LIKOVNO POVEĆALO: Kuzma Kovačić – majstor poetskih čežnji u skulpturi

U ciklusu „Umjetnik kod Meštrovića“ splitske Galerije Meštrović radi velikog interesa posjetitelja do kraja rujna može se pogledati iznimno konceptualno zanimljiva izložba skulptura i instalacija afirmiranog hrvatskog kipara Kuzme Kovačića „Mihi videtur… “. Nakon serije realističnih / figurativnih skulptura prema narudžbama – od kojih je zadnja u nizu bio spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu oko kojeg su se lomila koplja struke – kipar se ovom izložbom vraća svojim korijenima, tradiciji tzv. druge skulpture, apstraktnoj redukciji motiva i kiparskim instalacijama u interijeru i eksterijeru. U zahtjevnom prostoru palače i vrta Galerije Meštrović umjetnik smješta petnaest skulptura i instalacija u različitim prirodnim materijalima, od kojih su sve, osim četiri djela, nastale u 2019. godini.

Kuzmu Kovačića (Hvar, 1952.) ne treba posebno predstavljati kao jednog od naših najboljih suvremenih kipara, iza kojeg je ogroman i raznovrstan opus. Diplomirao je kiparstvo u Zagrebu na ALU 1976., jedan je od osnivača splitske Umjetničke akademije, gdje je i danas profesor kiparstva u trajnom zvanju. Autor je brojnih djela u javnim prostorima (Oltar domovine na Medvedgradu), oblikovao je 1993. hrvatske kovanice, izradio više od stotinu spomenika javne i sakralne plastike. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a 2012. izabran je za člana suradnika HAZU-a. Monografija autora Milana Bešlića objavljena mu je 2013. (AGM).

No izvan svih tih velikih narudžbi i pompozne javne plastike, Kuzma Kovačić je i dalje kipar koji je renesansno posvećen svom zanatu. Teme Sredozemlja, plovidbe, ali i muke i spasenja, uklopljene su sasvim nenametljivo i prirodno u prostor splitske galerije, no možda je najveći žanrovsko-morfološki pomak vidljiv u autorovoj ideji da pomoću dvodimenzionalnih obojenih drvenih ploča stvara motive pučine, marine, plovidbe i uvale – kao da je to najprirodnija i najjednostavnija stvar na svijetu! Ta lakoća provedbe ideje u jednostavnim, „običnim“, tzv. siromašnim materijalima, upravo je najveća odlika Kuzmina kiparstva, kada nije opterećen uvjetima osjetljivih i zahtjevnih kiparskih narudžbi, pred kojima se malo kipara može „izvući“ a da ih se ne usmjerava u politički kontekst. Ne pada nam na pamet dovoditi u pitanje iznimne modelacijske sposobnosti umjetnika i senzibilitet za slojevito oblikovanje površine klasičnijih skulptura u bronci, no ponekad se i najvećima dogodi mali zamor ili kalup koncepta. Stoga je ovakva splitska izložba najbolja provjera neugasle riznice ideja jednog umjetnika, koji je u mnogo skulptorskih fenomena bio predvodnik: sa Slavomirom Drinkovićem unutar fenomena tzv. druge ili nove skulpture na granici objekta / instalacije. Sjetimo se samo kako u zadnjih nekoliko godina mlađi hrvatski kipari rade skulpture u obojenom staklu kao da je to zadnji krik koncepta, ali nitko od kolega – ako mi nije promaklo – ne ističe kako je prve takve skulpture čistih, jednostavnih oblika, punih svjetla, kod nas u osamdesetim godinama 20. stoljeća radio upravo Kuzma Kovačić, s upisivanjem poetskih metafora u transparentan materijal stakla („Sv. Franjo propovijeda pticama“; „Marina“). Drugim riječima, Kuzma Kovačić najjači je kad se ne drži tipologije i pravila i kad stvara nove skulpturalno-ambijentalne situacije pjesničkih, mediteranski snenih metafora u naslovima djela.

Tri kustosa ove splitske izložbe u tekstovima ukazuju na tu jasnu kvalitativno-konceptualnu odrednicu Kuzmina opusa pa tako Vesna Bulić Baketić smatra da je motiv mora kod Kuzme „mjera za definiranje blizine, daljine te nestvarnosti i neopipljivosti dimenzija prostora“, ali i da su neke njegove instalacije „svojevrsni memento mori jer nas (autor) suočava s prolaznošću materijala i privremenosti instalacije, ali i momento vivere jer slavi ljepotu trenutka prisutnosti vlastite umjetnosti u nestvarno lijepom ambijentu“. Milan Bešlić ukazuje na jednaki Kuzmin osjećaj za mjeru prostora kakav je imao veliki prethodnik Ivan Meštrović, ali ističe i da je zbog sklonosti reljefnim rješenjima Kuzma „na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni tzv. kiparski slikar zamjetne taktilnosti i senzibiliteta za plohu“. Referirajući se na umjetnikovu golemu i ludičku instalaciju „Svjetlo Sredozemlja“, Bešlić ističe lucidnost takve intervencije u eksterijeru palače zajedno s vegetacijom, gdje park postaje nužnim dijelom koncepta. „Ova je instalacija stvaralački proces zanosa iracionalnim, tajanstvenim, podsvjesnim osjećanjem svijeta u lirski svjetlopis Mediterana“ (Bešlić). I Radoslav Tomić ukazuje na to da je ovom izložbom autor „postigao sintezu vlastitih kreativnih i oblikovnih opsesija, povezujući klasičnu (Grčka) i postklasičnu (Tizian) umjetnost s vlastitom prisnošću s morem, brodom i onim oblicima života koji su prisutni na Hvaru i na Sredozemlju u cjelini“, ali ga jednako tako ponovno pokazuje kao „obnovitelja kiparstva i modernista“, gdje je element konzervativnog „znak određene hrabrosti“ koji ga ulančava s antičkim korijenima Sredozemlja.

Komentiraj