U zagrebačkoj Modernoj galeriji postavljena je velika retrospektiva jednog od najpoznatijih hrvatskih slikara Dalibora Jelavića, doajena apstraktnog i gestualnog slikarstva u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, čije je slikarstvo i danas referentna točka na suvremenoj domaćoj likovnoj sceni.

Zanimljivo je da je još prije nego što je upisao Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) Jelavić surađivao s Krstom Hegedušićem u njegovu ateljeu na Rokovu perivoju u izradi kartona za freske spomenika te s Edom Murtićem u nizu projekata (tapiserije, mozaici, keramika). Godine 1972. upisao je ALU u Zagrebu na Odsjeku grafike kod Dalibora Paraća, diplomirao slikarstvo u klasi Nikole Reisera, a između 1977. i 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Tijekom cijele karijere držao se izvan trendovskih tendencija u slikarstvu, od Nove slike i transavangarde u osamdesetima do kasnijih postkonceptualnih reduciranja slike.

Od početka osamdesetih godina 20. stoljeća njegovo slikarstvo karakterizira snažan i raskošan kolorit, uz vidljivu genezu motiva „fantastičnih mitskih svjetova, bestijarija, oniričku komponentu koja je upućivala na uzore bliže izdancima visokog modernizma“ (Tonko Maroević), gdje se i u našoj sredini Jelavić mogao oslanjati na iskustva Ede Murtića i Ive Šebalja. Ali vrlo brzo Jelavić se potpuno odvojio od svojih uzora i počeo je stvarati fantastičan i ekspresivan svijet na rubu apstrakcije, u kojemu se vremenom sve više oslobađa prema potpuno apstraktnim kompozicijama, u kojima su glavni elementi slike boja, geste i različite matrice nanošenja pigmenta. Njegov veliki i dugogodišnji ciklus slika „Svemirski teatar“ (1997.-2012.) ili najnoviji „Rog obilja“ (2013.-2016.) ukazuju na vitalnost umjetnika koji je imao nekoliko teških epizoda u životu. Unatoč tomu, na Jelavićevim platnima kao da se u neprekinutom toku obnavlja oda životnoj energiji, po uzoru na antičke uzore, samo s drugačijom likovnom morfologijom i stilom. On ne ruši slikarstvo i ne dovodi ga u pitanje, već ga analitički istražuje i usavršava primarnim slikarskim postupcima, ali ujedno govori jezikom znakova/piktograma i univerzalnih simbola. Njegove su slike iznimno „životne“, dinamički, vizualno i kompozicijski pokrenute, kao da se napajaju mediteranskim suncem i toplinom juga, ali i dramatikom i emocijama tog iznimno senzibilnog i temperamentnog umjetnika.

Autori izložbe Tonko Maroević i Željko Marciuš definiraju i detektiraju Jelavićevo slikarstvo „kao posebno po tomu što se Jelavić rado i bez negacije nadovezivao na prethodne majstore, kao nefrustrirani nasljednik moderne baštine koji nije osjećao teret veličine do sada ostvarenoga jer je znao kuda dalje krenuti, na što se ulančati, čime tradiciju oživjeti“. Jelavićeva imaginacija i u najnovijim slikama potvrđuje trajnu aktualnost ovog slikarstva, umjetnikovo emotivno bilježenje tektonskih disproporcija današnjeg svijeta i društva.