LIKOVNO POVEĆALO: Trebaju li nam u muzejima i galerijama izvanserijski ljudi?

 

Svakih četiri do osam godina, u cikličkom ritmu izmjene ravnatelja hrvatskih muzeja i galerija, pojavi se među nekolicinom kandidata jedno ime koje zabljesne i garantira visoku kvalitetu ponuđenog programa, no uvijek do zadnjeg trenutka nije izvjesno i hoće li ta osoba dobiti to mjesto. Jer kod nas bi i dragi Bog sa svim svecima za neke funkcije morao imati političku zaštitu i potporu. Biografije su ovdje u pravilu najmanje važne. Pa se tako u tim redovnim ciklusima čudimo kako nije primljen taj-i-taj kandidat već neko mediokritetsko potrkalo, kimač glavom, osoba minorne biografije ali jakog zaleđa – ili naprosto netko tko neće talasati ili otkrivati nepravilnosti u radu prethodnika, kojima se sve to toleriralo zbog političke volje lokalnih moćnika.

Nemojte misliti da se u periodima bivših ministara kulture također nije prao novac za neke projekte preko muzejsko-galerijskih institucija, kao i da se nije tražio povrat sredstava za nerealizirane programe ako si bio privatno dobar s glavnim šefom, što je jedna od stvari koje su upravo u mandatu Nine Obuljen-Koržinek srezane u korijenu.

U tom ozračju, u Hrvatskoj rijetko prolaze ravnatelji koji su realizirani kao kustosi, povjesničari umjetnosti, muzealci, likovni kritičari, posebice ako imaju i međunarodno relevantnu biografiju. To u pravilu izaziva bijes i strah svih u hijerarhiji pa im se počinje tražiti dlaka u jajetu. Tako smo početkom godine drhtali hoće li za novog ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu proći Branko Franceschi, povjesničar umjetnosti iznimne, svestrane i međunarodno relevantne biografije, i upravo je zahvaljujući tomu što se ministrica hrabro oduprla pritiscima jedne druge struje, Zagreb prodisao. Doduše, bilo je čudo i da je bivša ravnateljica Biserka Rauter-Plančić ostala na tom mjestu čak tri mandata, već u dobi za formalnu mirovinu, ali u Ministarstvu kulture očito je postojao kliker da se sposobne ljude koji mnogo, dobro i brzo rade treba čuvati. No to su iznimke, gotovo bizarne.

Kada vas se trebaju riješiti na natječaju, tada se vrlo često izvlači da ste samostalni kustos određeni niz godina – neće se uvažiti ni pravilo po kojemu se priznaje staž u kulturi duži od 10 godina – gdje činjenica da je vaš rad priznat kao relevantan u kulturi od Ministarstva kulture (a preko Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, ULUPUH– a ili HDLU– a) ne znači ništa. Spočitavat će vam se vaša tobožnja samostalnost, neovisnost i preživljavanje izvan radnog mjesta u muzejsko-galerijskim ustanovama. Vi ste zapravo u njihovim očima pritajeni buntovnik protiv sustava, a to je opasno. To što vas ravnatelji tih istih ustanova angažiraju za poslove izvana jer su svjesni da ćete poslove obaviti brže, bolje i temeljitije od onih koji su im nametnuti raznim vezama kao zaposlenici kojih se ne mogu riješiti i koje moraju trpjeti do penzije – to ćemo okačiti mačku o rep.

Tako na sjednici riječkog Odbora za kulturu upravo traže dlaku u jajetu Branki Benčić, iznimnoj povjesničarki umjetnosti međunarodno relevantne biografije koja je aplicirala na natječaj za mjesto ravnateljice Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Između ostalog, Branka Benčić bila je povjerenica i selektorica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 2017., a savjetnica kustosa na Bijenalu arhitekture u Veneciji 2018. Radi se o povjesničarki umjetnosti koja po svijetu promovira hrvatske umjetnike prema najvišim standardima. Sada na Odboru za kulturu potežu netočne argumente, koji bi pali na prvom ročištu svakog Upravnog suda, a sve zato što netko na Odboru nije znao ili nije želio pravilno pročitati tablicu o stažu iz potvrde HZMO-a u kojoj piše da joj je status samostalne umjetnice aktivan i otvoren od 1. siječnja 2005. do danas. Poteže se taj krimen što je samostalna i nezavisna kustosica pa iako ima uvjete od 15,5 godina staža u kulturi, pokušava se osporiti da se samostalno djelovanje računa u staž i da je njezin rad relevantan u kulturi, što je eklatantno kršenje Zakona o radu. Uostalom, takva vijest nije ni smjela procuriti u javnost prije sjednice riječkog Gradskog vijeća 14. srpnja, no portal Rijeka danas prenosi izjavu predsjednika Odbora za kulturu Zvonimira Peranića koji pogrešno interpretira izvod Benčićeve iz Mirovinskog, tvrdeći kako „u stupcu gdje je suma staža nisu navedeni podaci. Iz materijala nije vidljiv rad u kulturi od najmanje 10 godina. Nema ugovora, autorskih, o djelu ili sličnih dokaza kojima se potkrepljuju navodi u životopisu. Naime, netko može biti slobodni umjetnik i ministarstvo mu uplaćivati staž, ali ne mora nužno i raditi“. To je apsurd te netočno po više osnova: nikada ni na jednom natječaju nisu bili traženi ugovori i dokazi o radu i poslovima, već se navode gotova autorska djela (izložbe, katalozi, knjige, monografije, grafičke mape, predavanja, žiriranja i sl.), zatim, ako nekomu teče aktivni radni staž, taj je stupac otvoren i navodi se datum početka staža, a to je u ovom slučaju 1. siječnja 2005. Zvonimir Peranić očito smatra da ni rad na Venecijanskom bijenalu nije dovoljan dokaz, da ne spominjemo sve druge vrlo medijski praćene aktivnosti kustosice. Nakon njegovih prigovora, prijedlog Upravnog vijeća Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci koje je podržalo Branku Benčić, odbijen je – kako prenosi portal Rijeka danas – „s 4 glasa protiv (2 odbornika Liste za Rijeku, 1 HNS– a, 1 nezavisni), dok je član Odbora iz redova SDP-a jedini bio za“.

