LIKOVNO POVEĆALO Arhitektura sivih tonova – novi negativni trend

Kada su pred pet-šest godina počele po zagrebačkim brdima nicati obiteljske kuće i stambene zgrade za nekoliko obitelji, volumena obojanih u bijelo-sive tonove, nitko nije mogao predvidjeti koliko će se taj anti-koloristički trend razmahati i pretvoriti u diktaturu sivoga. Jedan je arhitektonski tandem započeo s trendom bijelih fasada i crnih okvira vrata i prozora, što je kod nekih zgrada djelovalo efektno, ali se također vrlo brzo pretvorilo u sveopću pošast, koja se nikakvim teorijskim postavkama ne može opravdati. Svi sjajni ili solidni arhitekti razumiju kako mora postojati smislena veza između tipologije, forme zgrade, njezine strukture te konteksta i lokacije na kojoj se nalazi. Boja njezina plašta / volumena često je od iznimnog značaja za krajnji rezultat.

Započnimo od tipologije. Sivi tonovi fasada korišteni su u modernoj i suvremenoj arhitekturi primarno za poslovne, industrijske, tvorničke i skladišne objekte, bolnice, zgrade raznih ministarstava, muzeja, dosadnih ureda, sjedišta različitih službi pa čak i samostana… shvatili ste. Dakle, objekti od javne namjene, velikih dimenzija, čime se sivim tonovima fasade ili oplate od različitih materijala želi na određenoj građevnoj čestici vizualno smanjiti dojam veličine objekta.

Kod stambene arhitekture, siva ne podržava dojam topline, intime i obiteljskog okupljanja, iako smo i u interijerima kafića, dućana, restorana i nekih hotela također preživjeli trend sivih zidova, gdje se mjestimice to moglo podnijeti, ovisno o skali tople ili hladne sive boje, po mogućnosti neke dobre nijanse pantone antracit sive. U jednom trenutku, siva je postala ziheraška „nova crna“, no svaka pretjerana aplikacija neke ideje pretvara ju u njezinu negaciju i besmisao.

Osobno bih voljela ući u glavu tih arhitekata i naručitelja koji tako žarko žele svoje kuće i garaže pofarbati u hladnu, tamnosivu boju. Jesu li naprosto slabi na trend ili to ukazuje na njihovu bezidejnost i ziheraštvo? Misle li time kako će im kuća izaći u nekom prestižnom domaćem arhitektonskom časopisu? Tko bi želio da mu kuća poprima energiju ureda, tvornice ili neke javne ustanove? Kakvi ljudi zaziru od boje, boje se boje, kao da su boje nešto primitivno, ekscesno, nedopušteno! Ako kuća i interijer odražavaju energiju i emocije svojih stanovnika, kako se osjećaju ljudi koji imaju kuhinje od inoxa i sive fasade zidova? Kladim se da bi neko istraživanje velikim postotkom dokazalo da u takvim zajednicama nema mnogo topline, i da je novac glavna poveznica po kojima se svakodnevno funkcionira.

No, postoji razlika između genijalne, izvanserijske i osrednje arhitekture na tu temu. Kada je u Zagrebu na Srebrnjaku 1990. godine bila dovršena tzv. Crna kuća, odnosno, vila Raubar-Kolovrat, arhitekta Dragomira Maji Vlahovića, po koncepciji tlocrta s referencom na rimsku obiteljsku kuću, organizirana oko unutrašnjeg dvorišta / atrija, njezina je vanjska fasada snažno ukazivala na to da se radi o privatnom i intimnom prostoru. Crna boja dala joj je poseban identitet koji nije djelovao morbidno ili depresivno, jer se radilo o specifičnoj nijansi crne boje, koja djeluje „toplo“ i zaštitnički u oku promatrača. Danas, kada kuća ima nove vlasnike i prefarbana je u dosadnu sivu, oduzeta joj je ta nadnaravna dimnezija obiteljskog utočišta – postala je još jedna dosadna i hladna kocka u nizu takvih. Jer, vrhunski arhitekt zna kako i kada upotrijebiti crnu i sivu.

Fascinirana sam bezličnošću takve sive arhitekture koja dosta toga otkriva o naručiteljima, a da mnogi arhitekti kod nas nemaju etike i ne vide šire od svojeg malog projektića, to nije nova stvar. Ako je netko od arhitekata ikada pomislio da će se aplikacijom sivih tonova transponirati ideja golog i neobrađenog modernističkog betona u novu paradigmu, grdno se prekombinirao i promašio ideju. Tako su se zagrebački brdoviti kvartovi u svega par godina pretvorili u poprišta dosadne, anonimne, unificirane bijelo-sive arhitekture, kuća koje sve izgledaju isto, i koje su vidljivo narušile stilsku usklađenost s historicističkim, secesijskim i modernističkim objektima. Često se može čuti i komentare stanovnika, poput „pa kakvi su to ljudi koji sruše lijepu postsecesijsku obiteljsku kuću i naprave sivo-bijeli užas“. To su novi stanovnici Zagreba, ljudi bez kulturološkog identiteta, koje užasno nervira stilski kod jedne prošle epohe kojoj ne pripadaju i koju ne razumiju. Stoga ju treba srušiti, satrati, pod alibijem da bi ih „stara zgradurina“ više koštala za obnovu od podizanja nove. To su ljudi koji se ponašaju poput mentaliteta Borga: svaki otpor je uzaludan, bit ćete asimilirani. Neki dan sam se već poveselila kako će mi u susjedstvu biti lijepo obnovljena jedna Planićeva obiteljska kuća, pofarbana u neku pristojnu, oku ugodnu bež nijansu. No, nakon par dana njezina je garaža u podnožju osvanula pofarbana u tamnu sivu boju, „kao šaka u oko“. Ne znam kako će proći ostatak kuće, sad me već malo strah i pomisliti.

Putujući po Hrvatskoj, vidim da se ta siva pošast širi i na druge gradove, a posebno nakaradno djeluje u morskim, obalnim gradovima, s obzirom na mediteranski karakter pejzaža i konfiguracije tla. U takve sive fasade može sunce udarati svaki dan od 365 dana u godini, i garantiram da se stanovnici takvih kuća neće u njima dugoročno dobro osjećati. Danas je u svijetu prihvaćena kromoterapija, liječenje bojom, koja nas uči kako određena frekvencija boje djeluje na naše tijelo, raspoloženje i zdravlje. Pokazalo se da se ljudi češće razbolijevaju u sivim / antracit zgradama. Jer, boja je čista energija, i utječe na duhovno stanje ljudi. U Indiji postoji izreka „No colour, no Guru“. Poslovično pametni Nijemci uredno imaju među zdravstvenim uslugama mogućnost liječenja kromoterapijom, i ovisno o paketu koji uzmete, njihovo zdravstveno osiguranje to legitimno priznaje. Među našim sve više sivim zgradama, koji me podsjećaju na neprijateljski sivi svijet Necromongerove flote iz filma Riddickove kronike, nestaje praiskonske radosti, vitaliteta i života, a diktatura sive arhitekture to uspješno pojačava. Sivom arhitekturom samo potvrđujemo da živimo u deprimirajućoj stvarnosti i da bježimo od suočavanja s vlastitim emocijama.

Komentiraj

PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.