U Galeriji Vladimir Filakovac Centra za kulturu Dubrava postavljena je do 6. svibnja izložba recentnih slika „Autići“, istaknutog dubrovačkog slikara i kipara Josipa Ivanovića, jednog od najpoznatijih živućih dubrovačkih umjetnika. Posljednjih godina Ivanović intenzivno slika i varira motiv automobila, jednog od amblema današnje civilizacije – motiva koji je popularan u umjetnosti čitavog 20. stoljeća kroz različite stilske i kulturološke fenomene, ali ni danas ne zastarijeva. Umjetnikov je odnos prema automobilu kontrastan, dualan i kreće se od ironijskog pristupa i negacije do apoteoze sredstva koje nam olakšava život i smanjuje razdaljine na putovanjima. U svim tim prijelazima Ivanović ne zapostavlja i ne zaboravlja primarno i analitično slikarstvo, čisto iskustvo elaboriranja slojeva pigmenta i teksture na podlozi platna, pri čemu slikarskim postupkom udahnjuje život „autićima“ ili ih velikim premazima boja negira i prezire kao olupine koje uništavaju prirodu i pejzaž. Slikara, naime, ne zanima oku ugodno post-pop artističko dotjerivanje objekta auta kao motiva, već mu pristupa krajnje sociološki i fenomenološki analitično, rekli bismo, na tragu egzistencijalističkih dvojbi.

Josip Ivanović rođen je 1961. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1988., nakon čega se preselio u Dubrovnik.

Kroz karijeru, koja traje više od tri desetljeća, radio je na različitim poljima i medijima, uključujući skulpturu u staklu i metalu, crteže, kolaže i grafike, slike i reljefe, kazališne scenografije, javne skulpture i spomenike. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, nakon čega je s francuskim restauratorima i klesarima radio na više projekata obnove spomeničke baštine u dubrovačkoj povijesnoj jezgri. Održao je preko 50 samostalnih i skupnih izložbi u četrdesetak gradova širom svijeta, a o njegovu životu i radu objavljeno je mnogo novinskih članaka te snimljeno nekoliko radijskih i televizijskih emisija, od kojih su najvažnije „TV izložba: Josip Ivanović“, u produkciji Hrvatske radiotelevizije (2002.), i dokumentarni film „Josip Ivanović“, u produkciji Dubrovačke televizije (2007.). Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1988. te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 1993. godine. Njegova djela nalaze se u fundusu zagrebačkog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (bivše Moderne galerije).

Likovni kritičar Milan Bešlić istaknuo je u predgovoru kataloga da se u ciklusu „Autići“, koji je započeo 2011. godine, „Ivanović bavi dinamikom urbanog krajolika. U likovnom smislu, riječ je o nizovima objekata koji evociraju osnovne forme automobila, ali kao simbola, kao označitelja radnje. Urbani krajolik je promjenjiv, kreće se od gotovo figuralnih do reduktivnih ili sasvim apstrahiranih formi, s jednakim rasponom pomaka u vibraciji, razlomljenosti bojanog polja i metijerskih pristupa, pri čemu se kontinuitet teme ostvaruje upravo sekundarnim objektom – matricom stiliziranog automobila koji promatrača uvlači u autorski narativ i predstavlja homogenizirajući element ciklusa“. O ovome ciklusu do sada su, uz Bešlića, pisali Feđa Gavrilović, Rolf Sachsse i Anthony Haden-Guest. Na tom tragu, baštineći sva prethodna povijesno-likovna iskustva prezentiranja motiva automobila u modernoj i suvremenoj europskoj umjetnosti, Josip Ivanović uspijeva stvoriti autentičnu dionicu koja ne podsjeća na bilo koje druge ranije motive automobila u slikarstvu. Na nekim se slikama motiv auta gotovo potpuno briše i nestaje ispod nanosa boja, približavajući se iskustvu lirske apstrakcije i gestualnog slikarstva. Zanimljiv je raspon tonske palete koju umjetnik koristi: birajući vrlo zahtjevne nijanse sive, zasićenih i atipičnih tonova zelene i plave boje u kombinaciji sa sivim i crnim dijelovima, Ivanović stvara na prvi pogled neke apokaliptične pejzaže koji u sebi, međutim, nemaju ništa mračnog, iritantnog ili mrtvog. Ta čudna artificijelna priroda na njegovim platnima vrlo je živa i čini nam se da u toj neobičnoj simbiozi metalnog objekta automobila i žive vegetacije pulsira viši zakon Prirode koji sve suvišno u sebe guta i proždire, prekriva novim vrstama biljaka, rastvarajući ljudski stvorene predmete. U tomu se upravo i krije smisao ovog umjetnikova ciklusa, gdje metaforičke razine slikâ jednakom snagom podržavaju metijersku vještinu slikara.