati lekcije o državničkom ponašanju. Da je Hrvatska pretvorena u zemlju kojom krimosi marširaju sugerira i brzo odazivanje predsjednice i premijera na pozive upomoć s Maksimira. Prijeti nam mafija, zakukali su iz Dinama, kluba koji je, rugajući se hrvatskim zakonima i pravnoj državi, za jednog od svojih direktora upravo vratio čovjeka osuđenog, nepravomoćno, za izvlačenje milijuna iz njihove blagajne.

Javno sprdanje s HDZ-ovim crnim labudom mediji prate listajući moguće scenarije Plenkovićeva oporavka. Kladionica je otvorena. Svoje će natezanje s već jako načetim Milijanom Brkićem konačno oštrim rezom privesti kraju? To je danas teže napraviti nego prije europskih izbora. Odnos snaga se promijenio. Plenković je oslabljen, a broj onih koji su mu spremni oponirati raste. Čak i kad bi htio, čak i kad bi pokušao, veliko je pitanje može li ih maknuti ili trajno pacificirati. U HDZ-u dosad nezabilježeno: premda se datum stranačkih izbora još ne zna, kandidati za njegova nasljednika, novog šefa partije, već se roje.

Možda Andrej Plenković odluči zaokrenuti HDZ udesno, da opet pokuša usisati desničarske glasove? Taj se recept njegova prethodnika, nesretnog Tomislava Karamarka, pokazao neuspješnim. Presložit će Vladu i pustiti niz vodu neradom ili aferama kompromitirane ministre? Rekonstrukcija kabineta može sugerirati neki novi početak, ali premijer bi morao otkačiti barem polovicu svoje družbe, što nije realno. Sklopit će pakt s Davorom Ivom Stierom koji je u HDZ-u prvi zakukurijekao rezultate EU izbora javno nazivajući neuspjehom? Teško da bi Stier, nakon svega, pristao na aranžman koji ga u očima stranke i javnosti predstavlja kao Plenkovićeva čovjeka. Iako poznat po političkoj naivnosti, to bi ipak bilo previše.

KOLINDA JE SASVIM POBJEDIVA

A možda se Andrej Plenković sabere i napokon napravi barem nešto od onoga što se na početku mandata od njega očekivalo? Onako kako je to Zoran Milanović svojedobno, kao premijer, pokušao, dijelom i uspio izvesti. Tri godine glavna su mu zanimacija bili ručkovi u Taču, a onda se – suočen s rapidnim urušavanjem popularnosti – trgnuo i u godinu dana nekim socijalno obojenim potezima oporavio rejting i skoro dobacio do izborne pobjede. Da se u završnici kampanje nije ritnuo i blebetanjem s opskurnom družbom iz šatora, stožera pučističkih aspiracija, sve upropastio, možda bi i danas vladao Hrvatskom. (Premda nije od osobite važnosti za temu kojom se ovdje bavimo, ali teško je ne primijetiti da se između HDZ-ova aktualnog i SDP-ova nekadašnjeg šefa pokazuje sve veći niz ozbiljnih sličnosti. Potekli iz istog kadrovskog bazena, iz Granićeva i Sanaderova ministarstva vanjskih poslova, jedan fajter, drugi laganini, ali obadvojica bez ozbiljnih političkih uvjerenja. Stranke smatraju nosačima osobnih karijernih ambicija. Da su zamijenili uloge, da je Milanović postao šef HDZ-a, a Plenković se našao na čelu SDP-a, razliku valjda nitko ne bi primijetio. Jedan i drugi skloni bahatluku i pametovanju. Plenković je, baš kao i Milanović svojedobno, uvjeren u vlastitu intelektualnu superiornost. Sami kroje izborne liste i svoje prijatelje instaliraju na državne funkcije. Vlastite neuspjehe nikada neće priznati. Obojica izborne poraze proglašavaju pobjedama. I slično se slamaju pod teretom vlastitog ega.)

Plenković je teško ranjen. Iz izbora, posve suprotno očekivanju, izlazi slabiji nego što je u njih ušao. Umjesto da sam diktira događaje, sada ih pokušava sustići. Ali, lešinari već osjećaju krv, pa počinju kružiti. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik koji Remetinec poznaje iznutra, javno ucjenjuje napadom na ministricu Divjak unoseći razdor u vladajuću koaliciju

Dakle, bazen poteza kojima bi Andrej Plenković recentni izborni pad mogao pretvoriti u jednokratno spoticanje, bez trajnijih posljedica, prilično je oskudan. Dok su problemi koji mu se otvaraju mnogo ozbiljnije prirode. Prvo, ozbiljan je problem već posve vidljiva činjenica da HDZ-ov zaron nije tek trenutna, ni privremena, ni slučajna, ni lako uklonjiva pojava. Prva postizborna istraživanja kazuju da popularnost stranke nastavlja kopnjeti. Ali još mnogo više zabrinjava podatak da HDZ u kampanji – kad stranke obično popravljaju vlastite rezultate – ništa nije uspio dobiti. Još gore: biračku je potporu nastavio gubiti. Uzalud je bilo obigravanje Hrvatske, stavljanje ministara i cijele države u funkciju stranačkih potreba, uzalud brdo na promidžbu potrošenih milijuna, spotovi i HDZ-ova zborovanja. Uzalud Merkel i Plenkovićevi govori, koji su retorikom i gestom pokušavali oponašati Franju Tuđmana.

