LIKOVNO POVEĆALO: Ružnoću arhitektonskog kiča u Zagrebu može spasiti samo drveće

Šetala sam se u subotu s prijateljicom nakon duže vremena po svojem kvartu prepunom novopečenih „vila“, odnosno obiteljskih kuća, proizvoda ružne uniformiranosti i nekog suludog trenda da sve kuće moraju izgledati gotovo identično u rasteru „sivo-bijelo-crnog“ svijeta fasade, prozora i ulaza, debatirajući o tome kako je moguće da ljudi žele masovno imati kuće bez identiteta, sve na isti kalup. Kako smo obje još u gimnaziji imale iz likovnog odgoja legendarnu profesoricu Iru Mardešić koja je svima dala iznimno visoku razinu znanja o modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti i arhitekturi, s prijateljicom – koja je druge profesije, ali nije zato manje upućena i u tradiciju hrvatske moderne međuratne arhitekture – zapanjeno sam stajala ispred nekih kuća u nastajanju, čudeći se neupitnoj ružnoći objekata. Asocijacije su nam se nizale u rasponu od tvorničke hale, sabirnog centra do krematorija u malom mjerilu. Ništa na tim objektima ne podsjeća na topli obiteljski dom, na intimu stanovanja, iako su interijeri više-manje zamišljeni luksuzno.

E sada, zašto ne mogu navesti konkretne primjere s fotografijama? Pa hajde vi to napišite, odmah će se na vas obrušiti uvrijeđeni arhitektić, investitor će se isto osjetiti pogođenim jer je objavljena fotografija njegove buduće arhitektonske „ljubimice“ i možda će vas tužiti zbog duševne boli jer se rugate njegovu uzvišenom ukusu. Otkad, zaboga, novac može kupiti ukus i estetiku? Nekim čudom, to su nekadašnji investitori znali i redom su birali arhitekte s finim ukusom, koji su gradili obiteljske kuće i/ili vile koje nisu do kraja gabaritima progutale parcelu, a bome se ni susjedima nije crnilo pred očima od pogleda na susjedne arhitektonske užase. Zbog zdrave i nužne arhitektonske kritike novopečenih „ljepotica“ 2000. godine letjela je iz časopisa „Čovjek i prostor“ (koji više ne izlazi, što potvrđuje moje teze) cijela redakcija sastavljena od uglednih arhitekata i teoretičara arhitekture zato što su „kritizirali“ užase koje su njihovi kolege meandrirali po zagrebačkim brdima za novopečenu „elitu“. Jer smijemo pisati isključivo vulgarno pozitivističku „kritiku“, pamflete u superlativima (prikriveni PR arhitektu i naručitelju) ili „autističnu kontemplaciju izvan prostora i vremena“ (Igor Mandić).

Ovo što danas niče po sjevernom dijelu Zagreba jest visokostilizirani arhitektonski kič, čiju ružnoću može sakriti samo mnogo posađenog drveća ispred i oko objekta. Minorna arhitektura prosječnih arhitekata dobiva, međutim, bez problema sve moguće dozvole, što nas također ne čudi. Ruše se ranije lijepe i vrlo solidne kuće pod izlikom da je skuplje pravilno restaurirati kuću iz 20-ih godina prošloga stoljeća ili s kraja 19. stoljeća. Jer današnja ekipa baš mora stanovati na sjeveru Zagreba, bez imalo poštovanja prema zatečenoj arhitektonskoj tradiciji.

Problem je u tomu što takvi prosječni arhitekti nikada neće moći i znati kreirati legendarnu tzv. Crnu kuću arhitekta Maji-Vlahovića na Srebrnjaku, jer samo jednom možeš napraviti takvu kuću. Njezin crni plašt – koji je danas prefarban u antracit tamnosivi – bio je jedinstven i nosio je u sebi mnogo arhitektonskih metafora. Ove recentne kuće reflektiraju bezličnost i nesigurnost ukusa svojih vlasnika, po onoj „vidjela žaba da se konj potkiva“.

No nije bolje ni u likovnoj umjetnosti po pitanju kritike, a sve se svodi na to da se ne smije više „kritizirati“ artefakte / predmete koji nose stanovitu tržišnu vrijednost. U slučaju arhitekture ubijaš u pojam arhitekta i bahatog klijenta, a kod slika i skulptura remetiš računicu galeristima, dilerima i novopečenim kolekcionarima. Sve sam sigurnija da je kritika zato dosta nasilno dokinuta i uškopljena u medijima jer je sve u umjetnosti svedeno na robu koja ima tržišnu vrijednost. „Kultura je istinita kao implicitno-kritička, a duh koji to zaboravlja osvećuje se na kritičarima“, pisao je Adorno još šezdesetih godina 20. stoljeća.

Mi danas ne živimo u kulturi istine, zato nam i ne trebaju likovna i arhitektonska kritika. Čak je friško i časopis Oris proglasio pauzu u izlaženju zbog nedostatnog financiranja pa koliko god da su neki tekstovi bili malo previše hvalospjevi recentnim arhitektonskim kreacijama, ipak su značajno podizali razinu edukacije po pitanju dobre ili čak izvrsne arhitekture. Naime, nije problem ako nekog pisca mandićevski „opatrneš“ za roman, glazbenika za lošiju izvedbu ili pokopaš neku kazališnu premijeru. To je sve dotirano gradskim i državnim novcem pa će prozvani nesretnici preživjeti na plaći, tek malo okrznutog ega. Ali u slučaju likovne umjetnosti i arhitekture najjače u priču ulazi privatni kapital, gdje hohštaplerski kupci / kolekcionari i „ulica“ žele postaviti svoj sustav kriterija i vrijednosti, što dalje od očiju struke po institucijama i kritičara.

Tako nama i danas vladaju nevidljivi – ali jasno odgonetljivi – „policajci duha“ (Igor Mandić), trajna konstanta naše kulture, koji su najglasniji u navedenim područjima umjetničkog djelovanja. Ne znam kada će se zaustaviti taj teror prosječne i minorne arhitekture, jednako kao što pojedinci uporno sugeriraju kupcima da se isplati kupovati tek nekoliko imena u korpusu modernog i suvremenog hrvatskog slikarstva. Kultura koja ne educira svoje novopečene „lovatore“ ili normalne, poštene i neupućene mlade kolekcionare, osuđena je na brzu propast. Što ćemo kada ubrzo ponestane na tržištu i zadnji „pristojan“ Bukovac, Vidović, Kraljević, Picelj, Knifer ili Murtić, a već smo jako blizu toga? Hoćemo li ih malo fabricirati na metre, koliko Bing traži? Ili će njihove cijene nerealno otići u nebesa? Hrvatsko moderno i suvremeno slikarstvo među najkvalitetnijima je u široj regiji, uključujući Italiju i Austriju, i njegova povijest ne može i ne smije biti svedena na samo desetak imena, ako uopće i toliko.

Komentiraj