‘Lijepo se osjećam na sceni, divna je nagrada dobiti pljesak’

Dubravka Lelas 29-godišnja je zagrebačka glumica koja u Gradskom kazalištu Trešnja igra u novoj predstavi ‘Priče iz davnine’. Iako je situacija s poslom za glumce u Hrvatskoj jako teška, ona je imala sreće jer je odmah nakon diplome dobila angažman

U zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja 13. veljače održat će se premijera predstave ‘’Priče iz davnine’’ Ivane Brlić Mažuranić, u režiji Paola Tišljarića i dramatizaciji Lade Kaštelan. Riječ je o koprodukciji Trešnje i dubrovačkog Kazališta Marina Držića u kojoj igra mlada glumica Dubravka Lelas.

Rođena je 1991. godine u Zagrebu, a nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole na klarinetu, upisala je studij glume 2010. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Studij je završila 2015. godine diplomskim ispitom ‘’Ćelava Leda’’ u klasi Željka Vukmirice. Za razliku od brojnih njezinih kolega koji često dugi niz godina provedu kao vanjski suradnici po kazalištima ili pak kao samostalni umjetnici, Dubravka Lelas imala je veliku sreću pa se izravno sa Zavoda za zapošljavanje nakon diplome zaposlila u Trešnji te je od 2016. članica ansambla ovog kazališta za djecu:

„Na Zavodu za zapošljavanje vidjela sam oglas Trešnje da se traži glumac za stručno osposobljavanje, u rujnu 2015., taman kad sam diplomirala. Imala sam sreću da sam upravo ja bila odabrana, a bilo je puno kvalitetnih kolega i kolegica u to vrijeme. Već godinu dana poslije postala sam članica ansambla, jako mi je lijepo jer nas nema puno i svi se odlično slažemo. Stalni radni odnos ulijeva mi financijsku sigurnost i opuštenost s te strane jer se ne trebam brinuti oko toga od čega ću živjeti. Nitko mi ne brani da radim što god želim, ako za to naravno imam vremena, ali sam upravo zbog manjka vremena u Trešnji – jer puno i kvalitetno radimo – morala odbiti nekoliko ponuda. To je uvijek dvojako. Isto se može reći i za slobodne umjetnike, jer iako mogu birati što će raditi postoji zamka da će u jednom trenutku biti prisiljeni raditi projekte koje možda ne bi htjeli zato što moraju. Samostalnim umjetnicima je zaista teško jer postoji puno akademija za ovako malo tržište. Gotovo svake godine glumu diplomira gotovo 30 glumaca, to su kvalitetni ljudi, ali ne postoji toliki prostor u kojem se svi oni mogu izraziti. Nije jednostavno biti samostalni umjetnik, to nikako.“

Dubravka Lelas ispričala je kako je koncipirana predstava ‘’Priče iz davnine’’:

„Teško je postaviti to djelo na scenu pa su u dogovoru s dramaturginjom i redateljem napravljena dva dijela – u prvom dijelu dolazi Ivana Brlić Mažuranić u obitelj pa onda pričaju o raznim temama, to je suvremeni dio predstave, da to tako kažem. U drugom dijelu na sceni pričamo Nevu Nevičicu, s time da smo mi u isto vrijeme i izvođači i pripovjedači. To je lektirni naslov pa sigurno ne bi bilo bio lektira da nije kvalitetno i dobro. Shvaćam da ima i dobrih knjiga koja nisu lektira, ali shvaćam i zašto kazališta postavljaju lektirne naslove na scenu. Iako je djeci danas možda nerazumljiv jezik kojim je pisala Ivana Brlić Mažuranić, mi smo se u predstavi ipak držali originala i koristimo neke stare riječi i izraze, nismo bježali od toga. Zašto ne ljestvicu više postaviti djeci, zašto ići uvijek na ruku njima?“.

S obzirom na to da Dubravka Lelas od diplome igra u kazalištu za djecu, osvrnula se na tu vrstu kazališta i rekla da kao izvođač ne vidi nikakvu razliku u pristupu radu između kazališta za djecu i odrasle. Jedina je razlika ta da u kazalištu za djecu nema toliko psihološki dubokog pristupa liku:

„Uglavnom postoji jedan problem koji lik mora riješiti. Kad je riječ o kazalištu za djecu zaista ne manjka izbora, posebno u Zagrebu. U Trešnji proizvodimo predstave za djecu na razini spektakla i na to sam posebno ponosna. Gluma nije bila nešto o čemu sam ja, kao što to moje kolege znaju reći, sanjala cijeli život. Polazila sam razne radionice i tečajeve te dramsku grupu pa je očito u meni postojala želja iskazati se scenski. Ali tek pred kraj trećeg razreda srednje škole iskristalizirala se gluma kao nešto čime se želim baviti. Lijepo se osjećam na sceni, posebno kad radiš neki projekt iza kojeg čvrsto stojiš, za kojeg znaš da si dao sve od sebe, da imaš neki svoj potpis. I mnogi drugi ljudi rade takav posao koji te ispunjava ali ja za svoj rad dobijem i pljesak, uvijek sam nagrađena.“

Komentiraj