BORIS CVJETANOVIĆ

LIKOVNO POVEĆALO Mangelosovo trajno zauzimanje za neki vrliji svijet

U zagrebačkoj galeriji Nova otvorena je samostalna izložba istaknutog umjetnika Dimitrija Bašičevića Mangelosa „Manifesti, teze, projekti i bilješke“, koju je osmislila kustosica Branka Stipančić i koja se specifično bavi umjetnikovim opusom iz zadnjih desetak godina njegova stvaranja, kada je vrlo intenzivno pisao manifeste, teze, projekte i bilješke.
Dimitrije Bašičević Mangelos (Šid, 1921. – Zagreb, 1987.), povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos, bio je jedan od osnivača neoavangardne grupe Gorgona, njezin aktivni sudionik između 1959. i 1966. godine, a pamtimo ga kao značajnog promotora apstraktne i naivne umjetnosti. Njegovo je mjesto u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti specifično po tome što umjetnikov opus u zadnjih tridesetak godina kontinuirano dobiva svjetsku prepoznatljivost i ugled, kroz ideju tzv. noarta koji se naslanja na filozofiju i umjetnost egzistencijalizma, ali i ranih konceptualnih praksi, koje u Mangelosovom opusu kronološki i idejno ne zaostaju za važnim svjetskim umjetnicima. Na izložbi su uz njegove manifeste predstavljeni i konceptualni radovi na drvenim tablama i novinskim isječcima, obojeni drveni globusi i knjižice koje su prve u našoj suvremenoj umjetnosti idejno i žanrovski donijele ideju ne samo tzv. book-arta, već u tim crno prebojanim i ispisanim malim knjižicama umjetnik želi pokazati besmislenost ispisivanja ideja i osobne povijesti; drugim riječima, one transmitiraju ideju osobnog umjetničkog dnevnika, standardne tekice s filozofskim mislima ili tzv. oslikane umjetničke knjige / objekta.
Mangelosov je raspon interesa bio izimno velik i zapravo ga u umjetničkom segmentu djelovanja često percipiramo kao angažiranog filozofa današnjice: ne bavi se samo filozofskim i ontološkim temama, već i psihoanalizom, filozofijom umjetnosti, biologijom i fizikom. Nije bio samo ciničan ili sarkastičan kako mu se to znalo površno pripisivati, već kroz finu ironiju i auto-humor upozorava kako sveopće bavljenje umjetnošću i humanističkim temama u današnjem svijetu postaje besmisleno, ali ipak nužno za očuvanje naše emotivne jezgre i mentalne higijene „nejunačkom vremenu usprkos“. U genezi njegovih rečenica i teza mogu se očitati i dadaistički, nadrealistički te najviše egzistencijalistički elementi, ali Mangelos ih ipak donosi na sasvim novi način i u novom umjetničkom kontekstu, odmaknuvši se i od filozofije apsurda prema jednoj drugačijoj filozofskoj osjećajnosti, ako se može tako reći. Naime, koliko god njegovi radovi i misli na prvi pogled djeluju nihilistički, u njima postoji iskra nade koja se okreće mogućnostima preživljavanja humanističke dimenzije europske filozofije i umjetnosti u današnjem vremenu koje ne podržava i ne cijeni pojedinca, predvidjevši vrlo intuitivno autoritarne sustave kontrole budućnosti čovječanstva.
U Beču je upisao studij povijesti umjetnosti i filozofije, a diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu 1949. godine. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1957. godine s temom „Sava Šumanović – život i djelo“, a neposredno nakon toga napisao je knjigu o Ivanu Generaliću.
Kao kustos organizirao je brojne izložbe naivne umjetnosti u zemlji i inozemstvu i pisao niz likovnih kritika i teorijskih tekstova koji su sabrani i u dvije knjige. Osnivanjem Galerije primitivne umjetnosti 1960. godine u Zagrebu (danas Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti), Mangelos postaje njezinim prvim voditeljem. Zalagao se za afirmaciju apstraktne umjetnosti i bio je suorganizator prve jugoslavenske izložbe apstraktne umjetnosti Salona 54 u Rijeci. Od 1971. godine ravnatelj je novoosnovanog Centra za film, fotografiju i televiziju, sudjeluje u organizaciji izložbi Novih tendencija te uredništvima časopisa Bit i Spot. Objavljuje tekstove o fotografiji i organizira više važnih izložbi. Njegov je interes kao kritičara i kustosa sezao i do praćenja tada na sceni najmlađih umjetnika, dok je istovremeno stvarao svoj vlastiti umjetnički opus. Po toj rijetkoj sposobnosti uvažavanja i pozitivnog praćenja drugih umjetnika kao likovni kritičar – dok je istovremeno stvarao svoj specifičan opus – jedinstven je u našoj suvremenoj umjetničkoj povijesti. Za života nije bio dovoljno poznat i priznat kao umjetnik, a tek nakon smrti javlja se veliki interes za njegov opus, koji je od inozemnih kustosa i kritičara prepoznat kao važna karika u razvoju europske konceptualne umjetnosti na području Jugoslavije. Njegova umjetnička djela danas su u kolekcijama londonske Tate Modern, pariškog muzeja Centre Pompidou, njujorške MOMA-e, a 2003. godine objavljene su monografije o njegovu opusu na engleskom, njemačkom, španjolskom i portugalskom.
Izložba u galeriji Nova može se razgledati do 18. svibnja.

Komentiraj