U gradskoj galeriji Centra za kulturu Crikivenice postavljena je izložba hrvatskog slikara Dalibora Paraća (Solin, 1921.-Zagreb, 2009.), jednog od većih hrvatskih majstora pejzaža Dalmacije i specifičnog mediteranskog podneblja. Pod nazivom”Impresije lika i krajolika“, kustosica izložbe Branka Arh napravila je selekciju nekih od najznačajnijih umjetnikovih portreta kolega slikara, aktova u pejzažu, ali i motiva kliškog i solinskog podneblja.

Dalibor Parać diplomirao je na ALU u Zagrebu u klasi Ljube Babića 1948., a 1950. kod istoga profesora završio specijalku. Bio je suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića od 1950. do 1951. Parać je bio slikar, grafičar i medaljer, dugogodišnji profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna te docent i redoviti profesor na ALU u Zagrebu, a od 1971. Do 1974. bio je i dekan. Bio je član zagrebačke Galerije Forum (1976.-1993.). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1977.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1993.). Djela mu se nalaze u Modernoj galeriji u Zagrebu, Galeriji umjetnina u Splitu, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku te u mnogim kvalitetnim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dalibor Parać zadnju je veliku izložbu imao 1999. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, kada je bila promovirana i njegova monografija kolege Ive Šimata Banova. Ali prijetila mu je sudbina mnogih velikih hrvatskih umjetnika da nakon smrti njegov opus polagano, ali sigurno padne u zaborav, bez obzira na njegov značaj. Ipak, njegova će umjetnička ostavština u ovoj i idućoj godini dobiti novu značajnu valorizaciju. Taj niz otvoren je izložbom u Crikvenici, gdje su izložena djela iz privatne zbirke Azinović, nastavit će se u jesen velikom izložbom u Gradskoj galeriji Zabok te u 2017. okruniti kritičkom retrospektivom u zagrebačkoj Modernoj galeriji, s djelima iz opsežne donacije umjetnikova sina Zorana Paraća.

Dalibor Parać nije bio jedan od onih umjetnika koji su za života snažno radili na vlastitoj promociji, niti je oko sebe imao grandomanske mehanizme promidžbe. Koliko god je kolorit njegovih slika bio jak i eksplozivan, pun sunčanih dionica juga, toliko je on sâm bio vrlo introvertan i kontemplativan. Nastavljač tradicije Joba, Lubarde, kao i Glihe i Šimunovića u kontekstu”pojmovne mitografije“ pejzaža, odnosno slikanja specifičnih dalmatinskih toposa, Parać je snažnim koloritom direktno otvorio prostor slikarstvu Kuliša, Milenkovića i Šibla.

Dugo je i sistematski radio na sintezi boje i oblika u svojim slikama, na liniji tradicije lirske apstrakcije pa stoga ne čudi da je povjesničarka umjetnosti Branka Arh u pratećem tekstu crikveničkoj izložbi napisala kako je”Dalibor Parać, istinski majstor slikarstva lirske apstrakcije i vrsni portretist, imao izniman osjećaj za senzacije svjetla u boji, za optičke efekte, za rasplinuća mrlja. Treba doživjeti Dalmaciju u njegovu slikarstvu! I boju koja nosi svjetlost, kolorističku bujnost, snagu i čistoću, napetost i dramatičnost ozračja“. Na tom je tragu Parać tijekom 1987. i 1988. stvarao portrete poznatih osoba, znanaca i prijatelja. Struka ih je ocijenila kao njegovo”najzanimljivije javljanje“ (T. Maroević) i kao”najbolju moguću varijantu u koju je unio cijelu slikarsku prošlost“ (J. Depolo).

Izvan ikakvog stilskog determinizma između apstrakcije i reducirane figuracije, impresionističkog i ekspresionističkog – ili gestualnog – Dalibor Parać postavio je nove parametre u slikanju pejzaža, stvarajući zadnjih nekoliko desetljeća života djela u kojemu su akt i pejzaž jedna neodvojiva cjelina. Morski pejzaž Brača i Solina, ali i obronke Klisa slikao je napamet, po sjećanju, s posebnim osjećajem za kolorit i svjetlost na slici. Kritika je često isticala umjetnikovo himničko i senzualno osjećanje slike, čija se vibrantna paleta u već visokim umjetnikovim godinama preobrazila u gotovo fluorescentne nijanse ružičaste, plave i žute boje, sasvim izvan prihvaćenih kanona tonske palete Paraćeve generacije hrvatskih slikara. Do danas Paraćevu slikarskom opusu vrijeme nije ništa oduzelo, niti umanjilo u aktualnosti, vrijednosti i stilskoj autentičnosti, čak je učvrstilo umjetnikovu ekskluzivističku poziciju “čistog“ slikarstva u motivima zavičaja koji je podignut na dimenziju mita o jugu.