LIKOVNO POVEĆALO: Antologijski fotografski portreti Milana Pavića u Galeriji Forum

Izložba fotografija “Uredi, kavane, ateljei” legendarnog fotografa Milana Pavića, koja je otvorena u petak u zagrebačkoj Galeriji Forum, predstavlja izbor crno-bijelih portreta hrvatskih umjetnika i protagonista društvene scene koje je ovaj istaknuti hrvatski fotograf snimio tijekom života. „Jedan od najistaknutijih kroničara tog zagrebačkog mjesta i vremena (oko sredine prošloga stoljeća) bio je i Milan Pavić, klasik hrvatske fotografije, čije portrete umjetnika ovdje izlažemo“, ističe kustos Feđa Gavrilović.
Izloženi fotoportreti značajnih hrvatskih umjetnika i političara koje je ostvario, zrače neposrednošću i izvrsnim karakternim profiliranjem, a među njima su legendarni portreti Tina Ujevića u gostionici Tip-Top, Miroslava Krleže, Ivana Generalića, Emanuela Vidovića, Ede Murtića, Zlatka Boureka, Toše Dapca, Vlahe Paljetka, Antuna Augustinčića sa suradnicima u svojoj Majstorskoj radionici na
ALU-u, Jure Kaštelana, mladog Ive Pogorelića, Ante Topića Mimare, Ivana Večenaja, Branka Gavelle i Slavka Batušića, Koste Angelija Radovanija i Željka Hegedušića. Posebno je povijesno značajna fotografija Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže na sjednici JAZU-a 1947. u Zagrebu, kao i rijetki fotoportret Vladimira Nazora dok u opuštenom momentu pripaljuje cigaretu iz 1947. godine.
Milan Pavić (Daruvar, 1914. – Zagreb, 1986.) prvi je kontakt s novinama ostvario kao mladić, nakon susreta sa slavnim Franjom Fuisom koji ga je povezao s redakcijom Novosti, gdje je od 1935. počeo objavljivati reportaže iz rodnog grada. Iste godine dobio je svoj prvi fotoaparat, i to kao nagradu redakcije časopisa Panorama iz Beograda jer je u Daruvaru za njega sakupio 27 pretplatnika. Time je započela karijera upisana u povijest hrvatske fotografije, a nakon Drugog svjetskog rata Pavićev talent i ljubav prema fotografiji brzo su prepoznati. Njegove fotografije ulaska prvih postrojbi partizana u Zagreb 8. svibnja 1945., kao i govora Vladimira Nazora na gradskoj mitnici u povodu oslobođenja, jedinstveni su povijesni dokument. Sâm Pavić ostavio je svjedočanstva o tome kako su te fotografije nastale u vrlo opasnim okolnostima, dok se na njega pucalo s prozora opustjeloga grada. Nakon rata snimao je visoke državne događaje (u Galeriji Forum izložene su snimke s otvaranja Strossmayerove galerije starih majstora i svečane sjednice
JAZU-a 1947.). Od 1945. do 1958. radio je kao novinar-fotoreporter u Agenciji za fotodokumentaciju u Zagrebu, a nakon 1958. djeluje kao slobodni likovni umjetnik – fotograf. Feđa Gavrilović navodi da je stoga umjetnik razvio „izravan i ponekad angažiran pristup stvarnosti koji je obilježio Pavićevu fotografsku poetiku“.
Osim prepoznatljivih portreta umjetnika u njegovu se opusu ističu i fotografije važnih državnih događaja, Zagreba iz zraka – što je tada bilo složen pothvat, kao i spomenika, gradova i raznih narodnih tradicija za monografije. Sudjelovao je u brojnim domaćim i međunarodnim izložbama te dobio mnoge nagrade i počasti domaćih i međunarodnih fotografskih institucija i udruženja, primjerice, 1958. proglašen je Majstorom umjetničke fotografije Jugoslavije. Treba istaknuti da su mu samostalne izložbe održane u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (1975., retrospektiva), beogradskom Muzeju primenjenih umetnosti (1976., također retrospektiva), ali i u splitskoj Galeriji Foto-kluba Split (1989).

Kritika je uvijek isticala da je Milan Pavić vrlo brzo svoj fotoreporterski interes u portretima prebacio na područje psihologije, „nastojeći dubinski sondirati portretirane ličnosti; očito ga više nije potpuno zadovoljavala realistična fotografija“ (Josip Depolo). Kasnije će se uz portrete tijekom cijele karijere posvetiti pejzažu, mikro i makro strukturama krajolika u kojima traži apstraktne oblike kao paralelnu poveznicu s tadašnjim apstraktnim slikarstvom. „On ne pripada majstorima fantazije, ali je njegov analitički duh često adekvatniji u istraživanju nove realnosti i bliži nekim problemima nove estetike, a to je i Pavićeva udarna snaga“, zapisao je Josip Depolo u predgovoru kataloga umjetnikove retrospektive u MUO-u 1975. godine. Do danas sve te teze stoje, pokazujući upravo na recentnoj forumskoj izložbi kako dobre eksperimentalne fotografije nema bez temeljitog poznavanja fotografskog zanata, njegovih osnova poput namještanja kadra i izvora svjetla ili talenta da se portretirana osoba uhvati u djeliću sekunde bez „ziheraškog“ okidanja tridesetak fotki zaredom pa koja na slijepo ispadne najboljom.
Izložba se može pogledati do 27. ožujka. 

Komentiraj