U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar postavljena je izložba slika / akvarela, objekata / goblena i radova u keramici mlade umjetnice Ane Sladetić „Izolirana prisutnost“, na prvi pogled neobična kombinacija radova i tehnika. No ništa u pristupu Ane Sladetić umjetnosti nije pretjerano, artificijelno ili kaotično, sve je vrlo pažljivo i logično konceptualno razrađeno i povezano. Izložba se sastoji od četiri žanrovski i tehnički raznolika rada, u kojima se isprepliću i povezuju klasične tehnike i suvremeni mediji, kao što su AR (augmented reality: proširena stvarnost) i programirani jednostavni uređaji sa senzorima. Ciklus „Izolirana prisutnost“ (2022.) čine četiri akvarela na platnu velikog formata od kojih svaki prikazuje interijer sa ženskim likom koji nešto „po kući“ radi, ali i tri minijaturne makete obiteljskih kuća u vertikalnom presjeku izvedene u keramici, pretrpane stvarima, no bez ženskog lika. Uz aplikaciju na mobitelu promatrač može skeniranjem ostvariti interaktivan pristup ženama na akvarelima i na trenutak ući u njihovu virtualnu stvarnost.
Slikarsko-skulpturalnu instalaciju „Vizualnost artefakata“ (2022.) čine tri slike u kombiniranoj tehnici i pet keramičkih objekata, u kojima se umjetnica referira na bogata slavonska arheološka nalazišta, ali i kontinuiranu važnost keramike tijekom cijele ljudske povijesti, sve do danas, kao umjetničke tehnike i medija koji ne zastarijeva. Time se njezin interes za keramiku ne iscrpljuje: u triptihu keramičkih uporabnih objekata iz 2018. referira se na ekologiju i životinjske motive „(Hijerarhija društva“, „Zaštićene biljne vrste“ i „Životinje u Hrvatskoj“).
U zidnoj instalaciji „Welcome“ (2021.) duhovito se poigrava s tehnikom i žanrom goblena, koje „apdejta“ senzorima što nas upozoravaju da smo se previše približili djelu, u skladu s aktualnom epidemiološkom situacijom. Ne želim namjerno otkrivati u opisu sve detalje umjetničinih radova jer smatram da treba sačuvati element iznenađenja i neočekivanih procesa percepcije koje posjetitelj doživljava neposredno, na licu mjesta u galeriji.
Ana Sladetić diplomirala je na ALU u Zagrebu, gdje je 2016. obranila doktorski rad pod mentorstvom prof. Ante Rašića i dr. sc. Leonide Kovač. Ostvarila je 17 samostalnih izložbi u Zagrebu, Rijeci, Samoboru, Koprivnici, Iloku, Parizu, Berlinu, Wiesbadenu i St. Mary’s Cityju u Marylandu. Sudjelovala je na više od 150 skupnih izložbi u Europi i inozemstvu, između ostalih „Recontre / Begegnung / Susret“ (2020., Haus Burgund, Mainz), „Artist / Don Quixote“ (2019., Neuer Kunstverein Aschaffenburg im KunstLANDing, Aschaffenburg), „Portrait 2018“ (2018., CICA Museum, Gimpo-si, Gyeonggi-do), 24th International Seoul Art Festival (2017., Chosun Ilbo Gallery, Seul) i drugima. Osvojila je niz priznanja, poput nagrade Galerije Kranjčar na 35. Salonu mladih (2020.) i nagrade WCCA – Award for Best Artwork of World Art Youth Festival, Seul, Južna Koreja (2016.). Boravila je na rezidencijalnim programima u Njemačkoj, Francuskoj, Finskoj, Belgiji i SAD-u te održala više javnih predavanja i radionica u suradnji s hrvatskim i stranim kulturnim ustanovama. Od 2011. godine zaposlena je na Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje od 2017. radi u zvanju docentice.
Radovi prezentirani na izložbi u galeriji Kranjčar vrlo autentično spajaju klasične likovne tehnike i suvremenu tehnologiju, čime autorica ne daje prednost tehnologiji niti pasatistički plače za tobože zanemarenom tradicionalnom umjetnošću. U dobro izbalansiranom srazu uspijeva doraditi i estetsku dimenziju izložbe, kroz djela u kojima nema nimalo pretencioznog intelektualizma, zamršenog i nejasnog koncepta „koji samo narcistički umjetnik razumije“ i pred kojim posjetitelji uzmiču jer ga isto tako ne razumiju.
„Svojim radovima pomičem granice viđenog i doživljenog. Inspirira me današnji svijet komunikacije i dostupne tehnologije u dijalogu s tradicionalnim medijem. U recentnim radovima propitujem sigurnost doma, (ne)pokretnost te prisutnost pred radom kako bi posjetitelj odnosno sudionik otkrio sam rad, saznao skrivene podatke i doživio iskustvo“, pojašnjava umjetnica, a mi na izložbi dijelimo to njezino iskustvo. Bilo da se duhovito razračunava sa stereotipima o ženama, kućanstvu, našom zarobljenosti materijalnim stvarima, prisilnom izolacijom u domu zbog korone, strahom od virusa ili ekologijom koje su nam svima puna usta, Ana Sladetić „uz radikalno izbjegavanje jeftine sentimentalnosti i ispraznih efekata“ (Vanja Babić) donosi izložbu koja nam je pokazala nešto iskreno neočekivano i nereciklirano. U općoj situaciji umjetničkog svijeta gdje skoro svi posežu tobože legitimno za već viđenim idejama, to je zaista mnogo. I neočekivano.
Komentari