Lako je moguće da predsjednički izbori potkraj godine neće ni HDZ-u ni Andreju Plenkoviću donijeti mogućnost saniranja reputacijske štete. Kolinda Grabar-Kitarović postala je, naime, sasvim pobjediva. Ali, šefa HDZ-a dodatno čini nervoznim njeno izmotavanje s objavljivanjem kandidature. Naravno da HDZ-ov neuspjeh na europskim izborima i za aktualnu predsjednicu predstavlja jako lošu vijest. Uporno odgađanje jasne najave da ide u trku za drugi mandat vjerojatno je povezano s traženjem nekog za nju alternativnog rješenja. Procijeni li neku drugu kombinaciju isplativijom, gospođa Kitarović, koja – kako je općepoznato – ne poznaje osjećaj lojalnosti, mogla bi okrenuti leđa HDZ-u. Što bi cijelu stranku, a posebno partijsku vrhušku, dovelo u vrlo neugodnu, luzersku situaciju.

REFERENDUMSKA OLUJA

Drugo, Andrej Plenković mora riješiti ogroman problem oko 700 tisuća glasova koje je digao protiv svoje mirovinske reforme. Premijer sada zove sindikate da se dogovore. Premda ih je dosad uporno ignorirao. Njegovo je pomanjkanje socijalne inteligencije zapanjujuće. Čak je i drčni Zoran Milanović znao da u sličnoj situaciji, kad su sindikati prijetili referendumom protiv monetizacije autocesta, mora odustati. Aktualni premijer, sa svojim iritantnim ministrom Pavićem, nije se dao pokolebati. Svojim pomanjkanjem takta, pokušajem da agresivnim spotovima nadjačaju revolt javnosti, ložili su prosvjedni cunami, pa danas žanju referendumsku oluju.

Ideja da će sindikate žedne prevesti preko vode prilično je nerealna i zapravo nojevska. Čelnici sindikata, kako sada s pravom upozoravaju, nisu vlasnici sakupljenih potpisa i ne mogu s njima trgovati. Ufanje da će Ustavni sud referendumsko pitanje proglasiti neustavnim i tako premijera rekuperati nevolje, na dugom je štapu. Ali, čak kad bi se to i dogodilo, posljedice su nepredvidljive. S bijesom javnosti nije se igrati. Napetosti mogu eskalirati i postati neupravljive. Onemogućavanje referenduma moglo bi pokrenuti izlazak na ulice i zavrtjeti spiralu kaotičnih, protuvladinih prosvjeda.

Treće, premda se čini kako mu ekonomski rezultati idu na ruku, Andreja Plenkovića na koncu najviše može potopiti upravo gospodarsko propadanje Hrvatske. BDP je, istina, posve neočekivano vrlo visoko poskočio, u prvom tromjesečju ove godine na skoro 4 posto, što se zadnji put dogodilo daleke 2007. Ali Svjetska banka tim povodom procvjetali optimizam već je stavila pod leden tuš, najavljujući smanjivanje očekivane dinamike rasta ove i iduće godine na samo 2,5 posto, što će praktično prikovati Hrvatsku na dnu Europe. Kreditni se rejting popravlja, hranjen podacima o smanjenju javnog duga i suficitu države, ali sjajna priča o velikom poreznom rasterećenju građana i privrede pokazuje se kao velika obmana, kako smo na ovom mjestu već konstatirali.

Sada i Hrvatska udruga poslodavaca objavljuje porazne rezultate svog istraživanja uvjeta u 12 kritičnih područja nužnih za bolje poslovanje i život u Hrvatskoj, prema kojem se u prošloj godini državna fiskalna presija dodatno povećavala, pa je udjel poreza i doprinosa u BDP-u postao nikad veći, porezni su prihodi rasli snažnije od gospodarstva, što znači da građanima i privrednicima ostaje sve manje. Da bi se vratili na pretkrizne odnose, tvrde u HUP-u, opterećenje gospodarstva trebalo bi smanjiti za oko 10 milijardi kuna. Rezultat takvog pretvaranje države u nezasitnog Moloka ravan je katastrofi: Hrvatska je lani dodatno povećala svoje zaostajanje za zemljama srednje i istočne Europe, što znači da se demografsko urušavanje ne zaustavlja, nego nastavlja. Andrej Plenković nije pokrenuo reforme bez kojih ni narod ni država ne mogu prosperirati. To ostaje kao ključni hendikep njegove vlasti. Crni labud zbog kojeg se Hrvatskoj crno piše.

Komentiraj