Goran Vranić

LIKOVNO POVEĆALO Nikola Mašić – opus koji iznenađuje modernim tretmanom motiva

U zagrebačkoj Modernoj galeriji traje retrospektivna izložba „Nikola Mašić (1852.-1902.) – plemeniti realist“. Prvo cjelovito predstavljanje opusa začetnika hrvatskog modernog pejzažnog slikarstva i prvog hrvatskog animalističkog slikara u autorskoj koncepciji muzejske savjetnice Dajane Vlaisavljević predstavilo je stotinjak slika, studija, crteža i arhivske građe. Opažanje i rad u prirodi u Mašićevom su slikarstvu rezultirali brojnim studijama koje nisu služile samo kao pripreme za velike genre-kompozicije već i kao autonomna djela, i u tomu se krije specifičnost njegovog opusa. Uz najpoznatije umjetnikove kompozicije tzv. uljepšanog realizma naglasak na izložbi jest upravo na radovima nastalim 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća, tijekom Mašićevih povremenih putovanja Posavinom i studijskih boravaka u južnoj Italiji. Uz najveći broj Mašićevih djela iz fundusa Moderne galerije, izložba obuhvaća i posudbe iz drugih muzejsko-galerijskih i privatnih zbirki u Hrvatskoj.

Nikola Mašić (Otočac, 1852.-Zagreb, 1902.), studirao je slikarstvo na Likovnim akademijama u Beču i Münchenu i na pariškoj Académie Julian kod Williama-Adolphea Bouguereaua. Bio je profesor crtanja u Zagrebu od 1884., a od 1894. ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora u Zagrebu. Isprva je u duhu minhenske škole slikao mrtve prirode, žanr-prizore i portrete izražene deskriptivnosti i anegdotalnosti na tragu naturalizma, a zatim rasvjetljuje paletu slikajući kompozicije većih dimenzija, uglavnom idilične žanr-prizore, u specifičnoj kombinaciji atelijerskog i plenerističkog načina, odnosno direktnog slikanja u prirodi. To je iz današnje perspektive njegov najveći prinos razvoju našeg modernog slikarstva, kada na putovanjima po rodnoj Lici i Posavini izravno u prirodi slika prizore iz života seljaka, motive životinja s mnoštvom minucioznih detalja, ali i krajolike, prenoseći na platnu autentično dnevno svjetlo različitih doba dana (Guščarica na Savi, Ljetna idila, Ličanin, Mlinovi na Savi, Djevojka s vrčem, Guske, Oblaci). Tako na slikama i studijama slikanima prema impresiji kolorit i svjetlo prizora prilagođava krajoliku: kolorit mediteranskog podneblja svjetliji je od onoga posavskih studija i često sveden na tonove dviju boja, nijansi zelene i bijele, a nisu rijetke niti impresionistički titrave mrlje svjetla koje se probijaju kroz vegetaciju. U tim se segmentima umjetnik najviše približava modernom likovnom izrazu, koji u pejzažnom slikarstvu 19. stoljeća ima brojne varijante u sklopu termina „Landschaft im Licht“ (krajolik u svjetlu). Okušao se i u sakralnom slikarstvu, ilustrirao je knjige te objavljivao stručne članke o slikarstvu.

Najjači je u studijama tzv. malih stvari, intimnih motiva i životinja, otkrivajući se kao iznimno senzibilan animalist, a podjednako kvalitetno u slobodnoj maniri slika oblake i nebo nad Savom. „Bez obzira na to kakav bio današnji senzibilitet u odnosu prema Mašićevoj inačici akademskog izraza, neosporno je da njegova djela, uz ona Ferde Quiquereza i Ise Kršnjavoga, predstavljajući ključni korak u hrvatskom slikarstvu k modernijem izrazu“, navodi u tekstu kataloga autorica izložbe Dajana Vlaisavljević. Ističe kako nije na odmet još jednom ponoviti važnost činjenice kako je Mašić s Kršnjavim i Quiquerezom u Zagreb prvi donio rezultate likovnog akademskog školovanja, čime su bile ostvarene pretpostavke za oblikovanje likovnog centripetalnog središta u Hrvatskoj onog vremena. „Povremeno je to slikarstvo bivalo oslobođeno nekih sterilnih akademskih pravila i rezultiralo je neočekivanim začudnim djelima. S druge strane, bilo je korisno u smislu savladavanja metijera, što bi trebala biti osnova svakog ozbiljnog bavljenja slikarstvom današnjih umjetnika“, pojašnjava kustosica. Na nekim Mašićevim slikama postoje veliki dijelovi potpuno slobodno i apstraktno slikanog neba / horizonta i smeđe zemlje, u velikim potezima, s neprepariranim i negrundiranim platnom, jednako kao kod kasnijeg opusa Nikole Reisera. Mašićevo je slikarstvo iz današnje perspektive jednako tako intimističko i kontemplativno, prilagođeno potrebi suvremenog čovjeka da se odmori u tišini uz sliku koja postaje prozorom u neko drugo vrijeme i prostor, predahne od vanjske vreve i kaosa, vraćajući se u neko idilično vrijeme gdje priroda, čovjek i životinje žive u idealnoj simbiozi.

Komentiraj