U nizu vrlo zanimljivih i edukativnih izložbi svakako se izdvaja izložba „Tenebroso – kritička retrospektiva“ Zlatka Kopljara, jednog od najznačajnijih hrvatskih multimedijalnih umjetnika međunarodno priznatog ugleda, postavljena u palači Sermage Gradskog muzeja Varaždin. Izložba se može razgledati do 10. siječnja 2021., a nastala je u suradnji s MSU-om u Zagrebu gdje je umjetnik nedavno održao retrospektivu pod nazivom „Konstrukcije“ na kojoj je autorica koncepcije bila Leila Topić. Varaždinsko izdanje predstavlja uži izbor Kopljarovih radova, objedinjen za varaždinski prostor prema konceptu Branka Franceschija.
Naziv izložbe referenca je na istoimeno dramatično slikarstvo koje je obilježilo razdoblje baroka, stoga su barokni Varaždin i palača Sermage, kako ističe Franceschi, „izvrstan prostor prezentacije koncepta, s obzirom na to da su Kopljarovi radovi karakteristični po snažnom kontrastu svjetla i tame i / li silovitom akcijom ističu dramatičnost umjetnikovog svjetonazora i stvaralaštva“.
Izložba predstavlja sve medije u kojima je Kopljar stvarao tijekom triju dekada svoga umjetničkog rada, od proširenog shvaćanja pojma slike preko performansa i instalacija do fotografije i videa.
Zlatko Kopljar (Zenica, 1962.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u muzejima i galerijama širom svijeta, a 2004. godine Hrvatsku predstavlja na Bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Pãulu. U središtu njegova stvaralaštva uglavnom su društvene teme, posebice odnos prema kulturnim i političkim institucijama te položaj i odgovornost umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.
Kopljarovo djelovanje specifično je po tomu što nije pretenciozno i napravljeno „na prvu loptu“, već su njegovi radovi misaoni, kontemplativni, velikog spektra značenja i emotivnih raspona, apelirajući na ostatke humanih zasada suvremenog društva koje se stalno hvali da čovjeka stavlja u prvi plan, a zapravo ga iskorištava i negira kao jedinku. Jednako se tako u radovima vrlo osmišljeno pita o svrsi, namjeni i preživljavanju umjetnosti, ali i svrsi muzeja kao artificijelnog oblika prikazivanja umjetničkih djela, tzv. kulturalnog konstrukta. Primjerice, Kopljarove arhitektonske intervencije obuhvatile su niz akcija performansa u kojima je umjetnik nepomično klečao ispred raznih građevina diljem New Yorka koje imaju političko, ekonomsko i kulturno značenje. Rad „K9 Compassion“ (K9 suosjećanje) iz 2004. serija je fotografija velikog formata na kojima je umjetnik snimljen s leđa, pognute glave, dok kleči ispred institucija koje vladaju svijetom kao što su Newyorška burza, Guggenheimov muzej i sjedište UN-a. „K20 Empty“ također je povezan s radom „K9 Compassion“. Dok je drugi rad pokušaj sanktifikacije institucija pred kojima je Kopljar klečao, „K20 Empty“ pokušava ironično „posvetiti“ MoMA-u i muzej Tate Modern, „preoblikujući ih kao umanjene relikvijare, kao sastavnice nekog religijskog obreda, ali i suvenire, moguće ostatke povijesti“ (Ory Dessau).
Stoga, kada Sanja Cvetnić u tekstu kataloga izložbe kaže da je „Kopljarov umjetnički subjekt trajno gust i snažan, a ne fluidan ili rastočen“, time se poentira koliko je svaka umjetnikova priprema za pojedini rad (bez obzira na medij rada) pažljivo osmišljena, nabijena značenjima i snažna u emotivno-misaonom djelovanju na promatrača. Od toga da je umjetnik pucao iz vatrenoga oružja, razbijao maljem galerijske zidove (K2), bičevao sebe i druge (K3), ispunjavao galerijski prostor nepodnošljivo glasnim zvukovima (K5), uranjao u perje i ljekovite/ otrovne pilule (K7) ili je ulaz u izložbeni prostor zapriječio betonskim blokom kao site-specific intervencijom, odnosno nedvosmislenim prosvjedom. Njegove izložbe i performansi često se bave pretjeranom moći institucija, a premalom moći i utjecajem čovjeka i umjetnika na samu umjetnost i društvo, u čemu inzistira na društvenom angažmanu umjetnika i njegovu jasnom etičkom određenju. No često su vrlo ozbiljne teme u Kopljarovim radovima „zapakirane“ u vizualno primamljivu estetiku crno-bijelih prijelaza ili efekata svjetla i tame, čime se nespremnog promatrača pomalo hvata u zamku „lijepe umjetnosti“, gdje se tek u dubljim slojevima otkriva snažna i potresna poruka (primjerice, mali tračak svjetla koji metaforički možda ipak razbija tamu oko nas). Dosljednost umjetničkog čina i poslanja Zlatka Kopljara rijetka je na suvremenoj umjetničkoj sceni; bez sumnje čak transcendentno snažna.
Komentari