Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u četvrtak je za nacional.hr, komentirao situaciju u Ukrajini, posebno se osvrćući na dio turske i hrvatske službene politike oko ulaska Finske i Švedske u NATO.

“Rusija je hitno krenula ratom na Ukrajinu zbog toga što je namirisala neodlučnost Washingtona i Bruxellesa u spremnosti da čvrsto brane vrijednosti Zapadne civilizacije, uključujući i vojnu opciju. Okidač je bio američki debakl u Afganistanu. Ruska propaganda, s agresivnom ideologijom rusizma kao ruskog fašizma, odmah krenula je na put sloma postojećeg sustava međunarodne sigurnosti. Na moskovskoj televiziji različiti govornici su deklarirali rat nije loša stvar, da je čak neizbježna u suvremenim uvjetima. To su riječi Hitlera sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća. Onda smo svi mi, koji pripadamo civiliziranom svijetu, morali uložiti puno napora da bi zaustavili ludost neandertalske politike Moskve.

Ali što imamo kao odgovor ruskoj agresiji? Ukrajina se prva dva tjedna borila sama s nadmoćnim protivnikom i srušila je plan Kremlja. Uplašeni NATO samo je brbljao da je bitno da se rat nije proširio na granice zemalja-članica. Poslije zaustavljanja daljnjeg prodora ruske vojske u Ukrajini i propadanja moskovskog plana brze okupacije zemlje, osjetili su se procesi unutarnje konsolidacije Alijanse i sustavnog reagiranja EU-a na agresiju u obliku novih paketa sankcija prema Moskvi. Došli su jaki signali o učlanjenju Ukrajine u EU zajednicu članica, koja može realno doprinijeti razvoju Europske Unije kao institucije europskog političkog i gospodarskog napretka.

Poslije male pauze, ruska vojska opet je krenula u ofenzivu direktno na Kijev i tu je odmah od niza europskih glavnih gradova krenulo objašnjenje da ubrzana procedura ulaska u EU nije rješenje, koje ne bi bilo fer za niz balkanskih zemalja, koje pak dugo čekaju na redu. Pritom su ovi političari šutjeli da Moskva poslije Ukrajine planira napasti Baltičke zemlje koje već jesu članice NATO-a i EU-a. I samo je čvrsta obrana granica europske civilizacije na bojištima u Ukrajini dozvolila da se izbjegne realizacija ovog vrlo opasnog scenarijo za NATO i EU.

Sada Ukrajina pomno čeka europske odluke da postane zemlja kandidat za članstvo u EU. Pri tome Kijev ostaje pri mišljenju da bi ulazak Ukrajine u NATO vrlo osnažio ovu organizaciju i njenu obrambenu moć, i to zbog ruskih prijetnji postojećem međunarodnom poretku. Jačanju NATO-a doprinijelo bi članstvo Finske i Švedske. Svi su napeto očekivali službene reakcije Putina, koje su bile dosta blage. Zašto? Naravno, zbog teškog stanja ruske vojske u Ukrajini. Ali ne samo zbog toga. Putin na Zapadu svoje tajne agente i političare pod utjecajem, koji navodno igraju svoju neovisnu igru, a u stvari prikriveno odrađuju posao za Moskvu. Recimo, najeksponiranija figura bio bi mađarski premijer Viktor Orban. On je blokirao uvođenje naftnog embarga Moskvi. Samo da napomenem da Kremlj svakodnevno dobiva od zapadnih zemalja oko 900 milijuna dolara, novac za naftu i plin. To je više nego što su ruski izdaci za jedan dan rata u Ukrajini. Shvaćate?

Sve ove teške dane borbe Ukrajine s ruskom okupatorskom vojskom – Moskvu financira Zapad svojim novcem.

Mađarska je ispočetka tražila od EU 750 milijuna eura odštete, što je bilo u Bruxellesu prihvaćeno, a poslije je odmah zatražila novih 15-18 milijardi europskog novca, da ne bi imala problema zbog svoje samoubilačke ekonomske politike, zahvaljujući kojoj je postala ovisna o ruskoj nafti i plinu kao narkoman o igli. Evo rezultata-naftni embargo je propao.

Europa financira ruski rat

Europa produžava financirati ruski rat u Ukrajini, Budimpešta je ispunila zadatak Kremlja i potopila šesti paket europskih sankcija. Pritom, Mađarska ne želi ispasti otvoreni prijatelj Kremlja te je službeno izjavila da podržava ulazak Ukrajine u EU i NATO. U čemo je onda kvaka? S takvim neograničenim financiranjem ruske vojne mašinerije zapadnim novcem, završiti ovaj teški rat Kijevu je u ovakvim uvjetima preteško. A kad nije završen rat, onda razgovori o članstvu Ukrajine u NATO postaju nemoguće težak zadatak. To je ujedno i otežavajući uvjet za Ukrajinu da postane kandidat za članstvo u EU. Ne kažem da ima u Europi političara, koji uopće ne bi bili presretni da Ukrajina dobije ovaj rat, koji u stvari vodi za obranu europskih interesa. Oni se boje vrlo oslabljene Rusije. Možete zamisliti? A ne boje se prejake Moskve?

Osim toga, zašto bi Putin lomio koplja zbog mogućeg ulaska Finske i Švedske u NATO, ako postoje predsjednici Turske i Hrvatske. U prvom slučaju nije jasno kako kurdsko pitanje utječe na Sjevernoatlantske interese, a u drugom, čelnik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da smjiešno čuti kako on i Zoran Milanović štite moskovske interese. Najsmješnije je da je Milorad Dodik službeni predstavnik Kremlja na Balkanu. Što vrlo boli, jer izgleda da atlantsku solidarnost možeš kupiti ili prodati kao na pijaci. Ali ovo je put u nikud”, napisao je Levčenko.