LIKOVNO POVEĆALO Likovna kritika i umjetnici u raljama PR-a – ili obratno?

U posljednjih godinu dana može se intenzivno pratiti zanimljiv medijski fenomen vezan uz pisanje i prezentiranje likovnih događanja, otvorenja izložbi i promocija likovnih uradaka svih vrsta. Nije tajna kako je likovna kritika već duže desetkovana u medijima – za što je velikim dijelom kriva i struka povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara jer pišu hermetično i nerazumljivo za širi krug ljubitelja umjetnosti – i radi čega su i umjetnici i galeristi bili primorani tragati za novim načinima prezentacije i promocije izložbi. U tom smislu medijski još uvijek nisu previše stradale druge umjetničke vrste i žanrovi, poput kazališne, filmske, glazbene i književne kritike jer su se kolege prilagodile vokabularom i opsegom pisanja novim vremenima i novoj publici, ali likovna umjetnost ostala je najvećim dijelom začahurena u bjelokosnoj kuli pseudoelitizma. Stoga su se tu umiješale PR agencije koje servisiraju umjetnike, galeriste i kustose, što nije loše ili negativno. Dapače. Trebalo se izboriti na tržištu i boriti se protiv anonimnosti.

Ono što je strašno u tome jest kako se događa potpuni gubitak hijerarhijske ljestvice vrijednosti kvalitete i pozicioniranja izložbi i umjetnika u normalnom, objektivnom estetsko-kvalitativnom kontekstu. Pa se tako često može pročitati za nekog nepoznatog umjetnika koji se tek probija kako je njegova izložba jedinstvena/nikada do sada viđena, za neke neupitno osrednje umjetnike kako su među najboljima – pardon, ponajboljima – u hrvatskoj recentnoj umjetnosti ili je atelijer nekog “pikzibnera” najljepši ikada viđeni interijer. Događa se da ozbiljni kolege u struci po kuloarima međusobno komentiraju čitajući takve PR najave “tko je sad ovaj” i otkuda se stvorio, čak se pitaju je li im nešto u međuvremenu promaknulo ili se sve okreće na užasnu zafrkanciju i ismijavanje. Ismijavanje i lakoća prezira “von oben”, s visine, nije međutim ono s čime bismo trebali biti zadovoljni i sretni, jer nam se pred očima i dalje promoviraju trećerazredni umjetnici kao prvorazredni, kao lokalni ili čak globalni fenomen, a njihove izložbe su “nevjerojatno iskustvo za likovne sladokusce”. Ta blizina kič rječniku i kič mentalitetu spaja se s idejom “likovne poslastice”, nečega o čemu sam već pisala i što upućenima već otvara oči o čemu se radi. Problem je potpuna dezorijentacija ljubitelja umjetnosti i potencijalnih kupaca koji misle radi takvih objava kako se zaista radi o fenomenalnim djelima i senzacionalnim umjetnicima svih dobi, veličina, vrsta i boja. Toliko nam je već dosta “prelijepih” izložbi i “prekrasne” umjetnosti da nam je zlo od toga. Umiremo od te silne “ljepote”, doslovno.

Oni malo ozbiljniji PR profesionalci ipak već postaju svjesni toga kako često moraju balansirati na đavoljem trapezu i kako treba pažljivije birati riječi, pridjeve i naslove u prezentaciji određenih umjetnika i izložbi, bez obzira na to koliko dobro bili plaćeni jer im to na duge pruge srozava ugled agencije i ispada da se bave vodviljem i ironijskim diskursom. Uostalom, prema onom starom vicu – koji možda i nije bio vic – umjesto da se proglašavate najboljim umjetnicima u gradu, državi, Europi i na svijetu, napišite si da ste najbolji slikar ili kipar u ulici. To će po svemu sudeći biti prilično blizu istini.

Komentiraj