LIKOVNO POVEĆALO: Magično fotografsko umijeće Fedora Džamonje

Izložba Fedora Džamonje u zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (NMMU) može se razgledati do 26. lipnja

Nije lako biti dijete značajnog, pa i svjetski poznatog umjetnika. U slučaju Fedora Džamonje, sina kipara Duška Džamonje, umjetnički put i razvoj taj je iznimni fotograf gradio postepeno, gotovo nenametljivo, još od kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, s vrlo istančanim pristupom fotografiji. Trenutna velika izložba u zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (NMMU), na kojoj su izloženi Fedorovi ciklusi fotografija posvećeni prizorima i motivima iz prirode, svrstavaju ga u sam vrh fotografskog umijeća i inventivnosti. Ne može se reći da Fedor Džamonja nije bio prisutan na umjetničkoj sceni, ali je njegova „nevidljivost“ vezana i uz činjenicu da je dugo boravio i živio po svijetu, radeći i za strane klijente te izlažući u inozemnim galerijama.

Rođen 1955. godine u Splitu, studirao je povijest umjetnosti u Zagrebu, a arhitekturu i slikarstvo u Londonu. Od 1975. bavi se fotografijom – od 1982. profesionalno – i na svojem je putu radio i kao grafički dizajner, a 2007. u Zagrebu osniva samostalnu djelatnost. Od 2009. vodi Atelier Džamonja nakon smrti oca, a 2019. osniva Zakladu Džamonja. Imao je dvadesetak samostalnih izložbi, objavio je pet knjiga fotografija, tri foto-albuma na temu umjetnički i arhitektonski oblikovanih vrtova i jednu grafičku mapu „Miris jasmina i zeleni čaj“. Trenutno živi i radi između Zagreba, Vrsara i Bruxellesa.

U NMMU-u je Fedor Džamonja izložio presjek svojih fotografija iz ciklusa „Polja lopoča“, „Trenutak iz života drveća“, „Na jezeru“, „Oluje nad Valkanelom“ i „Prirodo, priđi mi“. Već je iz samih naslova jasno da je fotograf duboko, meditativno i svim čulima povezan i prožet prirodom, u radovima se spajaju hladno istraživačko oko fotografa i emotivna impresija bez koje ne bi bilo moguće uhvatiti tako posebne trenutke; od vode, vegetacije, krošnji, do spajanja neba s drvećem i oblaka pred / za vrijeme oluje. U kratkom razgovoru za Nacional Fedor je pojasnio da je pejzaž možda najteže raditi u fotografiji, jer ne treba misliti samo na kompoziciju kadra, već pokušati dobiti omjer zlatnog reza, proporcije tzv. holandskog pejzaža gdje je vidljiv mali dio kopna, a ostatak fotke / prizora čine nebo i oblaci: „Dobra fotografija mora dati mogućnost prenošenja doživljaja i atmosfere i mislim da sam dobio slojevitost fotografija, gdje se preklapaju dokumentarna, intimistička i umjetnička razina.“

U većini ciklusa zanimalo ga je kako produžiti trajanje i vrijednosti fotografije i time se gotovo opsesivno bavio kao svojim umjetničkim credom unutar medija fotografije. Većina ciklusa su crno-bijele fotografije, osim „Lopoča“ i „Prirodo, priđi mi“, no i u crno-bijelom ciklusu „Oluje nad Valkanelom“ već započinje proces kontemplativnog protjecanja vremena, gdje u skupinama oblaka vrijeme kao da teče i kao da osjećamo kako oblaci ulaze i izlaze iz kadra fotografije. U briselskom ciklusu „Na jezeru“, gdje umjetnik hvata refleksije grana i debla u vodi i na vodi, taj je princip izlaženja iz klasičnog medija fotografije radikalno proveden do krajnjih granica: potpuno izlazeći iz medija fotografije, Fedor Džamonja pojedine apstraktne motive debla i grana printa na platno, čime dobiva apartne apstraktne crno-crveno-bijele kompozicije, poput neke recentne interpretacije slikarskih postavki EXATA 51! Jednako se tako kaligrafski i grafički igra s motivom tankih grana drveća, koje također nakon klasične crno-bijele fotografije koju radi u tamnoj komori i printa na specijalno fine foto-papire, prebacuje na print na platno.