Prije nekoliko godina kolegica Silva Kalčić napisala je Pravilnik za stjecanje statusa muzejskih zvanja za samostalne kustose, ali to naprosto ne prolazi na radnim skupinama Ministarstva kulture gdje sjede razni ljudi iz institucija, iako su se za to jako borili i ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović, ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi, kao i sama ministrica. Teškim naporima, uz strahovit otpor muzealaca, dvojica kolega su s ministricom uspjela omogućiti samostalnim kustosima i freelancerima da barem steknu zvanje kustosa.

No neka. Tu smo gdje smo, kako bi rekla Bosiljka Perić Kempf, a tu gdje jesmo naviknuti smo na nepravdu i da obično po nosu i leđima dobiju oni koji najviše rade. Njih nitko ne voli po institucijama, čast iznimkama. Kad vas se žele riješiti kao kvalitetnog kadra na natječaju, izvući će vam razne gluposti: od toga da sigurno ne znate s koliko se luksa smije u prostoriji osvijetliti papir ili stara grafika, da ste radoholičar pa postoji opasnost da takve kriterije nametnete svima u hijerarhiji, da ste „teški“ za suradnju ili da je čudno što do sada niste radili od 9 do 16 sati. To što ste godinama radili kao samostalac po 12 sati dnevno, s redovito radnim vikendima – to je nebitno. Što imate više retrospektivnih, monografskih i međunarodnih izložbi te knjiga i relevantnih monografija kolega u institucijama – dabogda vas odnio vrag! Začas će vas smijeniti i ako politici stanete na žulj, kao bivšeg dubrovačkog ravnatelja Marina Ivanovića, neovisno o tome kako dobro radite.

No nije problem ako ste u trideset godina hladovine u nekoj elitnoj galerijsko-muzejskoj instituciji napravili tri velike izložbe jer ste imali zaleđe. (Ali to su bile tako veeeelike i zahtjevne izložbe koje je trebalo pripremati godinama, vi to ne razumijete!) Nije problem ni ako je već i po prezimenima zaposlenih i vrapcima na krovu jasno da je ta i ta osobica zaposlena jer je tata gradski ili lokalni moćnik, a ravnatelji su stisnuli zube jer se boje otkaza ako to ne „odrade“. Zna se tako dogoditi da se po vezama zaposle i ljudi s dijagnozama. Doduše, i tu ima iznimki: usprkos političkom zapošljavanju nekoliko takvih kolega lijepo i revno radi svoj posao. Imali su nelojalnu prednost koje su svjesni i koju žele potiho korigirati marljivošću, pa hajde, neka ih.

Nije problem ako se desetljećima po institucijama lažiraju i friziraju tromjesečna, kvartalna i godišnja izvješća o radu, jer se nema objektivno što u njih upisati. I svi su sretni što je forma zadovoljena. Nije problem ako pojedinci s dijagnozama, kao i oni potkapacitirani koji još iz zlobe miniraju rad svojih šefova, ravnatelja i direktora, desetljećima caruju nekim institucijama, doslovce im rade o glavi. I svi to znaju. Jednom sam pitala jednu visokopozicioniranu gradsku facu kako je mogao zaposliti neke takve, recimo, potkapacitirane, na što je odgovorio: „A sunce, ovakvi kao ti uvijek će se snaći, a tko će ove zaštititi?“ Pa, recimo, specijalizirana ustanova za „takve“.

No jedan od najpopularnijih načina da vas se riješe je modus operandi zvan gubljenje dokumenata, molbi i biografija, posebno u Zagrebu. Ljudi se mjesecima čude zašto im se nitko ne javlja za neko vijeće, odbor, atelje i kad konačno dođu do odgovora, on glasi: „A izgubili su se papiri / netko je izgubio papire, ne znamo o čemu govorite.“ To samo znači da je tvoja „veza“ lošija od neke druge. Eto, kolegici u Rijeci barem se između Muzeja i Odbora za kulturu nije izgubila biografija.

Dok je god sve ovo navedeno manji problem od toga da na mjesto šefova i ravnatelja dođu ljudi koji imaju izvrsne i natprosječne biografije i žele raditi dobar program, čemu da se nadamo? Tko god se negativno prepozna u ovoj kolumni, sam si je kriv. Zakopajte glave u svoje „papire“, poslove, muzejske depoe i radite bez opstruiranja dobrih i sposobnih ljudi na ravnateljskim pozicijama koji vole svoju profesiju i zaista za nju žive.

Komentiraj