Goran Vranić

U zagrebačkom Umjetničkom paviljonu do 17. rujna konačno je postavljena ve­lika kritička retrospektiva akademskog kipara Ljubomira Stahova, koja obuhvaća njegove odabrane radove u metalu od 1981. do 2017. godine. Kad kažem “konačno”, želim naglasiti da se radi o doajenu hrvatske suvremene skulpture od željeza, koji je, međutim, uvijek više bio zaokupljen kovanjem i oblikovanjem željeza vatrom – što je po ocu i obiteljska tradicija – nego karijerom i slavom. Četiri desetljeća kipareva rada prezentirao je kustos izložbe Milan Bešlić, koji je u likovnom postavu vrlo lo­gično i prohodno postavio Stahovljeve velike željezne toteme i figure.

Ljubomir Stahov (Kamičani kraj Prijedora, BiH, 1944.), kipar i grafičar, u Sarajevu je završio Školu primijenjene umjetnosti, a školovanje nastavio u Zagrebu, gdje je 1974. diplomirao na ALU u klasi prof. Šime Perića. Usavršava se u Majstorskoj radionici prof. Krste Hegedušića i prof. Ljube Ivančića, između 1974. i 1978. godine. Na ALU u Zagrebu radi od 1991. kao asistent pa docent i redovni profesor do 2014. godine.

Napravio je niz grafičkih i grafičko-pjesničkih mapa u Ediciji Biškupić, a 1982. objavljena mu je monografija autorice Mladenke Šolman (NSK, Zagreb). Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a djela mu se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Za svoje umjetničko djelovanje primio je brojne nagrade i priznanja.

Svijet oblikâ Ljubomira Stahova izdvaja se u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti kao čvrsto formiran likovni svijet koji postoji sam za sebe, daleko od trendova, tendencija i manifestnih pripadanja nekoj grupi ili pravcu. No kada bismo inzistirali na duhovnom ulančavanju i stilskom srodstvu, došli bismo do Ordana Petlevskog i njegovih praoblika, fosilnih i organičkih formi, jedinstvenog svijeta “organičke mikrofiguraci­je” (Zdenko Rus), ali i djela Biserke Baretić, u čijem opusu također postoji koncepcija ranjive materije, duha zatočenog u okvire materijalnog tijela, s čestim referencama na mitske simbole i arhetipove poput Ikara, Orfeja, Pegaza, Gorgone i Janusa.

Promatrajući opus Ljubomira Stahova, njegove toteme, znakove, idole, putnike kroz vrijeme, oblike “zastrašujućih hibrida čija dvostruka flo­ralno-faunska narav intuira prostor čudovišnih metamorfoza” (Mladenka Šolman), pitamo se o paraboli te dimenzije egzistencije koju umjetnik tako postojano osjeća i vidi. Je li to prostor Zemlje, Čistilišta ili daleko predosjećanje današnje civilizacije u kojoj je aktualizirana tema biomehaničkih hibrida? Tko su ta drevna bića? Možemo li se zaustaviti na metafori naše sputane duše u okvirima tijela, koje nas u zapadnoeuropskoj civilizaciji još dodatno opterećuje kršćanskom ikonografijom i simbolikom? Stoga nije slučajno da se kod Stahova kontinuirano provlači tobože nejasna i nedefinirana geneza formi uz ikoničku ambivalentnost.

Jednako kao i umjetnikove grafike i crteži, Sta­hov­ljeve biomorfne i antropomorfne skulptu­re možda se najviše unutar njegova opusa poi­gra­vaju s idejom vremena, geneze i korijena te prolaznosti. Teško ih je datirati, ali i smjestiti na bilo koju prostornu koordinatu, jer one u sebi sadrže iskustva i arhetipove svih nama poznatih pracivilizacija. Ako sagledamo Stahovljevo djelo u rasponu od četrdesetak godina, primijetit će­mo da se radi o opusu koji je s vremenom do­bio na aktualnosti i u kojemu tek danas vidimo neka moguća nova čitanja koja mu nisu silom nametnuta, već ona sasvim prirodno proizlaze iz umjetnikove kompleksne morfologije i ikonike.

Komentiraj

FOTO:Goran Vranić
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.