„Igrao sam se na fotografijama kod razvijanja gdje oduzeti, a gdje dodati svjetlo, za što je poznavanje tehnologije izrade fotografija itekako važno“, objasnio je Fedor Džamonja. Posebnu baršunastu mat strukturu fotografija u ciklusu „Oluje nad Valkanelom“ dobio je koristeći specijalne vrste foto-papira za razvijanje i printanje, kao i tzv. baritnog papira za razvijanje nekih fotografija, što pridonosi efektima drugačijeg refleksa svjetla. Neke je fotografije printao na papirima koji imaju malo veći postotak pamuka, čime se dobiva slikarska, meka tekstura fotografije, a posebnom odsjaju i tonu fotografija pridonio je tzv. selenium print, koji uz to što fotografijama daje specijalan podton (ljubičasto-crveni ili hladniji spektar plave), fiksira trajnost fotografskog otiska tako da na fotografije ne utječu UV zrake i sunčana svjetlost, one ne blijede ni nakon pedesetak godina. Na drugim je fotografijama u emulziju za razvijanje dodavao halogeno srebro, koje reagira na svjetlo i daje lagani zelenkasti ton fotografiji, zahvaljujući čemu fotografija izgleda kao da pod različitim kutom svjetla mijenja tonove boja.

Veliko majstorstvo i poznavanje tehničke strane fotografskog zanata vidljivo je na ovoj zagrebačkoj izložbi, no za izvanrednu fotografiju to još uvijek ne bi bilo dostatno. Taj specifični „je ne sais quoi“, ta umjetnička komponenta i nadgradnja koju umjetnik može kroz svoje oči prenijeti u medij fotografije ili slike i zaista zarobiti u kadru dio svojih misli, emocija i stanja, izdvaja ovu izložbu na visoki pijedestal dosega recentne umjetničke fotografije i izvan našeg prostora.

Kustos izložbe Branko Franceschi u pratećem tekstu kataloga izložbe ističe kako je „Fedor bio najzainteresiraniji za rad u povijesnom svetištu fotografije, crnoj komori kemijskog laboratorija u kojem se odvijala alkemija razvijanja i fiksiranja snimljenog materijala. Tada i tamo fotograf je mogao bez posredovanja tehnologije snimanja, baš poput likovnog umjetnika, izravno djelovati na materijal kojeg producira u pravcu izraza koji želi posredovati prema publici. Današnja digitalna fotografija čaroliju fiksiranja snimljenog materijala u željenom obliku i formatu omogućuje izmjenom zabilježenih informacija u praktično beskrajnoj potenciji samog medija koja se odvija u računalu. No unatoč promjeni tehnologije fotografskog medija koji prati, Fedorov likovni impuls ostao je isti“. Ta trajna želja za postupnim radom na oblikovanju za njega savršene fotografije, gdje su izrazito naglašeni procesualnost i protjecanje vremena kao alkemijsko-umjetnički čin, daje fotografskom opusu Fedora Džamonje posebnu autentičnost. U vremenu u kojem je sve površno i trenutno, a događaji i aktualnosti mjere se u minutama, Fedor nas kontemplativno vraća u sate, fragmente jednog dana, sutona ili večeri… daje nam mogućnost da promatranjem njegovih fotografija usporimo, iskoračimo iz ludila digitalnog svijeta i vratimo se sebi i Prirodi. I tu je umjetničku čaroliju postigao u cijelosti, daleko izvan dohvata obvezujuće i opterećujuće sjene vlastita oca.

Komentiraj