U posljednjih godinu dana može se intenzivno pratiti zanimljiv medijski fenomen vezan uz pisanje i prezentiranje likovnih događanja, otvorenja izložbi i promocija likovnih uradaka svih vrsta. Nije tajna kako je likovna kritika već duže desetkovana u medijima – za što je velikim dijelom kriva i struka povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara jer pišu hermetično i nerazumljivo za širi krug ljubitelja umjetnosti – i radi čega su i umjetnici i galeristi bili primorani tragati za novim načinima prezentacije i promocije izložbi. U tom smislu medijski još uvijek nisu previše stradale druge umjetničke vrste i žanrovi, poput kazališne, filmske, glazbene i književne kritike jer su se kolege prilagodile vokabularom i opsegom pisanja novim vremenima i novoj publici, ali likovna umjetnost ostala je najvećim dijelom začahurena u bjelokosnoj kuli pseudoelitizma. Stoga su se tu umiješale PR agencije koje servisiraju umjetnike, galeriste i kustose, što nije loše ili negativno. Dapače. Trebalo se izboriti na tržištu i boriti se protiv anonimnosti.

Ono što je strašno u tome jest kako se događa potpuni gubitak hijerarhijske ljestvice vrijednosti kvalitete i pozicioniranja izložbi i umjetnika u normalnom, objektivnom estetsko-kvalitativnom kontekstu. Pa se tako često može pročitati za nekog nepoznatog umjetnika koji se tek probija kako je njegova izložba jedinstvena/nikada do sada viđena, za neke neupitno osrednje umjetnike kako su među najboljima – pardon, ponajboljima – u hrvatskoj recentnoj umjetnosti ili je atelijer nekog “pikzibnera” najljepši ikada viđeni interijer. Događa se da ozbiljni kolege u struci po kuloarima međusobno komentiraju čitajući takve PR najave “tko je sad ovaj” i otkuda se stvorio, čak se pitaju je li im nešto u međuvremenu promaknulo ili se sve okreće na užasnu zafrkanciju i ismijavanje. Ismijavanje i lakoća prezira “von oben”, s visine, nije međutim ono s čime bismo trebali biti zadovoljni i sretni, jer nam se pred očima i dalje promoviraju trećerazredni umjetnici kao prvorazredni, kao lokalni ili čak globalni fenomen, a njihove izložbe su “nevjerojatno iskustvo za likovne sladokusce”. Ta blizina kič rječniku i kič mentalitetu spaja se s idejom “likovne poslastice”, nečega o čemu sam već pisala i što upućenima već otvara oči o čemu se radi. Problem je potpuna dezorijentacija ljubitelja umjetnosti i potencijalnih kupaca koji misle radi takvih objava kako se zaista radi o fenomenalnim djelima i senzacionalnim umjetnicima svih dobi, veličina, vrsta i boja. Toliko nam je već dosta “prelijepih” izložbi i “prekrasne” umjetnosti da nam je zlo od toga. Umiremo od te silne “ljepote”, doslovno.

Oni malo ozbiljniji PR profesionalci ipak već postaju svjesni toga kako često moraju balansirati na đavoljem trapezu i kako treba pažljivije birati riječi, pridjeve i naslove u prezentaciji određenih umjetnika i izložbi, bez obzira na to koliko dobro bili plaćeni jer im to na duge pruge srozava ugled agencije i ispada da se bave vodviljem i ironijskim diskursom. Uostalom, prema onom starom vicu – koji možda i nije bio vic – umjesto da se proglašavate najboljim umjetnicima u gradu, državi, Europi i na svijetu, napišite si da ste najbolji slikar ili kipar u ulici. To će po svemu sudeći biti prilično blizu istini.

Komentiraj

Podijeli objavu
Prethodni članakOŠTRE REAKCIJE NA KOMŠIĆEV INTERVJU “On samo prijeti”
Sljedeći članakVRDOLJAK “Neće biti preslagivanja Vlade”
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.