LIKOVNO POVEĆALO: O kriterijima žirija i mladim umjetnicima

Svaki umjetnički žiri na bilo kojoj većoj ili manjoj izložbi ima svoje afinitete, svjetonazor i ukus, koji određuju pravac žiriranja za pristigle radove ili posebno nagrade, to nije upitno i to je normalno. Rezultati se mogu od žirija do žirija i od izložbe do izložbe nestvarno ne podudarati i biti toliko različiti da to često pokoleba umjetnike, a kamoli tek publiku i ljubitelje umjetnosti. Pa ipak, nedavno mi je zapelo nešto za oko, a tiče se dviju mladih umjetnica koje zaslužuju da ih se dodatno podrži jer su završile na Anti-salonu, s obzirom na to da su im radovi odbijeni za glavnu izložbu 35. salona mladih Millennial, koja se tematski odnosi na generaciju milenijalaca ili generaciju Y koja je odrasla s jednom nogom u analognom svijetu, a s drugom u digitalnoj eri, prikopčana rukom i mozgom za smartphone.

Zanimljivo je da je vrlo senzibilan i kompleksan rad „Pisma sebi“ mlade umjetnice Tee Teodorović završio u postavu odbijenih radova u kompleksu Medike, iako se bavi emotivnim i mentalnim dilemama mladog čovjeka, borbom s depresijom i anksioznošću, gdje autorica na malim glinenim pločicama upisuje iskaze i kratke rečenice ohrabrenja, filozofske zapitanosti nad egzistencijom, predrasudom da „depresija ne postoji“ i suicidom. Taj nimalo pretenciozan i jednodimenzionalni rad bio je, naime, u najužem izboru za nagradu mladom umjetniku na ovogodišnjem 55. zagrebačkom salonu primijenjene umjetnosti i dizajna u srpnju, gdje je zaista respektabilan žiri (Branko Franceschi, Mario Beusan, Branka Benčić, Marko Golub, Nika Pavlinek i moja malenkost) dugo raspravljao o tom radu i samo smo zbog mladih godina umjetnice zaključili da još ima vremena za dokazivanje jer je konkurencija za nagrade mladima bila jaka i kvalitetna. No kako to da rad nije prošao na Salonu mladih? Možda je bio previše delikatan, intiman i „neugledan“, zbog malog formata krhkih keramičkih pločica koje upravo svojom „neuglednošću“ sugeriraju namjernu nevidljivost i skrivanje depresivnih mladih ljudi oko nas. Stoga bih ovom prilikom željela Tei Teodorović dati vjetar u leđa, neka je takve oscilacije ne obeshrabre na početku izlagačke karijere, a to vrijedi i za mnoge druge mlade umjetnike. Naviknite se na oscilacije kod žirija i procjena, u profesionalni ukus neizbježno su upisani i subjektivni odabir i senzibilitet, koje malo kustosa i kritičara može razdvojiti kada treba, da ne spominjem još i povođenje za nekim fol trendovima.

Jednako tako, čovjek od Salona mladih ne bi očekivao političku korektnost i neku tobožnju moralnu i čistunsku „lakirku“ pa me jednako tako čudi što je odbijen odličan rad „Amorfija“ mlade umjetnice Petre Pavetić Kranjčec. Mnogo velikih mlohavih penisa na hrpi simbol je mnogočega u našem društvu i politici, ali i činjenice da je u generaciji milenijalaca sve manje testosterona. Je li moguće da je nekoga u žiriju to šokiralo i bilo neprimjereno? Ne bi li trebalo podržati ženske umjetnice kad rade i izlažu penise? Zašto se to odobrava i tolerira samo muškim umjetnicima svih generacija? Zašto recentno kličemo s odobravanjem muškim umjetnicima kada crtaju ili slikaju penise, i to čak erektirane? Mnogo toga je sociološki i frojdovski „ispalo iz hlača“ s odbijanjem ovog Petrina rada, a najviše možda hrabrost žirija. Možda zaista starija generacija kustosa i kritičara još uvijek ima više hrabrosti i manje pati od licemjerja kada smo na 55. zagrebačkom salonu posebnu pohvalu žirija za dizajn dali upravo igračkama za odrasle tvrtke Lelo. Pa si vi mislite.

Komentiraj