LIKOVNO POVEĆALO: Veliko plavetnilo fotografija Sanje Šantak

Sanja Šantak u Galeriji na katu KIC-a, u Preradovićevoj u Zagrebu, izlaže do 3. prosinca dvanaest digitalnih fotografija s motivima Zlatnog rata na Braču iz ciklusa „Ono što sam htjela“, u kojima precizno dijeli kadar i kompoziciju fotografija na dva dijela: „između gornjeg i donjeg svijeta, neba i mora, između istine i laži ili mogućeg i nemogućeg“ (Emil Matešić, iz kataloga).

Ova svestrana umjetnica rođena je 1967. u Zagrebu, gdje je završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn 1986. Diplomirala je dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu 1993., a pohađala je i studij arheologije, etnologije i muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je ULUPUH-a od 2010. godine, Sekcije za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo. Dugogodišnja je suradnica-ilustratorica časopisa za djecu Radost i autorica nekoliko izložbi u Galeriji ULUPUH („Život bez ilustracije“, „3,2,1, ..pogled“ i „Simultanost geneze“ te izložbe o “Izložbama koje se nisu desile”. Ilustrira za dječje časopise, slikovnice i zbirke priča. Scenaristica je dokumentarnog filma Tomislava Žaje „Dvije sestre” i dokumentaraca D. P. Bonnota „Čovjek koji se igrao“ i „Čardak preko neba”. Koscenaristica je animiranih filmova D. P. Bonnota „Soldat“ i „Arktički pirat”. Koautorica je pet videospotova za grupu Mangroove. Trenutno završava vlastiti autorski animirani film „Visina“.

Sanja, naime, pripada onoj vrsti umjetnika koji su autentično samozatajni, skromni i preveliki perfekcionisti, ne rade na svojem marketingu i uvijek misle da su mogli bolje nešto napraviti. A sve što naprave je umjetnički savršeno i bez greške. Nekako osjećam da moramo mi kustosi i kritičari “biti tu” posebno baš za takve umjetnike i nježno ih podržavati, poticati i čuvati.

Oni koji godinama prate Sanjin rad znaju da je istina kada ona za sebe kaže kako je “pasionirana tragačica fascinirana detaljima, atmosferom, stvarnim i imaginarnim pričama; zaljubljenica u fotografiju kako u dokumentarističkom, tako i u kreativnom, umjetničkom smislu, premda medij i forma ‘pripovjedanja’ i ‘prepričavanja’ viđenog i doživljenog nisu toliko bitni koliko potreba što stvarnijeg bilježenja, spremnog za trajnu, gotovo kozmičku pohranu te istinska želja za prijenosom, izražavanjem, ukazivanjem na nešto, intimističkom komunikacijom tipa ‘moram vam pokazati divotu koju sam vidjela danas jer život je jedan nevjerojatan događaj’”. Čak i kada opisuje svoje viđenje svijeta, Sanja Šantak to pišući radi bolje od kustosa ili književnika. She’s so legit.

Ovaj novi ciklus nastao je na Zlatnome ratu, na lokaciji koju umjetnica dobro poznaje i gdje zauzima poziciju iz koje prati očekivane dnevne rituale svih sudionika na fotografijama, čekajući nepredvidivost trenutka unutar zadanih parametara. Naziv izložbe nastao je slijedom „borbe“ i pregovaranja o izboru fotografija koje je htjela izložiti, ostavljajući – zapravo, prepuštajući kustosu ipak neke finalne odabire, pa čak „i taj u konačnici za nas involvirane duhovit naziv“.

„U tom procesu, ‘na rubu’ između mora i zraka, očište se nalazi tako nisko da na trenutke nismo sigurni uranjamo li, utapamo li se ili, pak, izranjamo hvatajući zrak. Upravo taj osjećaj balansiranja unosi u ovaj serijal neki jedva primjetan nemir, tihu napetost neizvjesne i pomalo naporne pozicije u kojoj je sve moguće. Sva težina mora i snaga njegova plavetnila vidljiva u donjem dijelu fotografija pokazuje moć kojom apstrakcija guta gornje figure ili prikaze.

Sanjin rad poštuje i prihvaća samo jedan okvir u kojem se sadržaj mora dogoditi, a taj je definiran medijem, fotografijama u ovom slučaju, i pozicijom, a sve ostalo što se dogodi zakonom privlačnosti uvučeno je u njezin kadar“, tumači Emil Matešić, a ja se s time mogu samo složiti da ne izmišljam nove slične ili identične opisne rečenice. No pozicija rakursa fotografija toliko je stvarna da promatrač ima potpuno identični doživljaj vrlo niskog očišta, da je i sam tamo malo dalje u moru i plivajući promatra što se oko njega ili nje zbiva. Mi zaista gledamo prizore kroz Sanjine oči i objektiv, razumijemo zašto je već dvadesetak godina fascinirana Zlatnim ratom. Štoviše, uspjela je fotografijama dočarati svu snagu vodene mase, volumen mora koje se napinje pod utjecajem vjetra i koje bi nas kao plivača moglo malo potopiti ili progutati. Nije htjela zabilježiti samo „skice“ jednog bezbrižnog i prekrasnog ljeta „kakve se mogu svakodnevno pratiti na društvenim mrežama u izdašnom broju, već i prilično intimističku, na momente dramatičnu, na momente krajnje bezbrižnu atmosferu onoga što se zbiva između mog pogleda, mojih misli, mog objektiva, pokatkada spektakularnih i prijetećih valova, pokatkada potpuno jasne i mirne površine mora i onoga i onih koje sam mogla ‘uhvatiti’ klikom kamere iz poprilične daljine“ (Sanja Šantak). Htjela je niskim očištem metaforički dočarati i kako je nezgodno kada nam voda dođe „do grla“.

S druge strane, mirni prizori jutarnjeg ribarenja gdje sve još miruje – i more i zrak, nema kupača ni galebova – imaju posebnu meditativnu kvalitetu koja je potencirana plavičastim kolorom. Sanja Šantak prenijela je u dvodimenzionalnu fotografiju snagu i ljepotu mora koje je, primjerice, svojim skulpturama od plavog brušenog stakla uspio prenijeti kipar Petar Dolić. To nisu pitanje i tema hiperrealizma u fotografiji, već moć prenošenja energije i vibracije mora ili vodene mase, koja samo što ne provali na promatrača iz fotografije.

Sto puta vidjeli smo fotografije mora i morskog pejzaža brojnih istaknutih hrvatskih fotografa, ali ove Sanjine morate pogledati. U njima se dogodila je ne sais quoi umjetničke atmosfere.

Komentiraj