Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u subotu je za nacional.hr, komentirao situaciju u Ukrajini, posebno se osvrćući na povijest Ruskog carstva i današnje Putinove želje vezano za taj teritorij.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

“Vladimir Putin napokon je otvorio sve svoje karte. Njegov politički cilj je renoviranje Ruskog carstva kojeg je uspostavio 1721. godine car Petar Prvi s nadimkom Veliki. Šef Kremlja spomenuo je u govoru Sjeverni rat Rusije sa Švedskom (1700.-1721. g.) kad je Moskva uspjela srušiti tada najmoćniju državu Baltičke regije. Doduše, Rusija je imala takve saveznike kao kraljevinu Dansku, Saksoniju i Prusiju. S rezultatima ovog rata Rusija je napokon zauzela dio teritorija duž obale Baltičkog mora i od tada je mogla voditi morsku trgovačku politiku s Europom, ne sjevernim putem iz Arhanđelska preko Barencevog mora, koji obilazio Skandinaviju sa sjevera i bio dugačak i nesiguran, nego direktno preko Baltika.

Svi smo dobro razumjeli kad je Putin rekao da, baš kao car Petar Prvi poslije Sjevernog rata, neće osvajati nove teritorije, nego će ih vratiti Rusiji. Od Švedske je tada Rusija oduzela dio teritorija Finske, Estoniju, pola Latvije. Rusija je pored Baltika osnovala novi grad i luku, gdje Petar Prvi odlučio premjestiti svoj glavni grad. To je Peterburg. Te iste 1721. godine po završetku Sjevernoga rata, Petar Prvi odlučuje proglasiti Rusiju Carstvom, a sebe carem. Izgleda da je Vladimir Putin krenuo istim putem, želi iz Ruske Federacije stvoriti Rusko carstvo, kao prije tristo godina, ali s namjerom zauzimanja većih teritorija koje je Rusija posjedovala prije raspada 1917. godine, kao rezultat socijalističke revolucije na čelu sa drugim Vladimirom – Lenjinom.

Kao da nije bilo završetka Prvog svjetskog rata godinu dana kasnije, 1918., sa čijim rezultatima je propalo ne samo Rusko nego i Germansko carstvo osnovano 1871. godine, Austro-Ugarsko carstvo, koje postojalo  od 1867. godine. i Otomansko – osnovano daleke 1299 godine. To je tijek povijesti. Kasnije su svoje postojanje završila i druga carstva, Britanski imperij, stvoren još 1583. godine, a i Francuska se odrekla većine svojih kolonijalnih teritorijalnih posjeda.

Moskva ide unatrag

Ipak, Moskva je odlučila tijek povijesti usmjeriti unatrag. Vrlo je krvava i opasna ta zamisao i scenarij. Kremlj vrlo dobro razumije da bez Ukrajine nikako ne može biti ni velesila prvog razreda, ni nikakvo carstvo, pa je kao grabežljivac krenuo uništiti Kijev, koji je osnovan još 482. godine., za razliku od Moskve (1147. godine), a kamoli Peterburga (1703. godine) i satrti ukrajinsku državnost. Stoga se postavlja pitanje, može li postojati linija kompromisa s Moskvom, koja je otvoreno pokazala svoje pretenzije na teritorij država nastalih poslije rascjepa Sovjetskog Saveza, a to su osim Ukrajine – Bjelorusija, Kazahstan, Moldavija, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Kirgizija, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan i napokon zemlje članice NATO-a i EU-a Latvija, Estonija i Litva. To su bivše savezne republike SSSR-a. Ali, Rusko carstvo još je vladalo Finskom, većim dijelom Poljske i pažnja! – do 1867. godine vladalo je Aljaskom.

Iz praktičkih razloga Kremlj se neće usuditi napasti sve ove zemlje. Moskva za napad uvijek koristi faktor visoke razine upotrebe ruskog jezika u nekoj zemlji i najglavnije – postojanje brojne ruske nacionalne manjine, koja se svugdje pojavila u slučaju preseljenja u okviru postojeće države, Uglavnom su to bili ruski činovnici, koji su dolazili upravljati zauzetima odnosno okupiranim teritorijem carstva. U doba Sovjetskog Saveza Moskva je također vještački slala radnu snagu iz Ruske Federacije u sovjetske republike, a predstavnike ovih domicilnih nacija natrag u RF. Tako se stvarala se etnička poveznica između Rusije kao okosnice SSSR-a i drugih socijalističkih republika kao članica sovjetske unije.

Uvidjevši povijesnu opasnost nasilnog povratka pod vladavinu Moskve, niz zemalja bivšeg SSSR-a osiguralo se tijesnim prijateljskim vezama s drugim utjecajnim državama. Tako Kazahstan, ne smatrajući čvrstom gospodarsku povezanost carinske unije s Rusijom i obrambenim savezom u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj sigurnosti sa centrom u Moskvi, uspio je ostvariti tijesnu suradnju s Kinom. Kina mu je osigurač od mogućeg preuzimanja njegova teritorije od strane ruske vojske. Tako se u siječnju ove godine ruska vojska, koja došla pomoći vladi da savlada demonstracije, ipak na urgiranje Kine morala povući. Azerbajdžan je uspostavio stratešku savezničku suradnju s Turskom, što također može poslužiti kao osigurač od direktnog ruskog vojnog napada. Moldavija ima vrlo tijesne odnose s Rumunjskom, ali tu mogu nastati problemi, kao postojanje jakog prorusko orijentiranog lobija u sredini ruskog govornog i domicilnog stanovništva. Osim toga, Bukurešt nije tako jak igrač kao Kina i Turska.

Članstvo u EU i NATO kao sigurnost od Rusije

Latvija, Estonija, Litva i Poljska osigurali su se članstvom u EU i NATO. Ali oni ostaju vrlo ranjivi zbog svog strateškog položaja, koji je važan za Kremlj i postojanjem u Latviji i Estoniji ogromne ruske dijaspore. U Finskoj nema ruske dijaspore, ali ona nije članica NATO-a i zato je žurno krenula putem učlanjenja u Alijansi. U centralnoj Aziji Moskva ima potpunu kontrolu nad Kirgizijom i odlučujuću kontrolu nad Tadžikistanom. Turkmenistan i Uzbekistan imaju nešto više samostalnosti, ali oni izgleda neće biti mete u prvoj liniji.

Sada je najglavniji zadatak Moskve puno porobljavanje Ukrajine. Ako će to uspije učiniti, onda sve ostale zemlje bivšeg ruskog carstva postaju vrlo traženi osvajački ciljevi.  Ukrajina se bori se za svoju budućnost, a Rusija za svoju  prošlost. Ta je borba civilizacijskog karaktera i svatko u Europi i šire mora se opredijeliti na čijoj je strani”, napisao je Levčenko.