Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u nedjelju je za nacional.hr analizirao rusku invaziju na Ukrajinu i planove Moskve za ponovnu uspostavu SSSR-a.

“Ruska agresija na Ukrajinu počela je pokušajem nezakonite aneksije Krima, dalje je otišla na Donbas, a sada Moskva želi zauzeti i ukrajinski istok i jug. Tako proces deokupacije privremeno okupiranih ukrajinskih područja ovom logikom mora ići u obrnutom smjeru i završiti na Krimskom poluotoku. Pravi završetak ovog rata nemoguć je ako Rusija pod svojom okupacijom ostavi makar i pedalj ukrajinskog teritorija. Ovaj stav apsolutno odgovara normama međunarodnog prava, suvremenim međudržavnim odnosima i vojnopolitičkim principima. Ruski agresor došao je mačem ubiti ukrajinski narod. Od tog mača on i mora poginuti”, piše Levčenko.

Dodaje da je Kremlj u posljednje vrijeme izmišljao puno konstrukcija, nekakvih pseudo povijesnih činjenica, koje kao nisu pravedne prema Rusiji ili političkih motiva te koje navodno tjeraju Moskvu da osigura svoju sigurnost. “Ali Kremlj uvijek prešućuje glavne razloge zašto se ide u osvajačke ratove. Oni se ne mijenjaju već tisućama godina. To je primitivna pljačka tuđe imovine. U rat uložiš jedan novčić, a tijekom osvajanja prigrabljene tuđe imovine dobivaš deset. To je kalkulacija za osvajačke ratove. Moskva je spremna trpjeti slabašne sankcije i neku vrstu bojkota, ali besplatno dobiva ogromne resurse. Recimo, nakon osvajanja Krima Moskva je dobila novaca koliko koštaju dvije manje balkanske države – Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Za usporedbu, to je otprilike 2,7 milijuna stanovnika plus materijalno dobro ovih dviju država. Nije to malo. Autonomna republika Krim (ARK) i grad Sevastopolj, koji ima posebnu administraciju, također zajedno imaju 2,7 milijuna stanovnika. Ako pitate koliko je Rusija ukrala ukrajinskog novaca pokušajem aneksije Krimskog poluotoka (ARK i Sevastopol) odgovor je jednostavan – toliko koliko zajedno koštaju Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Da li ove dvije države skupo koštaju ako ih je moguće ocijeniti i dati novčanu vrijednost? Vrlo skupo u novcu, a da i ne govorim o nematerijalnoj baštini. To su astronomski iznosi i ogromno kulturno nasljeđe. Toliko je Rusija ukrala u Ukrajini prigrabivši Krim. Dodajte tome Donbas koji s ogromnima zalihama kvalitetnog ugljena koksa i najveće količine industrijskih poduzeća košta još više. Tu je još i južni dio Ukrajine koji ima ogromnu teritorijalnu površinu sa crnicom i košta još nerazmjerno više. Tako je Rusija privremeno prigrabila ukrajinski teritorij čiji su samo resursi procjenjeni na 14 trilijuna dolara. Moskva govori o nekim opasnostima od strane NATO-a, navodno o nepostojećim nacistima u Ukrajini, trpi neke gubitke od europskih sankcija, a već je usput prigrabila 14 trilijuna dolara ukrajinskog dobra. To je, nakon Drugog svjetskog rata, neviđena pljačka. A Kremlj još misli ukrasti resurse Moldavije, Bjelorusije, Gruzije, Azerbajdžana, Armenije, Litve, Latvije, Estonije, Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana, Kirgizije plus centralna, sjeverna i zapadna Ukrajina. Dobro smišljeno. Izvana kao važan  geopolitički projekt, a u stvari prisvajanje ogromnih tuđih resursa da bi Moskva živjela još bolje. Doduše, nisu sve bivše sovjetske republike tako bogate kao Ukrajina, i mogu tako lako opet biti pripojene u obnovljeni SSSR, zato Moskva ima i kraći spisak zemalja, koje želi pokoriti i ekonomski, politički i mentalno ih integrirati u ruski svijet. Naravno da bi tu činjenica prisustva ruske dijaspore bila odlučujuća. Tako su na kraćem spisku uz Ukrajinu, Bjelorusija, Kazahstan i Moldavija. Kremlj je također vrlo željan Latvije, Estonije i Litve, ali one su članice NATO-a pa bi njihova aneksija ili kako kažu u Moskvi ‘denacifikacija’ bila malo skuplja. Svi ostali čak mogu i ostati samostalni, ali na kratkom povodcu iz Moskve. Tadžikistan, Kirgistan i Armenija i tako su vrlo ovisni o politici Kremlja, a preko njih je moguće puno utjecati na Uzbekistan i Turkmenistan u Centralnoj Aziji i Azerbajdžan na Kavkazu. Gruzija će jednostavno i dalje ostati bez Abhazije i Južne Osetije, koji će s vremenom postati dijelom Ruske Federacije. To je jedan mega-osvajački plan i drugi nešto manji, ali po mišljenju Moskve realni za proširenje Rusije za račun susjednih zemalja – bivših republika SSSR-a”, nastavlja.

Levčenko dodaje da su ovo planovi iz Putinovog sna, koje on želi ostvariti korak po korak. “Kremlj će ići do kraja i uporno sve dokle će ga pustiti ukrajinska vojska i međunarodna zajednica. Moskva je sada osjetila bojazan Europljana kako će preživjeti zimu, ali tamo su čak i nesvjesni da je stvar u tome da li su oni spremni stupiti u snažnu bitku sa ruskim agresorom. Amerikanci i Turci imaju puno vojnog iskustva, puno manje Englezi i Francuzi. Tako bi ih Moskva željela zaobići bez direktnog sukoba. Kako Kremlj ima planove okupacije Latvije i Estonije za jedan dan, a Litve za dva dana, zasad je za pretpostaviti da vojska NATO-a neće ni uspjeti mrdnuti. Zato je službeni Bruxelles odlučio da je bolje odmah pojačati pozicije Alijanse prije svega u Estoniji i Latviji. I to je dobro. Ne treba izazivati sudbinu. Pojačana je i vojna grupacija NATO-a u Poljskoj koju Moskva ne voli i željela bi joj se vojno osvetiti. Bjelorusija je sada pod kontrolom Putina, ali on dobro razumije da ako će izgubiti u Ukrajini, onda Lukašenko odmah može nešto izmisliti kako bi oslabio čelični zagrljaj Moskve. U suštini – sve ovisi kako će ići stvari u Ukrajini. Ako će ukrajinska vojska uz vojnu i ekonomsku pomoć Zapada sa svog teritorija istjerati okupatorsku vojsku, onda Rusija ne može realizirati ništa iz plana obnovljenog SSSR-a. Ako bi Ukrajina pala onda je to garancija sljedećih ruskih vojnih osvajanja. Što se tiče Kijeva, tu su svi složeni –  idemo do kraja oslobađati svoje teritorije. Moramo završiti u Krimu. I treba razumjeti jednostavnu stvar – da je što veća pomoć Europe Ukrajini danas vješto ulaganje Zapada u svoju sigurnost sutra”, zaključio je.