U zagrebačkom Muzeju Mimara otvorena je retrospektivna izložba dubrovačkog kipara Asima Hebiba, na kojoj se umjetnik prvi put predstavlja s cjelovitim opusom zagrebačkoj likovnoj publici. Taj iznimno rafinirani i senzibilni kipar do sada je bio orijentiran na dubrovačku sredinu, iako kvalitetom opusa i raznolikošću stilskog pristupa kiparskim temama i materiji nikako ne zaostaje za brojnim značajnim hrvatskim modernističkim kiparima druge polovice 20. stoljeća. Nema ga u pregledima moderne i suvremene hrvatske skulpture, što nije greška autora, već ukazuje na površnost struke, jer nipošto nije bio potpuno uronjen u anonimnost preko pola stoljeća stvaranja. Stoga je inicijativa bivšeg ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik, Marina Ivanovića, za njegovom dubrovačkom i zagrebačkom retrospektivom više no značajan korak za stručnu valorizaciju Hebibova opusa, ali i konačan uvid u ljepotu i bezvremenost njegovih skulptura.

Asim Hebib (Cernica, 1940.) prve smjernice iz kiparstva dobio je još u djetinjstvu od akademskog kipara Ivana Mitrovića Paje, da bi se u razdoblju između 1957. i 1960. školovao kod talijanskog akademskog kipara Giovannija Colonne u Dubrovniku, gdje je stekao klesarsku i kiparsku naobrazbu. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća počinje samostalno stvarati prve kiparske radove te paralelno dugi niz godina surađuje s Colonnom na raznim projektima. Sudjelovao je i na projektu Spomen-groblja na Bijelom Brijegu u Mostaru arhitekta Bogdana Bogdanovića, gdje je u periodu od tri godine bio zadužen za izradu dijela monumentalnih simboličkih reljefa na centralnom zidu u vrhu groblja (prizori Svemira, zvijezda, Sunca…) Atelijer Hebib osnovao je 1963. u Dubrovniku i tu stvara sve do danas. Radovi mu se nalaze na javnim površinama i brojnim javnim i privatnim zbirkama umjetnina. Aktivan je sudionik niza umjetničkih kolonija u Hrvatskoj i član je HDLU– a Dubrovnik. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj.

Kustosi izložbe, povjesničari umjetnosti Milan Bešlić i Anita Ruso, kontekstualizirat će Hebibov opus u važne tokove tradicijske i moderne skulpture, od elemenata pučke plastike, romanike, ideje totemske skulpture, referenci na formu stećaka i kamenih ulomaka spomeničke plastike pa sve do moderne organičke i vitalističke skulpture na tragu geometrijskih i linijskih reduciranja. Naime, od ukupno 36 predstavljenih umjetnikovih djela, čak polovica nikada nije izlagana, a iz Hebibova opusa odabrane su skulpture iz 11 različitih ciklusa koje je tijekom života stvarao u Dubrovniku. Tako na izložbi u Muzeju Mimara možemo pratiti rane skulpture u drvu od 1961., preko skulptura u bračkom i kvarcnom kamenu do skulptura u mramoru i granitu. Posebice vezan za kvarcni i brački kamen, Asim Hebib nastavlja u svojem opusu važnu liniju moderne intimističke skulpture manjeg i malog formata, bez obzira na sve druge ranije navedene stilsko-morfološke reference. Motivi životinja, majke i djeteta, zagrljaja ljubavnika, torza žene pa ciklus „Ritmovi života“, „Forme u žalu I.“ ili „Izdužene forme“, trenutačno će nas asocirati na liniju kiparskog razmišljanja koja bez obzira na prepoznatljivost motiva ima u vidu stilizaciju i simplifikaciju forme na meke, glatke i oble linije površine, poput skulpture Amedea Modiglianija, Hansa Arpa i Constantina Brancusija, jednako kao što će nam se prirodno nametnuti ulančavanje Hebibova opusa u korpus hrvatske moderne i suvremene skulpture. Bez sumnje, neke će nas Hebibove forme asocirati na Vojina Bakića, ali po intimističkim motivima i mekoći uglačane obrade kamena reference idu još dalje, sve do Ive Lozice i Frana Kršinića.

U dijelu opusa koji teži za apstraktnijom redukcijom formi, Hebiba ćemo logično vidjeti na poziciji hrvatske skulpture druge polovice 20. stoljeća, negdje između Raula Goldonija, Ivana Švertaseka, Milene Lah, Šime Vulasa, Slavomira Drinkovića, Josipa Diminića ili Peruška Bogdanića, dok će nas vertikalne valovite forme iz ciklusa „Ritmovi života“ podsjetiti na rane ambijente Ljerke Šibenik. To je asocijativni niz ulančavanja koji govori o snazi kipareve moći sažimanja motiva u energiju materijala, gdje na Hebibovim skulpturama ne postoji nijedno „slabo“ mjesto. I stoga Anita Ruso u predgovoru kataloga pravilno zapaža kiparstvo Asima Hebiba „kao ostvarenja njegova sublimiranog intimnog dnevnika“, jer ponekad je mnogo zahtjevnije zatočiti emociju i energiju forme u malom formatu. A to što sjajan opus ovog umjetnika – gdje ne bih čak inzistirala na samozatajnosti, već na starinskoj posvećenosti svom zanatu u atelijeru daleko od medija – tek sada upoznajemo, ispravljeno je zaista u zadnji čas.

Izložba u Muzeju Mimara može se razgledati do 25. kolovoza 2019. godine.