U četvrtak, 24. Kolovoza, u Muzeju Grada Kaštela u kaštelu Vitturi otvorena je izložba “Odbjegli” zagrebačkog kipara mlađe generacije Nikole Vrljića. Umjetnik će predstaviti prvi put nove radove nastale uglavnom tijekom 2016. i 2017. godine, petnaest skulptura dimenzija malog i srednjeg do većeg formata od dva metra, napravljene u bronci, akrilnoj smoli i gipsu.

Nikola Vrljić (Zagreb, 1980.), diplomirao je kiparstvo na ALU u Zagrebu 2007. Dobitnik je nekoliko natječaja za spomenike i skulpture u javnim prostorima. Autor je skulpture Djed Neumijka i Lutonjica Toporko, na temu likova iz bajki Ivane Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu i reljefa na temu križnoga puta na Srđu iznad Dubrovnika. Izlagao je na četrnaest samostalnih izložbi, a 2014. vrlo zapaženom putujućom izložbom „Cirkus!“, u više hrvatskih gradova (Zagreb, Split, Labin, Rijeka, Vukovar), afirmirao se kao mladi kipar vrijedan pažnje kritike i kustoskog angažmana. Živi i radi u Zagrebu.

Kustosica izložbe Mirela Duvnjak zapaža kako „površina Vrljićevih skulptura odaje pomalo ludičku strast oblikovanja materijala. Razvija forme građenjem, dodavanjem, rezanjem i grebanjem, ali i dopušta materijalu u stvaralačkom međuodnosu umjetnika i materijala da se djelomično i sam oblikuje. Zbog toga forma skulpture i njezina epiderma ostaju svježe i neposredne, čak i radovi izrađeni od akrilne smole i bronce“.

Novim ciklusom dominiraju motivi sfinge i jednoroga, mitoloških bića iz kolektivnog imaginarija, ali autor nije odolio ni motivu mačke. Izložbom je obuhvaćena i skulptura “Izostanak” (2014.) iz ranijeg ciklusa i “Izostanak II” (2016.) koje prikazuju plinte s nogama bez cjelovitog volumena kipa, predstavljajući koncept tijela kojeg nema, kipa koji je nedovršen ili oštećen, pomalo misteriozno, na tragu dadaističko-nadrealističke tradicije metaforičkog značenja motivâ. Jednako tako oblikuje i životinju kojoj nedostaje pola tijela, ali na način koji nije morbidan, već nas asocira na komentar društvene stvarnosti, na vrijeme u kojemu ni ljudima, niti životinjama nije ugodno ovdje živjeti u vlastitoj koži pa bismo se najradije izmjestili/preselili iz tijela, alocirali, teleportirali – od čega nije daleko ni simbolika toga da nas jači od nas mogu doslovno i metaforički egzistencijalno i fizički „pojesti“ ili „požderati“, odnosno raspoloviti i rastrgati na komade. U današnjem svijetu pomalo je zagubljena čak i tajna Sfinge, a jednorog također više nije drevni simbol uspinjanja po stupnjevima duhovnog prosvjetljenja, već bi ga mnogi lovci odmah rado lišili života i objesili kao trofej. Sve je postala banalna roba.

„Vrljić se odredio za interpretaciju društvene i duhovno-etičke stvarnosti, korelirajući u radovima likovnu i kiparsku dimenziju s kulturološkom i povijesnom asocijativnom ikonografijom, nudeći nova čitanja. Umjetnički i ljudski fokus u njegovoj skulpturi svojevrsna je reakcija / akcija koja govori o granicama izdržljivosti društvene i duhovne stvarnosti. Nositelji njegove problemske fabule mitološka su bića duboko ukorijenjene simbolike kojima umjetnik, uz način oblikovanja i kontekst, analizira stvarnost te ju prikazuje suptilno kroz humor, ironiju, grotesku, ali i sublimiranu tugu“, pojašnjava Mirela Duvnjak u pratećem katalogu izložbe.

Velika prednost Vrljićeva umjetničkog pristupa skulpturi jest što u njegovim radovima nema nimalo intelektualnog prenemaganja, nemuštih i zakučastih metafora koje su samo jasne autoru (ako i njemu uopće) i što ne pokušava biti usiljeno „pametan“: njegove skulpture jasno pokazuju kako se radi o autoru koji ne prepisuje i prisvaja tuđe ideje i radove, već se u nezahvalno velikoj riznici suvremenih kiparskih koncepata trudi osmisliti djelo koje emanira zaokruženo i jasno značenje. Taj zadatak teži je nego što nam se na prvi pogled čini; to traganje za vlastitim autentičnim fragmentom (umjetničke) stvarnosti. Nakon ove izložbe, Nikola Vrljić predstavit će novi ciklus 25. rujna u Galeriji Krsto Hegedušić u Petrinji, prema kustoskom konceptu Barbare Vujanović i Alme Trauber.