U Galeriji Juraj Plančić u Muzeju Staroga Grada na Hvaru do 16. rujna postavljena je monografska izložba slikarice Ence Kovačević, prema odabiru djela i postavu kustosice Biserke Rauter Plančić. Ta samozatajna slikarica (Split, 1953.), koja potječe po ocu iz Staroga Grada, u posljednjih se desetak godina javlja sa zapaženim izložbama u relevantnim galerijskim institucijama, na kojima elaborira – ili bolje reći vraća – jednu zaboravljenu dionicu intimističkog slikarstva s temom ženskog akta.
Završila je u Splitu Školu primijenjene umjetnosti, a na studiju slikarstva na splitskoj Pedagoškoj akademiji diplomira 1976. u klasi prof. Ante Kaštelančića. Početkom 90-ih godina na studijskom je boravku u SAD– u, gdje istražuje muzeje i galerije New Yorka i drugih gradova na istočnoj obali. To američko iskustvo, međutim, kao da je u amplitudi još više vraća Mediteranu i temama pejzaža, podmorja i ženskog akta. Možemo možda reći da ju je uvid u inozemnu umjetnost 20. stoljeća nakon vrsnog Kaštelančićevog mentorstva učvrstilo u gabaritima lirske figuracije na granici s apstrakcijom, ali i specifične apstraktne, reljefne obrade teksture slike, s linkom prema tradiciji enformela.
Kako je dobro slikarstvo uvijek slojevito u značenju i dojmu, tako je Enca Kovačević „unatrag nekoliko godina koncentrirana na studije nagog ženskog tijela, a tehniku grundiranja drvene podloge kitom, na kojoj potom slika uljanim bojama nanesenima kistom, špatulom ili češljem, razvija do razine koja doseže impresivan odnos reljefne podloge i vrlo fine gradacije pastelne palete“ (Biserka Rauter Plančić). No nježnost putenih, oblih ženskih aktova ni u novim slikama iz 2020. nije narušena umjetničinim inzistiranjem na reljefnoj fakturi slike, čime se potencira taktilnost ženske kože i tijela.
Umjetničin specifikum jest da je svaka njezina izložba popraćena raskošnom gozbom s lokalnim slasticama, tortama i specijalitetima, izvornim dalmatinskim kolačima i soparnikom. Već mi je na njezinoj zagrebačkoj izložbi u Atelijeru Meštrović u veljači ove godine bilo jasno da tzv. prateći domjenak nakon otvorenja nije samo ‘’prateći domjenak’’. To je umjetnički dekoriran stol, s pažljivo raspoređenim delicijama; od najnižih pladnjeva na rubovima stola do splitske torte na visokom postamentu u sredini stola, takoreći prema antičkim uzorima, i integralan je dio svake njezine izložbe.
Naime, u kulturi življenja na Mediteranu žensko je tijelo često izjednačeno s gozbom, hranom, slatkim, i to je do sada možda najbolje – u tradiciji pučke poezije – opjevao Jakša Fiamengo u kultnoj „Nadalini“: „Jo, da mi je onega slatkega o fešte: rožade, galetini, mandulati, torte, krokanti… Ni ništa slajega o slatkega! More bit da je samo slaja Nadalina! Cili dvor zamiriše i poludi kad ona pravi slatko! Ajme!!! / Kad Nadalina misi slatko u dane isprid fešte, jo da je vidit bar na kratko, ča skriva ispo’ vešte / jer slatka je ka cukar fini dok leti po kužini i rado bi je jema svako kad Nadalina misi slako! / Kad Nadalina muti jaja zamuti pamet svima i svakim danom sve je slaja ka gucaj dobreg vina! / I svi je želu bez retaja kad Nadalina muti jaja!“
Jedra žena koja ‘’puca od lipote’’ i koja je ‘’slaja od zrileg voća’’ prirodno je komparirani i opjevani motiv mediteranskih i dalmatinskih stihova, a između spize, stola i postelje često nije dugačak put. U tom kontekstu, slikarstvo Ence Kovačević navija za Ženu, njezinu snagu koja je zapretena u puti tijela i kože, i koja je u današnjem svijetu izopačeno okrenuta na banalnost, sveopću profanu ogoljenost bataka, gluteusa i torza, bez imalo romantične zavodljivosti i senzualnosti. Naturalizam muškog pogleda iz ‘’Nadaline’’ u slikarstvu Ence Kovačević dobiva svoj nježni i senzualni korelativ, ženski rakurs bez vulgarnosti. Žena koja svečano čeka u postelji ili za stolom produžuje se metaforički kao motiv iz života brojnih pomorskih i kapetanskih obitelji, i to je dio zavičajnog kôda. Pa dopustimo si da nas slikarstvo Ence Kovačević vrati u okrilje feminilne nježnosti i topline.
Komentari