LIKOVNO POVEĆALO: Emanuela Lekić – iznadprosječan riječki debi mlade slikarice

U riječkoj galeriji Kortil do 29. svibnja postavljena je izložba „Noćna smjena“, mlade riječke slikarice Emanuele Lekić (Rijeka, 1996.). Na izložbi je predstavljena serija novih slika nastalih nakon završetka ALU te je ujedno autoričino prvo predstavljanje djela pred zahtjevnom riječkom publikom. Emanuela Lekić diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića, no već je izlagala na značajnim izložbama poput Petog bijenala slikarstva, „Bridges – Nova slika“ u Laubi te na izložbi 14. Erste Fragmenti na kojoj je i nagrađena Nagradom publike, a još je kao studentica primila pohvalu Akademskog vijeća i Rektorovu nagradu.

Slikarica u pratećem tekstu deplijana pojašnjava kako je za izložbu „Noćna smjena“ za motive uzela prepoznatljive gradske lokalitete Zagreba i Rijeke koje pamtimo kao mjesta okupljanja i druženja: „Sada ispražnjena i u kasnim noćnim satima, ona evociraju svojevrsnu mističnost i sjetu, a njihova je atmosfera dodatno dojmljiva u trenucima kada su izolacija i otuđenost postali naša svakodnevica, na neki način i poželjno ponašanje koje se štetno odražava na kolektivno mentalno stanje i međuljudske odnose. ‘Noćna smjena’ ukazuje na posljedice izoliranosti pojedinca od svojeg kolektiva, a koje odlikuju tjeskobnost, anksioznost i strah. Premda realistični, ovi motivi bivaju obojeni začudnošću koja dodatno šokira i intrigira gledatelja.“

Što je toliko posebno i drugačije u slikama Emanuele Lekić i zašto je za prvu izložbu neupitno zaslužila prostor ugledne riječke galerije? Na prvi pogled, cijela jedna generacija mladih i mlađih hrvatskih slikara kontinuirano njeguje određeni vid (hiper)naturalističkih i realističkih prizora – neki to rade bolje, neki manje intrigantno. No u slikama mlade riječke slikarice ništa nije mrtvo, hladno i ukočeno ili bilo kako ‘prepisano’ i kopirano; iako slikarica želi stvoriti atmosferu melankolije, ispražnjenih i pustih mjesta, izolacije i otuđenosti, ona postiže da u njezinim slikama pulsira neki tajanstveni život grada – rekli bismo da je grad sa svojom arhitekturom protagonist radnje ili da je grad prikazan kao pozornica nekih nevidljivih zbivanja, dakle, vrlo scenično. Duboke noćne sjene koje u plavičasto-žutim tonalitetima stvaraju na platnima kontrast između hladnih i toplih ploha – a time metaforički i pojačavaju emotivnu napetost na slikama – podsjetit će nas na niz utjecaja iz riznice modernog slikarstva 20. stoljeća; od talijanskih Novecento slikara do metafizičkog slikarstva, ali i istarskih slikara gradskih veduta poput Zore Matić ili Brune Mascarellija. Mlada slikarica već sada majstorski vlada finim stupnjevanjem prijelaza svjetla i sjene na slici i ne bi me čudilo da je temeljito proučavala i barokne majstore svjetla (Georges de La Tour, Rembrandt), što se u nekoliko platna toplih crveno-žutosmeđih tonova s mekim sjenama može detektirati. Uostalom, ne zove se izložba bez razloga „Noćna smjena“, što će nas odmah asocirati na Rembrandtovu slavnu sliku „Noćna straža“.

Svaka slika sastoji se od niza planova, prizora u prednjem i daljim, dubljim planovima, i upravo ta ideja „slike u slici“ daje nesumnjivo fascinantnu i magičnu dimenziju ovom slikarstvu. Ne radi se samo o potrebi slikarice da jednu sliku napuni i pretrpa nasumičnim detaljima ili pretjeranom narativnošću i simbolima, jer kod nje je svaki detalj stavljen na svoje mjesto u slici s razlogom: inteligentno, smisleno i s opravdanom simbolikom i metaforikom, poput crvene ruže u prizoru ljubavnog para koji se ogleda u prometnom zrcalu, mačke koja je postojana čuvarica gradova po noći ili malog psa u noćnoj šetnji po zagrebačkom Gornjem gradu ispred galerije Klovićevi dvori. Svi ti detalji kod slikarice nisu banalni ili forsirani, svaki prizor djeluje kao da je baš sad uhvaćen u foto-objektivu nekog noćnog šetača.

Zanimljivo je da je njezina izložba u galeriji Kortil postavljena nakon završene izložbe Lovre Artukovića, s kojim dijeli neke slične stilsko-problemske reference, kao što se njezino slikarstvo može povezati i sa senzibilitetom i stilom Petre Grozaj. No da se jedna mlada slikarica na svojoj prvoj izložbi predstavi s tako mnogo zahtjevnih i više nego iznadprosječno metijerski i konceptualno zrelih, dorađenih i autentičnih djela – to već dosta dugo nismo vidjeli. Ona suvislo vlada malim i velikim formatima, detaljima, portretom / autoportretom i velikim kompozicijama u koje treba uklopiti arhitekturu bliskih i udaljenih planova, ljude, urbani mobilijar… sve bez ijedne perspektivne deformacije. Ni na jednoj njezinoj slici ne postoji u bilo kojem kontekstu slaba točka, a to je za prvo predstavljanje publici i likovnoj kritici danas već pravo malo čudo!

Komentiraj