Znam da će mnogi biti začuđeni time što do sada nismo imali nijednu monografiju o iznimno značajnom hrvatskom kiparu, slikaru i grafičaru Ivanu Lesiaku, ali ni u dvanaest godina od njegova odlaska (2008.) ništa se po tom pitanju nije poduzimalo. Kada je netko tako važan umjetnik koji je utjecao na brojne umjetnike koji su uslijedili, podrazumijeva se da o njemu postoji neka debela knjiga, samo je nisu do sada pronašli ili je neko rano izdanje rasprodano po antikvarijatima. No, upravo nestvarno, zadnji veliki monografski tekst koji je prije svoje smrti napisao akademik Tonko Maroević prošle godine, bio je posvećen umjetniku Ivanu Lesiaku. Galeristica Dagmar Meneghello, koja je ispred Zbirke Meneghello na sebe preuzela izdavanje ove opsežne monografije, rekla je kako je Tonko osjećao da mora ispuniti vlastiti profesionalni dug prema tako velikom umjetniku, a kolega Maroević – kao što svi dobro znamo – imao je usađen poseban senzibilitet i radar za ljudske i strukovne nepravde.

Tako smo dobili luksuzno opremljenu monografiju na 256 stranica s 90 ilustracija, uz tekstove Tonka Maroevića i Ivana Lesiaka na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku i iznimne fotografije Ive Pervana.

Ivan Lesiak (Luka kraj Velikog Trgovišća, 1929. – Zagreb, 2008.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1960. u klasi Frane Kršinića. Bio je član grupe Biafra (1970. – 78). U mjedi, cinku, željezu, siluminu i čeliku radio je prvo figurativne reljefe u duhu poetskoga simbolizma („Dijete koje spava“, „Gradsko kupalište“, „Fotograf“). Nakon osebujnih nadrealnih prizora i djela poetske fantastike, slijedila su djela žestoke, neposredne izražajnosti („Figura u sivome“; „Žena, luđak, dijete“). U crtežima i grafičkim listovima kritički progovara o potrošačkome društvu i suvremenoj civilizaciji („Inferno“).

Lesiak je bio iznimno osebujan umjetnik, od onih uvijek „protiv struje“, čiji je rad tek djelomično slijedio tokove grupe Biafra, a stilski i problemski bio povezan s gotovo bezvremenim stilovima europske umjetnosti: od antičkih tema i motiva do nadrealizma. Bilo je tu pohoda i reminiscencija na umjetnost starog Egipta ili još i dalje, a u svemu su jasno postojale žestina geste i buntovna strana umjetničkog koncepta koja je reflektirala umjetnikove stavove o slobodi.

„Možda mu i nismo mogli odmah, na vrijeme, u svemu uzvratiti. Iznenađivao nas je prvotnošću i surovošću nekih rješenja, iritirao direktnošću i doslovnošću stanovitih simbola, a onda opet zbunjivao kompleksnošću i ‘aleksandrinizmom’ kulturalnih i povijesnih asocijacija. Kad smo ga svrstavali među zakašnjele nadrealiste, on je već bio s onu stranu popartističkih dosjetki, ako smo ga smatrali pomalo naivnim i rudimentarnim, on nam je pokazivao dugi nos nesputana, neobuzdana humora i sjetno lice duboke melankolije“, zapisao je Tonko Maroević u tekstu monografije.

Nećemo pogriješiti ako u Lesiakovim djelima osjetimo poveznicu s Krležinim stavovima i životnom filozofijom, što ističe i Tonko Maroević. „Po svojem duhovnom sadržaju, njegovi crteži i reljefi predstavljaju tjeskobni dio Krležine filozofije: neuništivost ljudske gluposti, svemoć zla, kao i sveprisutnu smrt koja nas polako i sigurno proždire.“ I danas nam je bezvremeno aktualan radi kritike pokvarenog i pokondirenog društva, uz mnogo sarkazma, ironije i grotesknih prizora, ne libeći se na svoja kiparska i grafička djela dopisivati kritičke opaske o društvu i ljudima, male filozofske crtice koje imaju poseban naboj.

I sâm je umjetnik smatrao da je biti umjetnikom privilegija malog broja ljudi pa stoga uzima ozbiljno i svoju društvenu misiju: „Ma koliko da je život umjetnika golgota u sveopćem metežu i ništavilu, umjetnost od svih iluzija jedina može utješiti smrtnika“ (Lesiak, 1980). Pa ipak, na toj krhkoj pozornici života i svakodnevnih banalnosti, Lesiak je vjerovao da ljubav i eros između dvoje ljudi mogu barem nakratko spasiti užasnu trivijalnost svega oko nas i dati trenucima egzistencije neki ljepši smisao.