LIKOVNO POVEĆALO Ima li cjepiva protiv crno-bijelih kuća i zgrada?

U našoj recentnoj arhitekturi nikada kraja iznenađenjima: kako smo već ranije zapazili i pisali o anti-fenomenu sivih fasada svih mogućih raspona na skali sive i pantone sive boje, toplih ili hladnih nijansi sive koje su pokorile sve zagrebačke brežuljke – a i šire izvan zagrebačkih granica – sada smo suočeni s rastućom, proliferirajućom opasnošću da nam se cijela zagrebačka podsljemenska zona pretvori u niz tipskih crno-bijelih kuća i stambenih zgrada. Znala sam, zajedno s nekih kolegama arhitektima, povjesničarima i kritičarima arhitekture, da nam se sprema ta nova „elitna“ špranca prozora, vrata i fasada, ali s prvim zrakama sunca, kada su se ponovno prošlog tjedna otvorila gradilišta po bregovima i padinama Zagreba, moglo se primijetiti kako ta crno-bijela pošast ne prestaje.

Pitate se: zašto bi klijentima ili investitorima bilo po volji i ukusu da imaju kuću ili obiteljsku zgradu koja je gotovo identična svim drugim takvim koloristički osmišljenim volumenima, s malim varijacijama u kvadratima i pomacima tlocrta prizemlja i prvog kata? Tko ih je od vrlih arhitekata uspio uvjeriti kako je to sad baš „in“ i totalno cool, i da će samo još drugih stotinjak objekata po zagrebačkim padinama izgledati gotovo identično? Tko je izdao dozvole za ovakvu tiraniju crno-bijelog svijeta? Gleda li itko efekt prostorno-vizualne zasićenosti mikrolokacije ili urbanog pejzaža takvom kolorističkom matricom?

I zaista, svašta se može vidjeti od Bukovca preko Zelenjaka do Pantovčaka, uočava se trud arhitekata, vidi se jednako tako i trud građevinara da se u tlocrt ubaci što više nepotrebnog betona koji nam se smiješi s preteških i predimenzioniranih zabata i balkona, neka se ziđa, jer se može i mora. Od odlične razvedene arhitektonske tipologije u kojoj se raspoznaje rukopis vrsnih arhitekata poput tandema Dva arhitekta, do potpuno anonimne i skromne arhitekture, svima je na pameti samo da imaju snježnobijele fasade, crne prozorske okvire i crna ili tobože avangardno antracit siva vrata i balkonske ograde. U nekim slučajevima prepoznaje se i iskrena želja da se nastavi tradicija tzv. Crne kuće arhitekta Dragomira Maji Vlahovića, ali ne možeš ti sjekirom kao pilom: treba i za takve izvanserijske pomake imati izvanserijski talent za projektiranje. Najčešće se pred šetačem po zagrebačkoj sjevernoj zoni nižu obiteljske kuće za koje su i investitor i arhitekt uvjereni kako su vile, a apsolutno nisu jer je gabarit volumena prožderao cijelu parcelu pa ni baka i djed ne mogu prošetati oko kuće, već samo pas manjih dimenzija, uz malo sramežljivo zasađenog bambusa. Od vrta niti „v“, ali svi jedni druge uvjeravaju kako imaju vile, a tako su i platili to što je sazidano.

Neki bi cinici mogli reći kako su i za vrijeme tzv. zagrebačke moderne arhitekture između dvaju ratova centar i padine Zagreba bile premrežene bijelim, tipski uniformiranim kockama, kako je sve to bilo jednolično i dosadno, i što se mi danas bunimo da imamo anti-fenomen crno-bijelih volumena. No, vrag i Bog uvijek se kriju u detalju pa tako treba istaknuti kako su arhitekti između dvaju svjetskih ratova, svi redom školovani od Rotterdama, Pariza, preko Münchena, Dresdena, Berlina, Beča, Rima do Budimpešte i Praga, kod izvjesnih arhitekata poput Loosa, Behrensa, Poelziga, Fabianija, Le Corbusiera ili J.J. P. Ouda, razvili specijalnu metodu projektiranja detalja na zgradama, kućama ili vilama, prema kojima se točno moglo – i još uvijek se može – raspoznati čiji je potpis na kući. Razvili su, naime, unutar poetike i manifesta arhitekture koja je radikalno bila očišćena od ornamenta individualni pristup projektiranju tipa i veličine prozora, ulaznih vrata, balkonskih ograda, krovnih detalja ili čak žaluzina i roleta, prema kojima se nepogrešivo „od prve“ moglo atribuirati autorstvo. A tko će danas atribuirati prema letimičnom pogledu autorstvo svih ovih crno-bijelih volumena, koji uopće nisu ni na koji način autentičan regionalni doprinos bilo kojoj našoj arhitektonsko-urbanističkoj tradiciji? I uopće nas se ne tiče pokušaj argumentiranja kako su svi europski gradovi pali pod diktaturom sivih fasada ili crno-bijelih kuća jer nije isto ako je takav objekt smješten u poslovno-trgovačkoj zoni / Cityju ili je nasađen u rezidencijalnim četvrtima sjevernih dijelova. Nisam baš toga ove zime vidjela po bečkom 16. Bezirku, tamo gdje se još uvijek zna što je red, zakon i dobra arhitektura. I dok god su kod nas jači oni koji tvrde kako je jeftinije i isplativije srušiti secesijsku ili modernu kuću predratne gradnje i nasaditi crno-bijelog monstrumčića – nema nam spasa. Neka se i dalje ziđa.

Komentiraj