LIKOVNO POVEĆALO: Uspješni dvostruki salto Fedora Fischera u ‘Račiću’ i ‘Forumu’

Rijetke su u nas istovremeno dvije izložbe jednog umjetnika i kada se takva umnožena izložbena koncepcija predstavlja, obično se radi o velikim skupnim salonima ili vjerojatno već mrtvim zaslužnim umjetnicima s posthumnom retrospektivom, za razliku od inozemstva gdje je normalno i vrlo štosno da u jednom gradu umjetnik istovremeno izlaže više ciklusa u dvije ili čak više od dvije – infarkt za formaliste – galerije. Posebno me veseli ta činjenica jer se radi o umjetniku mlađe srednje generacije, već afirmiranom slikaru Fedoru Fischeru, koji se za svoj status izborio isključivo dobrim slikarstvom, bez forsiranog PR-a ili blesavih / neprimjerenih medijskih istupa. Tako zagrebački Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 10. veljače do 6. ožujka u Galeriji „Josip Račić“ predstavlja njegovu izložbu „Aftermath“, na kojoj su izložena tri rada u kombiniranoj tehnici – dva diptiha i jedan triptih – prema koncepciji kustosice izložbe Romine Peritz. Najnoviji radovi Fedora Fischera, okupljeni pod nazivom „Aftermath“, nastavljaju se na njegov ciklus „Collapse“ iz 2017. godine i nastali su posebno za izložbu u Galeriji Račić, a vezani su uz postenformelni izričaj, s naglaskom na materičnost i reljefnost platana u kombiniranoj tehnici. U susjedstvu, u galeriji Forum, postavljen je njegov ciklus od 11 slika u tehnici akrila i ugljena pod nazivom „Optimizam sjećanja“ koji se može razgledati do 10. ožujka i koji se stilski koncentrira na tradiciju apstraktnog ekspresionizma i gestualnog kolorističkog slikarstva, a prezentiran je pod kustoskim vodstvom Feđe Gavrilovića.

Fedor Fischer (Zagreb, 1975.) diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Radovi su mu u kolekcijama Okolje Consulting Art Collection (Slovenija), Erste & Steiermaerkische banka (Hrvatska) i u fundusu galerije Zuccato (Hrvatska). Dobitnik je priznanja na 3. bijenalu slikarstva u Zagrebu. Od 2019. kao vanjski suradnik predaje crtanje na ALU-u u Zagrebu, a nedavno je imao i svoje prvo nastupno predavanje u statusu budućeg profesora.

Odluka da istovremeno ima dvije izložbe u dvije susjedne galerije došla je spontano, jer je umjetnik oba različita ciklusa stvarao istovremeno, vrlo nedavno. No radi se o friškim djelima u kojima se slikar analitički razračunava s našom stvarnošću, istovremeno kolapsom i urušavanjem civilizacije, a u drugom koloristički optimističnom ciklusu pokušava pronaći svoju dimenziju stvarnosti koja nudi izlaz.

„Oslanjajući se na prethodne umjetničke pravce i opuse pojedinih njemu važnih umjetnika, Fischer je u ‘Aftermathu’ još jednom dokazao da, posezanjem za razdobljima i prvacima koji su u povijesti umjetnosti imali svoje vrijeme trajanja, poput enformela ili apstraktnog ekspresionizma na koje se vežu njegove nove slike, današnji suvremeni umjetnici mogu i znaju izaći s novim, originalnim radovima. Pa iako nam se možda čini da je sve viđeno, u ‘razdoblju nakon’ ili ‘aftermathu’, u svom suočavanju s posljedicama krize, Fischer pokazuje suprotno – da nema granica, ni zadanih okvira“, zamijetila je Romina Peritz. 

„Optimizam sjećanja – naziv kojim je okrstio ovaj ciklus – može značiti i pretjerano uljepšavanje prošlosti, razdoblja u kojem smo bili mladi i puni života (kao što to čine stari profesori), ali i naprosto strategiju mentalnog preživljavanja. Naime, gledamo li svoj život samo kroz neugodnosti, užase i tragedije koji su nam se dogodili, ne gine nam teška depresija … Rječitost slike često je u suprotnosti s rječitošću jezika, a to najbolje vidimo u ovako beskompromisno apstraktnom ciklusu, koji se tvrdoglavo i spretno uklanja kulturnim kodovima i narativima koji čine osnovu svakog pisanja o slikarstvu“, napisao je Feđa Gavrilović u predgovoru kataloga izložbe.

I stoga uopće nije važno tragati za nekim morfološkim sličnostima Fischerova slikarstva s drugim ranijim predstavnicima obaju stilova, jer on je otišao već mnogo dalje. Njega zanimaju slikarski medij i njegov život, i tu se potpuno slažemo s kustosima obiju izložbi. Kod Fischera nema nezrelog bunta, nema frustracije ni mučenja samog sebe i drugih kroz medij slikarstva. Iako načinje neke ozbiljne teme, on ne docira i ne može mu se osporiti ili zanijekati radost slikanja. U jednom mi se trenutku nametnulo da umjetnik želi pokazati – negdje u fusnoti, dekonstruktivistički – kako se i nakon Murtića i Kuliša kod nas još uvijek može i smije nešto reći na temu kolorističke gestualne apstrakcije i postapstraktnog ekspresionizma. I to je odradio maestralno. Iznimno autentično. U tom smislu, bliske su mi slikareve kolorističke kombinacije ultramarina s limun žutom, kao i ubacivanje ružičastih i smeđih nijansi u sliku, odmjereno, ali iznimno snažno korištenje crne… Iako potpuno apstraktne, neke me slike iz forumaškog ciklusa neodoljivo podsjećaju na pejzaž iz ptičje perspektive i stihove „No Man Is an Island“. Na kraju krajeva, mislim da bi se i umjetnik s time složio, a to je jedino bitno.

Komentiraj